zdravlje

O ljubavi prema liječnicima

LEV RUBINŠTEJN

Treba li objašnjavati zašto danas mnogi od nas žele misliti, prisjećati se, govoriti o liječnicima, koje više nego ikad percipiramo kao prave junake našeg vremena, kao predstavnike profesije, koja je odlučno iskoračila naprijed i ostavila iza sebe mnoge druge. I ja bih želio ponešto reći o njima.

Možda bi trebao početi od toga da sam u djetinjstvu maštao da postanem upravo liječnik, dok su moji prijatelji i susjedi Smirnov i Nikitin imali konvencionalnije snove o herojskim karijerama pilota i mornara.

No neću početi od toga, o tome nešto docnije. Započet ću od toga da je od najranijih dana moj odnos prema medicini i liječnicima bio općenito, blago rečeno, dvojak.

S jedne strane, ja sam ih se bojao i, bit ću iskren, mrzio sam liječnike.

Radi se o tome da sam ja, kao dijete svoje – rahitične i avitaminozne – postratne generacije neprestano bolovao. I koliko se sjećam sebe, toliko se i prisjećam mnogobrojnih ljudi u bijelim haljama u mojoj blizini.

Osobno se ne sjećam prvog svojeg protesta protiv liječnika, prvog bunta protiv medicine, no pošto je mama tako mnogo i često govorila o njemu, sad mi se čini kao da je on dio mojih vlastitih uspomena.

No polako, nećemo odmah izravno na stvar.

Zahvaljujući tome što sam, pored roditelja, imao i starijeg brata – koji je bio stariji cijelih devet godina – jako sam rano saznao za mnoštvo različitih riječi i izraza, a također poslovica i izreka u kojima su se bogato koristile te dragocjene riječi. Među njima riječ „kreten“ bila je vjerojatno najdestiliranija, najakademskija i, može se reći, najizvještačenija.

Pošto je ta riječ u mojem dječjem svijetu postojala – i to vrlo, treba reći, aktivno – isključivo u muškoj, odnosno klinačkoj sredini, nisam ni pretpostavljao da ona zaista postoji, ali u formi ženskog roda.

Dakle. Ovakav je bio moj prvi bunt protiv represivne medicinske prakse nada mnom. I pričam o njemu, ponavljam, majčinim riječima.

Poslije šarlaha, zbog kojeg sam neko vrijeme preležao u bolnici, stanje mi se neugodno zakompliciralo. Danas se to naziva „otitis“, a tad se nazivala „upala srednjeg uha“. S tim „srednjim uhom“ deverao sam ne više u bolnici, nego kod kuće, kamo je redovito dolazila liječnica iz lokalne dječje poliklinike.

„Stalno si pitao“, govorila je kasnije mama i smijala se, „gdje se nalazi to srednje uho. Bio si moj pravi pametnjaković. Već s tri godine znao si da postoji lijevo i desno uho. A gdje je to srednje? Pravilno pitanje! Bio si prava bistrica!“ I nije me ljubila u srednje, za koje nismo znali gdje se nalazi, nego prvo u lijevo, pa u desno uho.

Da bi izliječio srednje uho, morao sam dobiti kuru injekcija. Iz poliklinike dolazila je medicinska sestra koja mi je davala injekciju čas u jedan, čas u drugi guz. Jako sam se bojao injekcija (i danas ih se bojim), i nisam znao razlikovati medicinsku sestru od doktorice.

Dakle, kad je nesretna medicinska sestra, uz moje nemelodiozne jecaje, lukavo prevarila moj oprez i od svega srca bocnula me u zadnjicu, ja sam prodorno i užasno zlobno povikao, forsirajući relativno nedavno savladani zvuk „r“: „Teta doktorr — krreten!“

Ta formula će kasnijih godina postati u našoj obitelji ono što se sad naziva mem. Nisam bio sklon liječnicima, zaista. Bojao sam ih se i nisam ih volio.

U zimu 1953. godine – tad sam imao pet godine – često sam listao časopis Krokodil,1 na koji je bio pretplaćen otac. Među brojnim veselim i komičnim prilozima gledao sam s posebnim zanimanjem karikature „ubojicâ u bijelim haljama“, koje su na čudan način po izgledu podsjećale čas na majčinog harkovskog ujaka Zjamu, čas na našeg poremećenog susjeda Solomona, koji je svima prilazio i nutkao ih da odigraju partiju šaha. Iako nije znao igrati.

„Krokodilski“ liječnik-ubojica imao je, u pravilu, kukast nos, mesnate usne, gajtanske kovrče, poput malenog demona, oko polirane ćele, umjesto šaka krvave kuke, koje su se pružale ka grlu prostodušnog sovjetskog pacijenta naglašenog (čak suviše) slavenskog izgleda.

Gledajući te „vesele sličice“, likovao sam. „Tako im i treba! Kad su me onako bolno uboli u dupe!“ mislio sam.

I da je samo u dupe! I da su samo ubadali! Nego su mi i drveni štapić gurali u grlo: „Reci ‘aaaa’!“ A može li se u takvom divljačkom, protuprirodnom stanju obuzdati vlastiti refleks povraćanja i reći „aaaa“? Ne, nije moguće. Koliko liječničkih halja je uprljao taj moj refleks – pitajboga!

A krvna slika koja se natašte uzima iz prstenjaka nekom mašinicom, predviđenom za torturu, s lukavom oprugom! A?

