politika

Pandemija korona virusa nas može osnažiti da zahtijevamo promjenu

Mobilizacija protiv virusa pokazuje da možemo drastično preobraziti sistem i društva kako bi se borili protiv prijetnje.

Lorenzo Marsili

Dok pokušavam ubiti vrijeme u izolaciji u Italiji i prihvatiti novu normalu u mojoj državi, često pomislim na moju baku i diplomu iz 1943. koja je nekada bila izložena u njenom dnevnom boravku. „Viktor Emanuel, kralj Italije i Albanije, car Etiopije“, pisalo je na diplomi vitičastim slovima, „daje diplomu doktora…“.

Ovaj je dokuemnt svjedočanstvo ljudske otpornosti. Činjenica da je jedna mlada žena uspjela završiti studij u jeku Drugog svjetskog rata, pod kišom bombi, u fašističkoj Italiji, podsjeća me da su ljudi u stanju postići velike stvari u nemogućim okolnostima.

Novi epicentar
Mislim o toj diplomi danas jer dolazi iz vremena kada to u Evropi nije bilo „uobičajeno poslovanje“. Iz vremena je kada je došla katastrofa i promijenila sve. Nakon Drugog svjetskog rata, ljudi koji žive u većini zapadnjačkih demokratija nisu se suočili sa još jednom prijetnjom dovoljno ozbiljnom da ih natjera da drastično promijene način života. Bilo je velikih protesta, političkih kriza i nekoliko prirodnih katastrofa, ali uopćeno je život tekao uobičajenim tokom za mnoge.

To jeste, do 2020. Pandemija bolesti COVID-19 koja hara svijetom, sa Evropom kao novim epicentrom, poremetila je svakodnevni život na Zapadu na način koji nije viđen u novijoj historiji. Naravno, nivo uništenja nije ni blizu onog koji su naši bake i dede iskusili tokom svjetskih ratova. Ipak, život je stao u mnogim državama. Trgovine, kafići, barovi i restorani su zatvoreni. Aerodromi su napušteni. Poslovni distrikti su prazni. Gotovo preko noći, ljudi su sasvim promijenili način života.

Kako je predsjednik Evropskog parlamenta David Sassoli netaktično izjavio: „od kraja Drugog svjetskog rata se nismo suočili sa ovako dramatičnom krizom“. Do danas, jer su Evropljani posmatrali ratove, suše, državne udare, revolucije i epidemije sa distance, i učestvovali u njima samo na daljinu, kroz apele, donacije i demonstracije. Sada je, međutim, kriza na našem pragu i mijenja nam živote. Može li ovo biti šansa za nas da konačno nešto poduzmemo po pitanju globalnih izazova našega vremena?

U posljednjih nekoliko godina aktuelan je stav da zapadni svijet nije sposoban da promijeni način na koji živi i da efikasno odgovori na prijetnje. Budući da je neoliberalna dogma progurala smanjuenu ulogu javne intervencije, zapadnjačke demokratije su zaista izgledale umanjene od strane slobodnog tržišta i pregažene mrežom korporativnih interesa i finansijskih tokova.

Ali pandemija korona virusa i način na koji je Evropa odgovorila na nju, probudili su nadu da je promjena moguća.

Slaba i haotična Vlada
Trenutna talijanska vlada je utjelovljenje problema s kojima se zapadnjačke demokratije suočavaju danas – slaba je, haotična i često neuvjerljiva. A ipak je, pred egzistencijalnom krizom, uspjela nametnuti karantin u cijeloj državi, organizirajući dijelove ekonomije da se riješi problem nestašica i ulažući u javne usluge. U međuvremenu su se Talijani, koji su dio trenutnog svjetskog poretka kao i bilo koja druga zapadna nacija, ujedinili i promijenili način života da bi pomogli da se iskorijeni virus.

Duboko polarizirana država koju predvodi slaba koaliciona vlada sada otkriva rezervoare moći i fleksibilnosti koje vjerovatno nije mislila da ima. Dešavanja u Italiji nisu izolovan slučaj: Španija je naprimjer upravo usvojila zakon koji joj omogućava da preuzme sve privatne klinike u državi – još jedna politika koja se direktno suprotstavlja decenijama fundamentalizma slobodnog tržišta.

