kniževnostkultura

Politička teologija : Prevazilaženje egzistencijalizma

EDIN POBRIĆ

Oko junaka sve se pretvara u tragediju, oko
polubogova – u satirsku igru; a oko Boga –

zar ne? možda sve postaje „svet“?

(F. Nietzsche: “S one strane dobra i zla”)

Kad bi akademska zajednica imala “snage” da provede neku vrstu estetske kanonizacije bh. književnosti ali i književnosti južnoslovenskih prostora, a ne puko redanje po nacionalnoj ili regionalnoj pripadnosti, Meša Selimović bi zasigurno zauzimao stožerno mjesto unutar i jednog i drugog kanona. U tom smislu cilj ovog teksta je da se pokuša ustanoviti na osnovu kojih parametara se može govoriti o estetskoj, umjetničkoj vrijednosti Selimovićevih romana “Tvrđava” i “Derviš i smrt”, s tim da će akcenat interpretacije biti stavljen na potonji roman.

Da bi se o tome govorilo, treba najprije utvrditi periodizaciju, stilske karakteristike Selimovićevog djela a time ujedno uvidjeti na kojim književnim teorijama i analogijama bi se trebala izgraditi platforma za analizu i interpretaciju njegovih romana. I kako će se vidjeti u nastavku teksta, već je tu jasno koliko je njegovo djelo veliko, i jasno je da nijedan njegov roman nije moguće zatvoriti u jedan interpretativni okvir.

Danas je nesumnjivo da je filozofija egzistencijalizma vješto inkorporirana u sistem Se­limoviće književno-filozofske misli koja je bila karakteristična za njegovu epohu. Međutim, na isti način kako 60-ih godina zapadna filozofija koja u sebe uključuje i kriti­ku egzistencijalizma, a književne teorije od strukturalističke paradigme vode ka poststrukturalizmu kao teorijskom modelu novih postmodernističkih orijentacija, roman “Derviš i smrt” može se porediti s Camusovim “Strancem” (“Jer, smrt je besmisao, kao i život.”), ali za razliku od lika Meursaulta koji stoji kao strukturalna dominanta Camusovog romana, Selimovićev Nurudin ima pandan u tom svijetu ovjekovječen u liku Hasana koji je, na način kako je lik postavljen unutar strukture, i neprikosnovena kritika filozofije egzistencijalizma.

image
MEŠA SELIMOVIĆ SA IVOM ANDRIĆEM/
Paraboličnost i savremenost
Egzistencijalizam je smrt postavio u centar i filozofske i umjetničke misli, a nekomunikativnost i krajnju otuđenost pojedinca izdvojio kao osnovnu osobinu čovjeka. Ako je pojedinac otrgnut od ljudi, a ličnost apsurdna, lišena smisla i vrijednosti, onda i sama smrt prestaje da biva društveno-socijalni fenomen i stoga se ne može doživljavati tragično. Međutim, takva postavka koju donosi egzistencijalizam nije bila dovoljna Selimoviću. On je u svojim romanima prevazilazi na dva načina. Iz današnje perspektive gledano, najprije su tu, može se slobodno reći, deridijanska shvaćanja jezika u kojima znakovi nikada nisu posve prisutni ni odsutni jer se među njima odvija dinamički proces učinka odgode značenja. Za razliku od metafizičko-esencijalističkog koncepta znaka gdje se jezik tretira kao instrument prenošenja neprikosnovene istine, instrument znanja i spoznaje “realnog”, odnosno istina se ovdje pojavljuje u odnosu adekvatnosti između jezika i pojavne stvarnosti koju ovaj označava, Selimovićev koncept upotrebe jezika je bitno drugačiji. Za Selimovića znak ne znači toliko da se nešto poznaje nego da se nešto čini. Djelovati na sagovornika znači mijenjati situaciju i uspostavljati novo stanje svijeta. Kao takav jezik ne potpada pod kategorije istine ili neistine, već se prije vezuje za pojmove uspjeha ili neuspjeha.

