politika

Odlazi Trump, a ko ostaje?

VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Čak je i George W. Bush, onaj američki predsjednik koji je javno ustvrdio da se u Meksiku govori meksičkim, scene iz Washingtona nazvao “mučnim činom koji slama srca”.

Donald Trump neće 20. januara prisustvovati predsjedničkoj inauguraciji Joea Bidena i to je – gotovo jednoglasno – u Sjedinjenim Američkim Državama prihvaćeno kao dobra vijest. Jeste da je to posve neuobičajeno za američku tradiciju – kolega Ivica Puljić je prije neki dan podsjetio da je Hillary Clinton prisustvovala Trumpovoj inauguraciji 2017. godine iako je dobila više glasova od njega, kao i Al Gore, iako je imao više glasova od Georgea Busha. U samo tri slučaja do sada predsjednici nisu bili na inauguraciji: John Adams 1801, John Quincy Adams 1829, te Andrew Johnson 1869. godine, referirao je kolega Puljić iz Washingtona za Al Jazeeru, i sam bez dilema da je za cijeli svijet bolje da ga više ne gleda, nakon svega što je Trump priredio u svom četverogodišnjem mandatu.

UPAD U ZGRADU KONGRESA

Pa, ipak, Amerikanci su i u vrijeme kada se otkrivalo kako najbliži predsjednički suradnici bukvalno kradu dokumente s Trumpovog stola zbog karaktera naredbi koje je izdavao, da ih nedajbože ne potpiše, poštovali činjenicu da je pobijedio na izborima i simboliku Bijele kuće u kojoj je živio. Kap koja je prelila čašu bili su troipočasovni neredi na Capitol Hillu, koje je organizirao i poticao ne mireći se s činjenicom da je izgubio. Dramatične događaje u Washingtonu u direktnom prijenosu je pratila cijela planeta i mada nije manjkalo onih koji su priželjkivali puno dramatičnije rasplete, pokazalo se, kako je to objasnio ambasador SAD-a u našoj zemlji Eric Nelson, da “svi koji služe Americi polažu zakletvu da čuvaju Ustav, a ne izabranog lidera”. I to je suština priče o zbivanjima u Washingtonu prošle srijede, čiji su epilog hapšenje do sada 90 učesnika razbijanja prozora, upada u zgradu američkog Kongresa i otimačine iz hrama demokracije, te u konačnici i razotkrivanja namjera još uvijek aktualnog predsjednika Trumpa koji i dalje ne prihvata poraz. No, zato listom njegovi najbliži suradnici, pa čak i tajnica njegove supruge Melanije, daju ostavke, ograđujući se i na taj način od Trumpovih grijeha.