„Vidjeli smo da vlade mogu djelovati i da ljudi mogu promijeniti svoje ponašanje u veoma kratkom roku“, kazao je May Boeve, direktor klimatskog pokreta 350.org. I mogu to napraviti kada je na snazi ekonomski model koji je izgledao kao nemoguć za osporiti.

Dok su ljudi odgovarali na prijetnju koju predstavlja pandemija, pokazali su da je moguće brzo i drastično preobraziti naš sistem i društva.

Šta ako sada ponesemo ovu svijest dalje od trenutne krize? Ovo je hitno pitanje jer je na vidiku globalna ekonomska depresija. Ona potencijalno može dovesti do još ratova, pojačane diktature i još veće ekonomske nepravde. Ili nas može osnažiti da zahtijevamo prijeko potrebnu preobrazbu sistema u krizi.

Neograničeni neoliberalizam
Već se radi na adresiranju klimatske krize, a to je pitanje slične hitnosti. U Kini, gdje se smatra da zagađenje uzrokuje do 1,6 miliona prijevremenih smrti godišnje, nedavne studije su pokazale da je smanjenje zagađenja uzrokovano izolacijom zbog korona virusa možda spasilo 50.000 života. Promijenili smo način na koji živimo, radimo i putujemo da bismo se suprotstavili ovoj pandemiji, zašto ne možemo uraditi isto da se suprotstavimo klimatskim promjenama? Zašto bismo se vraćali na smrtonosni status quo kada znamo da možemo preobraziti način na koji živimo i organizujemo našu ekonomiju i društvo?

Uzmimo, naprimjer, naše oslanjanje na javne usluge. Nakon godina neograničenog neoliberalizma, pred ovom pandemijom, shvatili smo da naši sigurnost, dobrostanje i prosperitet zavise više od snažnih i dobro opskrbljenih javnih službi nego od multinacionalnih korporacija. Dok doktori, sestre i ostali radnici iz naših zdravstvenih službi rade danonoćno da nas spase, milijarderi vlasnici multinacionalnih kompanija su pobjegli u svoja skloništa. Preraspodjela bogatstva, pošteno oporezivanje i pojačan socijalni aspekt sada su stvar nacionalne sigurnosti.

Ili uzmimo pitanje rada. Dok se deseci miliona pojedinaca sada prebacuju na rad od kuće, mogli bismo shvatiti koliko je nepotrebna i zastarjela naša koncepcija rada. U mnogim slučajevima, iako naravno ne u svim, moguće je raditi barem dijelom bez da trošimo sate vozareći i zagađujući.

A dok ostajemo kući bez vrtića i bez čistača, ponovo otkrivamo veliki značaj pomoćnih radnika – što je jedan od najmanje cijenjenih i ignorisanih doprinisa društvu.

Revidiranje ekonomske nagrade
Ovo je prilika za shvatiti da je neplaćeni rad brige o drugima i da su nedovoljno plaćeni čistači i nastavnici vredniji za naše društvo od investicionih bankara i ljudi koji prave fondove za omeđivanje rizika. Ovo je i prilika da se revidira ekonomska nagrada koju svako dobija od društva.

Generacija moje bake ne samo da je diplomirala pod bombama već je i živjela kroz nevjerovatnu transformaciju koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Oni su svjedočili fašističkom režimu koji je zamijenila demokratija; dramatično nepravedan ekonomski sisem je razmontiran i preobražen u postratni društveni kompromis koji je izgradio socijalnu državu. Oni su svjedočili zvaničnom odbacivanje rasizma i izranjanu multikulturalizma.

Trenutna kriza nije katastrofična kao svjetski rat. Ali imat će dalekosežne posljedice, i rizik od ekonomskog i geopolitičkog kraha je stvaran. Možemo, međutim, izaći na kraj ovog tunela sa prvim vijesnicima novog svijeta. Prilika je tu, čeka da je zgrabimo i moramo sada početi raditi na tome. Sad bar znamo da imamo moć da to uradimo.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close