Sintagma metafizički koncept ovdje se koristi u analogiji sa Derridinom kritikom metafizičke prisutnosti, odnosno, ideje da oni koji se jezikom služe značenje mogu shvatiti u potpunosti, te da je značenje riječi, dok ih pišemo ili izgovaramo, prisutno u našem umu tako da ga možemo prenijeti drugima u čistom njegovom obliku. To nije ništa drugo nego logocentrizam. Čitav diskurs prosvjetiteljskog zapada utemeljen je na toj iluziji. Umjesto toga, s obzirom na Selimovićevu upotrebu jezika, značenje se u romanima doživljava kao proces, nešto što se neprestano mijenja i nikada nije posve prisutno prilikom upotrebe neke riječi, već se uvijek razlikuje od sebe samog i uvijek odgađa dosezanje cjelovitosti u bilo kojem smislu.

I najzad tu je polifonijska struktura koja ovdje nije narativna tehnika dovoljna sama sebi već, kako će se vidjeti u nastavku teksta, model konstruisanja jednog svijeta koji ne poznaje hijerarhijske vrijednosti bilo koje ideologije, iako upravo od ideološkog kategorijalnog aparata Selimović počinje priču u oba svoja romana. Ako treba znati s kojeg mjesta govori Meša Selimović u svojim romanima, onda se to mjesto može locirati samo unutar pluralnosti kao produkta dijaloške upotrebe jezika. U stvari, za razliku od egizistencijalizma, osnova Selimovićeve strukture svijeta je relativnost poimanja dobra i zla, slaba izmjenjivost ljudske prirode (specifičnost hronotopa romana – nemamo posla s tzv. romanom razvoja nego romanom iskupljenja) i najzad dijalogičnost spoznaje. U njegovim romanima najmanje spojivi elementi raspoređeni su u nekoliko svjetova i u nekoliko ravnopravnih svijesti. Taj materijal se sjedinjuje u jedinstvo polifonijskog višeglasja. Ideja, na primjer, Ishaka ili Hasana svoje ucjelinjenje dobiva unutar dijaloškog prodiranja u Nurudinov vidokrug. Zahvaljujući tim različitim svjetovima, priča može da do kraja razvija svoju originalnost i specifičnost, ne razbijajući jedinstvo cjeline.

Dakle, osnova Selimovićeve romaneskne riječi nije bilo postojanje već koegzistencija i uzajamno djelovanje njegovih junaka i svijeta koji ih okružuje. On je taj svijet vidio prvenstveno u prostoru, a ne u vremenu. Otuda struktura njegovih romana teži ka tragičkoj dramskoj formi. Težio je da čitav ispripovijedani svijet organizuje u obliku dramskih suočavanja. Zbog toga se uopšte ne treba čuditi što su oba romana našli svoje mjesto u pozorišnoj umjetnosti. Ako u osnovi dramske strukture leži prikazivanje događaja na sceni, a ne prepričavanje istih, naći ćemo onu bitnu sponu koja približava Selimovićeve romane dramskoj umjetnosti. A poezija polifonije, uostalom, kao dominanta Selimovićeve stvaralačke vizije, ne dozvoljava da se mnoštvo karaktera i sudbina razvijaju u sjeni autorske dominacije, već se tu mnoštvo ravnopravnih svijesti i njihovih svjetova, kao na dramskoj pozornici uz pomoć dijaloga, spajaju u jedinstvu nekog događaja.

Aristotel je u svojoj “Poetici” postavio razliku između tri vrste govora: logos – govor nauke i filozofije, epos – govor prepričavanja, odnosno historije, i najzad mythos. Zadatak mythosa je, koji je po Aristotelu na višem spoznajno-vrijednosnom nivou od eposa (iako danas znamo da su oba važna za razumijevanje književnosti), da istinu ostvaruje unutar a ne izvan sebe kako to radi logos. Mythos je u čistoj analogiji sa umjetnošću, događaj koji se zbio ali se i zbiva u svim vremenima, dakle izvan je historije i nije uslovljen njome iako je obuhvata. U tom smislu, značenje Selimovićevih romana može se približiti zadovoljavajućoj interpretaciji samo ako ne bude odvojiva od “cijele” povijesti njihove recepcije.

