politika

Šta je kritička rasna teorija?

I zašto je se rasisti boje?

Hamid Dabashi

Kultura doseljeničkih kolonijalnih društava, ljudi koji dolaze s drugog kraja svijeta i nadjačavaju originalne stanovnike ogromne ili male teritorije da oforme garnizonsku državu oko sebe, ima trajne i nepremostive boljke i mizantropije. Ovo ne znači da ljudi u Engleskoj, Francuskoj, Turskoj, Iranu, Indiji ili Kini nemaju svoje sjedilačke nevolje. Ali te nevolje imaju drugačiju genealogiju.

Jedna stvar koju doseljenički kolonizatori rade je da se ponašaju kao da su oni izvorni stanovnici zemalja koje su nasilno osvojili, i označavaju sve one koji dođu poslije njih kao „imigrante“. Oni se upuštaju u čudan, posesivan tip historiografije, u nastojanju da uvjere sebe i svijet da polažu pravo na zemlju koju su ukrali.

Potpuno svjesni svog nedavnog porijekla, ovi doseljenički kolonizatori se osjete ugroženim i počnu se čudno ponašati svaki put kada dođe do porasta kritičke svijesti o tome ko je ko i šta je šta na zemlji za koju tvrde da njihova i samo njihova.

To se upravo dešava danas u doseljeničkoj koloniji koju zovemo Sjedinjene Američke Države.

Često se probudiš u čudnom staništu i otkriješ da su doseljenički kolonizatori, koji su inherentno rasisti, povilenili zbog riječi, mantre ili nečega što doživljavaju kao čini koje bi mogle odjednom i nepovratno delegitmizirati njihove mitove o porijeklu. Ovih dana, to je „kritička rasna teorija“, i s obzirom na njihovu bizarnu opsesiju skraćenicama, referiraju se na nju kao na „CRT“.

Trenutno je u njihovim očima „CRT“ bogohuljenje, kletva. Predstavlja najnoviji napad na njihov osjećaj sebe, svoje „domovine“.

Šta je, dakle, tačno kritička rasna teorija?

U suštini nije ni važno. Znači ono što im je Donald Trump rekao da znači. Znači nešto loše. Znači da su bijelci u opasnosti. Znači da ako Amerikanci ponovo ne izaberu Trumpa, ili drugog jednako reakcionarnog i rasističkog republikanca, onda će crnci, Latinoamerikanci, feministkinje, marksisti, Jevreji, muslimani, homoseksualci, transrodni ljudi i sve te komunjare doći i zauzeti njihovu državu.

Kritička rasna teorija – škola mišljenja prema kojoj su vodeće institucije u SAD-u inherentno rasističke i konstruisane po svojoj prirodi da nastavljaju bjelačku nadmoć – ostala bi opskurna akademska preokupacija da nije bilo Trumpa i njegovog sveopćeg fanatičnog rata da osvoji drugi mandat. Danas je kritička rasna teorija tema diskusije u SAD-u samo zato što ju je Trump odlučio napasti jer je na vidjelo iznijela neizlječivi rasizam njega i njegovih pristalica.

Od postkolonijalne do kritičke rasne teorije
U septembru 2020, kada je Trump zaostajao za Joem Bidenom na većini anketa, Ured za menadžment i budžet izdao je direktivu: „Sve agencije trebaju identifikovati sve ugovore ili drugu agencijsku potrošnju povezanu sa bilo kakvom obukom o ‘kritičkoj rasnoj teoriji’, bjelačkoj privilegiji’ ili bilo kakvu drugu obuku ili propagandno nastojanje koje uči ili sugeriše ili (1) da je SAD inherentno rasistička ili zla država ili (2) da je bilo koja rasa ili etnička grupa inheretno rasistička ili zla.“

Dakle, ovako stvari stoje: ako kažete istinu i na vidjelo iznesete strukturalne korijene rasizma u ovoj državi, onda ćete biti u nevolji i federalna vlada će vas progoniti.

Upotreba federalne vlade i njene ogromne moći da se suzbije kritičko mišljenje bilo koje vrste naravno nije započela sa Trumpom. Prije oko dvije decenije, američki cionisti su koristili istu taktiku da pokušaju i ućutkaju kritiku Izraela na američkim univerzitetima. Glavna meta tada bio je Edward Said i njegovo kritičko učenje.

U oktobru 2003, kako je objasnila Michelle Goldberg, američki Zastupnički dom „je jednoglasno usvojio prijedlog zakona koji bi mogao zahtijevati od univerzitetskih odsjeka za međunarodne studije da pokažu veću podršku za američku vanjsku politiku ili da rizikuju federalna sredstva. Njegovo odobrenje je slijedilo saslušanja [tog] ljeta na kojima su članovi Kongresa slušali svjedočenja o lošem utjecaju pokojnog Edwarda Saida na odsjecima za bliskoisočne studije, koji su opisani kao enklave srozanog antiamerikanizma.“

Iste sile koje su pokušale zabraniti učenja Edwarda Saida i svaki drugi oblik kritičkog mišljenja koji na vidjelo iznosi korijene temeljnih nepravdi koje nagrizaju SAD i svijet, sada su usmjerile pažnju na kritičku rasnu teoriju – ideju koja je prisutna decenijama i koja želi iznijeti na vidjelo i razmontirati temeljne društvene snage koje oblikuju rasizam, bez dzovoljavanja da budu svedene na pojedinačne činove rasizma koje svakodnevno pokazuju ljudi poput Trumpa, Benjamina Netanyahua, Emmanuela Macrona ili Borisa Johnsona.