A čak su i oni političari izvan SAD-a, kojima je bio uzdanica i koji su pod plaštom njegova populizma njegovali vlastite ekscese, rasizme i fašizme, požurili da prizovu red u zemlji koja je, čak i s ovakvim Trumpom demonstrirala da su joj vlastite vrijednosti iskonska svetinja. Fascinantan je način na koji su se američke institucije sistema i vodeći političari obračunali s pobunjenicima, kako su novinari nepogrešivo identificirali Trumpove pristalice, ne pristajući niti jednog trenutka da ih zovu protestantima. Zato što su protesti legitiman i legalan čin u demokratskim društvima i zato što na ulicama Washingtona i brojnih američkih gradova protesti nisu nikakva novost, uostalom bilo ih je i za Trumpove vladavine bezbroj, mahom upravo zbog njegovih paljenja vatri populizma. Protesti u Washingtonu prošle srijede prerasli su u pobunu onoga časa kada su protestanti počeli da nasrću na Capitol Hill, što im je predložio sam Trump igrajući se sa svojim Twitterom istim intenzitetom koji je koristio u kampanji i tokom mandata. No, nakon što ga je novoizabrani američki predsjednik Joe Biden u svom jakom i emotivnom nastupu podsjetio na američke vrijednosti – demokraciju i vladavinu zakona – naloživši mu da se “odmah pojavi na TV-u i ispuni svoju zakletvu, odbrani Ustav i pozove na okončanje okupacije”, ni Trump više nije imao kud: svoje pristalice je poslao kućama, a njegova toliko puta ponovljena laž o krađi izbora je kažnjena blokadama na društvenim mrežama. To što se zadnjih dana hvali kako će sam napraviti sebi svoju društvenu mrežu da bi se opet vratio na američki prijesto je labuđi pjev gubitnika za koga još nije izvjesno hoće li biti opozvan, a da mu ne ginu poreske istrage FBI je potvrdio i prije posljednjeg skandala.
I to su zapravo najveće razlike Amerike i onog ostatka svijeta koji je svjestan da demokracija nije savršen oblik vladavine, ali jeste najbolji. Zato je pomalo degutantno bilo slušati poruke britanskog premijera Borisa Johnsona ili slovenskog predsjednika Janeza Janše, jer nijedan svoje trampizme nisu krili. Naravno, Sputnjik se proslavio: ovoj je (pro)ruskoj agenciji sa zadatkom djelovanja na Balkanu hit poruka Richarda Grenella, bliskog Trumpovog prijatelja koji mu je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost, potom ga je imenovao ambasadorom u Njemačkoj, pa nakon što je tamo napravio čitav niz incidenata s kabinetom kancelarke Angele Merkel, postao specijalni izaslanik za traženje rješenja između Srbije i Kosova, a koji je tobože na Twitteru očitao lekciju Bidenu i Kamali Harris koji su – po njemu – naložili hapšenje političkih protivnika, kako navodno Grenell titulira nekoliko hiljada Trumpovih pristalica što su pokušali juriš na Capitol Hill. O Grenellovim sposobnostima zorno svjedoči i onaj slavni susret u ovalnoj sobi Aleksandra Vučića i Avdulaha Hotija sa Trumpom, kada je Vučić između ostalog potpisao preseljenje srbijanske ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem, što su do sada učinile SAD po Trumpovom nalogu i Gvatemala, poslije koga su ostale Vučićeve izjave o dobijanju olovke, ključa Bijele kuće i dekantera, i Grenellovi Twitter obračuni sa notornim Vulinom u kojima je poručivao tike-tike-tačke-nema-više-vraćke. No, i sam podatak da je Trump spao na Grenellovu podršku jasno govori kako je daleko dogurao, jer sve one njegove izjave o “75 miliona američkih patriota” koji su glasali za njega i samo čekaju priliku da “Ameriku opet učine velikom” proglašene su tlapnjama upravo od republikanaca.

DEMOKRACIJA JE TRIJUMFOVALA


S časnim izuzetkom Joea Bidena, koji se prošle srijede oglasio kao budući predsjednik SAD-a, novinari vodećih američkih medija listom su razgovarali s republikanskim senatorima i kongresmenima. I niko od njih nije imao dilema: pobuna koju je potaknuo Trump je napad na američke svetinje, na američke vrijednosti i okončat će se na jedini mogući način – demokratskom predajom vlasti. Čak je i George W. Bush, onaj američki predsjednik koji je javno ustvrdio da se u Meksiku govori meksičkim, scene iz Washingtona nazvao “mučnim činom koji slama srca”, ne krijući da je uvjeren kako je Trumpov način osporavanja izbornih rezultata primjeren banana-republikama, a nikako SAD-u i potpuno siguran da su napad na Capitol pokrenuli “ljudi čije su strasti razbuktane neistinom i lažnim nadama”. Republikanci su, dakle, mahom osporavali Trumpov način deklasirajući i tako bilo kakve ambicije o nepoštivanju izborne volje. Demokrate su pristojno sačekale da u Kongresu kažu šta misle o Trumpovom skandalu, gdje su i pozvali Mikea Pencea da posegne za 25. amandmanom, što je formalni zahtjev za smjenu predsjednika zbog kršenja Ustava i zakona, samo koji dan prije inauguracije. Skoro da i nije važno hoće li Trump biti smijenjen ili ne, važno je da će se njegovim odlaskom SAD – što je Biden i obećao – snažno vratiti zajedništvu i svojim vrijednostima. Da je tako, vidjelo se i te famozne srijede, kada su policija i nacionalna garda preuzimale kontrolu potiskujući pobunjenike, vodeći računa da bude što manje otvorenih sukoba. Nažalost, pet je žrtava, ali je demokracija trijumfovala. I – zašto i to ne reći – američki novinari su pokazali zašto su sedma svjetska sila: izvještavajući iz Washingtona, uporedo s događajima na samom Capitol Hillu otvarali su sve teške teme – od snaga koje su obezbjeđivale Kongres i njihove pripremljenosti preko intervjuiranja (i) Trumpovih suradnika do svako malo podsjećanja na suštinu pobune – predsjednikovo poticanje. Svako upoređivanje s ostatkom svijeta je nepotrebno. Za nas domaće ostaje utješna nagrada: političari iz BiH su mudro šutjeli, što je puno bolje nego da su bili kojekakve janše.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close