Ugrubo rečeno, postoje dvije vrste kritičkih tekstova o djelu Meše Selimovića: jedna interpretacija insistira na kontekstu vremena nastanka njegovih romana (vrijeme socijalističke Jugoslavije), a druga interpretacija prepoznaje opštu temu odnosa pojedinca i vlasti. Naravno da za Selimovićeve romane nije neophodan popratni tekst kako bi se razumjela paraboličnost postupka, no sasvim je izvjesno da su “Sjećanja” jedna od ključnih knjiga koja osigurava razumijevanje iz kojeg je konteksta Selimović pisao svoje romane. Može se reći da su oba njegova romana sjajne interpretacije kolizije koja se uspostavlja između književnosti, s jedne strane, i ideologije socijalističke Jugoslavije, s druge strane. U tom smislu E. Kazaz će napisati: “Selimović je, ali ne samo on već i niz drugih romansijera, u političkim aspektima svoje parabolično organizirane priče pokazao kroz Nurudinovu dramu raspad svih ideoloških i političkih utopija, te se tim svojim antiutopijskim duhom ovaj roman smjestio na granicu između megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Otud njegova priča nije samo bolna apsurdna ispovijest o totalitarnom poretku komunizma već simbolička priča o totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog društva i totalitarnoj sadržini ukupne povijesti. Ta sposobnost ‘Derviša i smrti’ da misli sadržaj ukupnog vremena i čini ovaj roman transkulturalnim estetskim fenomenom”.

image
ZA SELIMOVIĆA ZNAK NE ZNAČI TOLIKO DA SE NEŠTO POZNAJE NEGO DA SE NEŠTO ČINI
Čovjek i svijet
Slijedom toga, sasvim je i izvjesno da ti interpretativni putevi nisu u koliziji ni s interpretacijom koja podrazumijeva savremeni kontekst bh. stvarnosti gdje, u romanu, u prvi plan izbija odnos političkog i religijskog diskursa. Ako se politika definira djelovanjem koje teži izgradnji pravedne zajednice, a religija već unaprijed pretpostavlja postojanje zajednice koja se ne može utemeljiti drugačije do činom stvaranja pa je njeno porijeklo nužno simboličko, onda se u prvi plan ispostavlja odnos profanog i sakralnog, dakle, onaj projekcijski zijev u kome se nužno pojavljuje fenomen političke teologije. Uopšteno rečeno, politička teologija je naziv za opoziciju razumijevanja političkog i politike u modernoj povijesti ideja. Razdvajanje političkog i politike odgovara razlici između dva shvaćanja vremena združena u isti okvir – sakralnog i profanog. Jedno je ono koje vječnost i beskonačnost pripisuje božanskom udjelu u povijesti, jer sakralno kao takvo “prevazilazi” historijske epohe, a drugo je ono koje konačnost (čovjeka) i vremenitost povijesti posmatra kao niz nužno uspostavljenih kauzalnih slika koje ne poznaju nijedan oblik kontingencije.

Dakle, u pitanju je fenomen s kojim roman “Derviš i smrt” stoji u dvojnosti interpretacije: to je kritika ideološkog aparata socijalističke Jugoslavije te svakog oblika totalitarizma, s jedne, i demaskiranje uloge političke teologije u savremenom društvu, s druge strane.

I jedna i druga interpretacija podrazumijeva jednu činjenicu: Selimovićeva osnovna ideja u oba romana sadržana je u tome što apriori odbacuje svaku kategorijalnu uredbu svijeta (ne postoji autorska ideja sama po sebi nego je uvijek vezana za pojedine aktere priče), i što njihove strukture svoju životnost crpe iz uvida u primarni relativizam životnih stanja, pojava i ljudskih postupaka. Selimović, dakle, ne stavlja svijet u zagrade nego pokušava da naglasi dramatičnost susreta čovjeka i svijeta, odnosno, svi njegovi junaci stavljeni su u procjep između kontemplacije i čina: Misao je samo tvoja, čin je svačiji.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close