O knjizi “Grebo” Bore Kontića: Budućnost koja nikad neće doći

Nevjerovatno je iscjeljujuće ovih dana u doba totalne histerije u zemlji i njenim podijeljenim društvima, u kojima se emocijama, a ne razumom, raspravlja o tome kako ćemo i hoćemo li uopće zajedno živjeti dalje i u kojoj se javno mnijenje formira parolama na Twitteru i hajkama po društvenim mrežama, čitati knjigu Bore Kontića o Zdravku Grebi.

Ta knjiga izgleda kao da je nastala unutar puno ozbiljnije kulture i kao da je proizvod čitave scene čiji je jedan od autora odlučio jednom od nedavno preminulih velikana posvetiti biografiju. Međutim, takav zaključak teško da bi mogao biti dalje od istine. Ponajprije jer u zemlji, odnosno u društvu, ne postoji nikakva snažna intelektualna scena, a kamoli tradicija u kojoj se podrazumijevaju novinski autori puni enciklopedijskog znanja koji su u stanju napisati iscrpnu monografiju o jednom čovjeku i vremenu i čiji rad na koncu izgleda kao da je iza njega stala čitava institucija.

RUŠENJE NARATIVA

Takvi radovi i autori jesu uobičajeni na Zapadu, posebno u Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD-u, ali kod nas, u ionako fragmentiranim postjugoslavenskim zemljama i društvima, vlada ona stara austrougarska navada da autori mogu biti ili društveno-humanistički znanstvenici koji objavljuju opsežne i teško čitljive knjige koje će malo tko, osim studenata pročitati, ili mogu biti novinari-publicisti koji će pisati lako čitljivo štivo o aktualnim temama, tj. knjige koje će već sutra biti zaboravljene. Štoviše, kad se eventualno i dogodi kakav eksces pa netko od potonjih napiše čitljivu, a u svojoj biti i znanstvenu studiju, ovi prvi ga gledaju poprijeko.

Čemu ovaj duži uvod? Pa zato da naglasim kako je Kontićeva knjiga sve, samo ne kratka biografija, kako stoji u podnaslovu. Ona je istovremeno i lucidni iscrpni intervju o životu, karijeri i političkim uvidima jednog čovjeka, i monografija o njemu, i na temelju dokumenata ispisani doktorat o jednom vremenu koje nas je presudno odredilo, a kojeg ozbiljna historiografija nije još ni dotaknula, a na koncu i zbirka svjedočanstva mnogih aktera posljednjih desetljeća o njihovoj ulozi i događajima kojima su svjedočili iz prve ruke, čime je knjiga ušla i na polje usmene historije te autorov dugi esej o tom dobu koje smo proživjeli i o današnjem društvu u kojem živimo. Uz sve to, knjiga je pomalo i putopis, ali i nekakav almanah popularne kulture, nešto slično svojevremenom “Leksikonu Yu-mitologije”.

Ova Kontićeva knjiga zapravo popunjava rupu u društveno-humanističkim znanostima, jednako kao što je njegov Media centar uspješno premostio činjenicu da Bosna i Hercegovina nema leksikografski zavod. I sad je samo pitanje hoće li je šira javnost naviknuta na kratku bombastičnu formu, zapravo, pročitati ili će je zaobići i sve će ostati tek na spektakularnim promocijama, na koje su došli svi oni koji su morali i željeli doći. Zašto ovo govorim? Pa iz razloga što mnogi Grebini uvidi u knjizi, o ljudima i procesima te potencijalnim ishodima, do temelja ruše općeprihvaćene mitove o nekim ljudima, poput onoga o Muhamedu Filipoviću ili Nijazu Durakoviću, obesmišljavaju aktualne rasprave o građanskoj državi na način na koji se ona danas vodi, ukazuju na to da je partija sama stvorila nacionalistički ambijent u društvu i razorila zemlju i općenito vode ka zaključku o tome kako smo prije trideset godina imali puno zrelije društvo nego što ga imamo danas. Ova knjiga je, ukratko, jedno veliko ogledalo koje je postavljeno pred bosanskohercegovačku javnost i vrlo je izvjesno kako će biti malo onih koji će u njega biti spremni zapravo pogledati, ponajprije iz razloga što bi im se srušili narativi, a potom i što bi onda morali usporediti sebe ondašnje sa onim kako danas izgledaju i što zastupaju, a na koncu bi morali vidjeti do kolike mjere su bili slijepi pred otklizavanjem društva udesno i ka nacionalizmu i klerikalizmu, bez ikakvog ozbiljnog otpora.

Puno je stoga izvjesnije da će mnogi izbjeći da pročitaju ovu knjigu, jer osjećaju kako im se pogled u ogledalo neće svidjeti. Što će rezultirati time da će Zdravko Grebo ostati ikoničan i poštovanja vrijedan lik iz prošlosti, ali da nitko neće suštinski pročitati što je mislio, vidio i najavio, a kamoli prihvatiti njegove stavove i razmišljanja. Nešto slično kao što se danas doživljava Krležu, kao sjajnog dramskog pisca i nacionalnu veličinu, dok se potiskuje da je on bio uvjereni komunist, revolucionarni pisac i Jugoslaven u punom smislu riječi. Zdravko Grebo je, dakle, to je iz ove knjige sasvim jasno, unaprijed vidio kako će se stvari razvijati i da će zapravo biti nepovratne, jednako kao što je shvatio da je nemoguće da se ti procesi preokrenu. Njemu je ostalo da kaže što o tome misli i da raznim subverzivnim akcijama i javnim istupima pokuša osvijestiti ljude, ali i sam je znao da je to uzalud, uslijed čega mu je ostala ta plemenita rezignacija i građanski aktivizam, odnosno stvaranje iluzije o društvu kakvo smo mogli postati da je takvih poput njega bilo više. Razlog zbog kojeg nismo je sama partija, što je možda i njegova najvažnija intelektualna ostavština. Stoga je Kontićev završni uvid o ovoj temi i raspadu partije i zemlje, s osvrtom na bitno različitu sudbinu, percepciju pa i sahranu Nijaza Durakovića i Zdravka Grebe jedan od snažnijih momenata knjige. Vrijedne i zbog toga jer je ponovno vratila Grebinu ironičnu, a bolno istinitu kontraparolu partijskoj s prvih izbora, kad je štampao plakate sa sloganom “Umrijećemo zajedno”.