I mnogo još štošta, neke bih stvari najradije zauvijek zaboravio, ali to mi ne polazi uvijek za rukom.

Mnogo grijeha, mnogo grijeha protiv mene leži na savjesti medicine – tko će ih se sve sjetiti?

No dobro…

A sad ipak o tome da sam, usprkos svemu, užasno želio postati liječnik. To je bila posljedica toga, ponavljam, što su oko mene bili sami liječnici, od njih se ja nisam imao kamo skloniti. I ne samo da sam bio okružen „kretenima“ sa špricom u ruci, nego i drugima.

Recimo, moj omiljeni stric Borja Rubinštejn, najstariji očev brat, bio je liječnik.

Bio je u svoje vrijeme najpoznatiji ginekolog, radio je u poznatom rodilištu Grauerman, znala ga je doslovno čitava Moskva.

Živio je nedaleko od Nikitskih vorot,2 u Skatertnoj ulici. Jednom sam, ne sjećam se više zašto, nekoliko dana bio u gostima kod njega i njegove žene, ljepotice tete Lili. Sviđalo mi se u tom lijepom, udobnom stanu koji je – što je bilo najvažnije – samo njemu pripadao. Najviše mi se sviđalo što su imali puno vaza različite veličine. To su bili pokloni zahvalnih pacijentica.

Jedan dan – bila je nedjelja – stric Borja poveo me u šetnju Tverskim bulevarom. Čim bi ga prepoznali, prolaznici bi se klanjali ljubazno ga pozdravljajući. Pošto se pozdravila s njim, jedna je žena rekla, gurajući kolica: „Zdravo, Borise Ljvoviču! Između ostalog, ovo je vaših ruku djelo! Ne sjećate se?“

I ja sam također želio biti liječnik. Želio sam da s takvim ushitom i mene pozdravljaju ljudi na bulevaru. To sam želio snažno i strastveno.

Isprobavao sam na sebi čas jednu medicinsku specijalnost, čas drugu, iznenađen time kako ponekad znaju biti čudne te struke.

Ali kirurg – to je jasno. To je, kao što se zna, broj jedan.

Izlaziš iz operacijske sale, iscrpljen i sav mokar od napora, podignutih dragocjenih ruku u gumenim rukavicama. Halja ti je u krvi. Za tobom izlaze asistenti, medicinske sestre i studenti. Okružuje te uznemirena masa rođaka tvojeg tek razrezanog, a potom vrlo čvrsto zakrpanog pacijenta. Poslije duge dramatične pauze, tobože nerado i letimično brzo dodaješ: „Živjet će. Marijo, popio bih malo čaja“. I brzo nestaješ u svoj radni kabinet uz likujuće povike mase.

Naravno, to je nedohvatljiv blistajući vrh najodvažnijih snova častohlepnog dječaka.

No postoje i druga, također zanimljiva medicinska zanimanja.

Dalekih sedamdesetih, dok sam se šetao s prijateljima jednim moskovskim kvartom uz rijeku, naletio sam na zidu jedne kuće na neobičnu memorijalnu ploču. Na njoj je pisalo da se „u toj kući, zime te i te godine, u stanu liječnika-marksista skrivao od carske žandarmerije V.I. Lenjin“.

Ta nas je ploča, treba reći, jako razveselila. I to nas koji smo tih godina ionako bili razmaženi mnogobrojnim svjedočanstvima takvog tipa. Zamislite samo, mramorna ploča pored kapije zoološkog vrta, u kojem je sveprisutni V.I. Lenjin također jednom održao referat na temu aktualne situacije. Naravno, predočili smo sastav publike tog svjetski-povijesnog događaja i lucidno se našalili.

No „liječnik-marksist“ – to je, složit ćete se…

Glasno smo se natjecali tko će prije pogoditi kakva je to medicinska specijalnost. Od čega je taj doktor liječio? Zar od marksizma? Zašto onda nije izliječio Iljiča? On je vjerojatno bio neki loš liječnik! Neki mamlaz!

Nisam dugo, hvala bogu, maštao o teškoj i slatkoj sudbini liječnika. Ne bi od mene ni ispao dobar liječnik, to svakako znam – ne posjedujem za to potrebnu količinu empatije.

Nisam postao liječnik, no zato otkad znam za sebe družim se s doktorima.

Među njima ima i bivših liječnika ili medicinskih tehničara. No i kod njih se lako osjećaju tragovi profesionalno uvjetovane velikodušnosti, za razliku od mnogih drugih njima lakše i neposrednije „ide empatija“.

Oni su – u najmanju ruku ovi s kojima prijateljujem – ljudi sa širokim i nimalo površnim humanističkim interesima i razvijenim osjećajem za riječ i humor. Neki od njih su i sami pjesnici i pisci, i to odlični. Neki od njih su me liječili i liječili su me dobro i bezbolno, za što sam im iskreno zahvalan.

No za mene je glavno to da se oni sa mnom jednostavno druže, i to što oni postoje u mojem životu daje mi određeno samopouzdanje i osjećaj kakve-takve relativne suvislosti u ovom općenito besmislenom svijetu.

Bit ću slobodan da im se ovdje obratim u maniri kojom su nekoć pisali pisma na front. „Volim vas, dragi moji liječnici!“ reći ću im. „Volim vas i jako brinem za vas ovih dana. Čuvajte se i vratite se što prije, slaveći pobjedu. Vratite se za naš zajednički drugarski stol. Tužno nam je i teško bez vas. Čekamo vas, ne zaboravite na to.“

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close