Dublji korijeni kritičkog mišljenja
Prijedlog da su pravni, politički, pa čak i obrazovni sistemi među ideološkim snagama koje rade na održanju klasne srukture društva je naravno, mnogo stariji od kritičke rasne teorije i datira barem od ideje „hegemonije“ eminentnog talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, a prije njega iz prvobitnog Marksovog teksta o njemačkoj ideologiji.

Možemo se vratiti dalje u prošlost do Ničea i odatle sve do Trazimahovog znamenitog susreta sa Sokratom u prvoj knjizi Platonove Republike, u kojem on prekida Sokratove argumente u vezi „pravde“ definirajući je kao volju moćnih.

Dakle, stručnjaci uključeni u kritičku rasnu teoriju nisu izumili kritičko mišljenje niti su ga čak upotrijebili prvi put da rasformiraju rasizam. Značaj kritičke rasne teorije u ovom periodu američke historije je u načinu na koji je osigurala teoretske temelje za sada ogromni socijalni pokret Životi crnaca su važni. Ova plodna dijalektika između akademske teorije i lokalnog socijalnog ustanka je ono što plaši čuvare statusa quo koji se bore svim sredstvima da zaštite i sačuvaju svoje rasne i klasne privilegije. To je klasni rat, jednostavno rečeno. Oni koji se identifikuju kao „bijelci“ žele zaštititi privilegije koje automatski dobijaju samim time što su „bijelci“, i kategorički se protive bilo kakvoj kritičkoj svijesti o teroru koji sistematski i dosljedno nanose onima koji su podvrgnuti njihovoj moći.

Način na koji je kritička rasna teorija dospjela u žižu javnosti ne razlikuje se mnogo od načina na koji su drugi akademski pokreti i područja postali poznati. Ključni događaj u raširenom prijemu kritičke rasne teorije bilo je objavljivanje knjige Richarda Delgada i Jean Stefancic iz 2001 Critical Race Theory: An Introduction, u kojoj se obrađuje porijeklo, ključne teme i vodeći glasovi u ovom polju. Autori su kasnije dopunili ovu knjigu tako da uključuje i novije dodatke o razvoju ovog polja.

Kao područja teologije oslobođenja ili subalternih ili postkolonijalnih studija prije nje, kritička rasna teorija nije uzrok već odgovor na postojeće socijalne realnosti – realnosti kojima je bila potrebna detaljna historijska i teoretska artikulacija. Ukidanje finansija, cenzura ili demoniziranje nekog naučnog područja neće izbrisati društvene uslove koje su ga porodile. To zapravo dokazuje njegov značaj i legitimitet.

Razmotrite činjenicu da su republikanci u Senatu upravo glasali da blokiraju zakon koji je trebao osigurati glasačka prava za nebijele Amerikance. Time su dokazali vjerodostojnost kritičke rasne teorije. To je klasni rat, bogatih ljudi mobilisanih protiv siromašnih, sa posebnim rasnim prizvukom.

Napad na državne škole
Ukidanje finansija za proučavanje rasizma sada je redovno na republikanskoj agendi. Baš prošli mjesec je zastupnik Dan Bishop iz Sjeverne Karoline predložio ono što naziva „zakon kojim se zaustavlja CRT i zakon o borbi protiv rasističke obuke u vojsci“, koji bi, kako je on objasnio u saopćenju za medije „zabranili da se federalni fondovi koriste da bi se promovirala i podučavala kritička rasna teorija (CRT) i kojim bi se zaustavilo podvrgavanje naših vojnika ovoj teoriji“.

„Kritička rasna teorija je otrov za psihu naše nacije“, objasnio je zastupnik Bishop. „Za ovu destruktivnu ideologiju nema mjesta u američkim institucijama, i prijedlozi zakona koje sam naveo pomoći će da se pobrinemo da naša vlada ne troši resurse na njenu promociju.“ On je tvrdio da Bidenovu administraciju pomaže i podstiče „radikalna ljevica“ i da je „posvećena dovođenju ove neomarksističke propagande u naše učionice, na radna mjesta, pa čak i u vojsku“.

Ovi moćni republikanski političari usmjerili su se na državne škole posebno jer tu većina ljudi srednje i niže klase i njihove djece dolazi u direktni kontakt sa siromašnijim zajednicama. Ne smeta im ako privatne škole i bogate zajednice budu izložene bilo kakvim „radikalnim idejama“ – jer njihovo bogatstvo i njihove privilegije kompromitiraju njihovo učenje. Ali u nižim i srednjeklasnim zajednicama i državnim školama, ove ideje rezoniraju sa realnostima koje i učenici i njihovi roditelji i nastavnici žive. To znači transformaciju kritičke svijesti ljudi.

Demoniziranje, cenzura, ukidanje sredstava, pa čak i kriminaliziranje kritičke rasne teroije neće izbrisati sistematski rasizam u korijenu i proširen na grane i gorke plodove historije i trenutnih realnosti ove države. Ako ne dozvolite prkosu protiv tog rasizma da se artikuliše, on će pjevati, plesati, vrištati, protestovati i marširati na ulicama i trgovima ove i svih drugih nacija. Jer činjenice se uvijek dižu hrabro da susretnu svaku istinitu teoriju.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button