zdravlje

Ne treba nam ‘rat’ protiv virusa, već solidarnost

Moramo odbiti regrutovanje za etnonacionalistički 'rat protiv korona virusa i insistirati na međunarodnoj solidarnosti.

Christine Schwobel-Patel

Poster strogog lorda Kitchenera sa brkovima koji je uperio prst i govori „Vaša vas država treba“ postao je prepoznatljiva slika ratne regrutacije, kao što je to bila drečavija američka verzija ujka Sama koji kaže „ŽELIM TEBE“.

Tokom ove pandemije korona virusa, ponovo doživljavamo masovnu regrutaciju za bitku. Bivše i savremene imperijalne sile koriste ratni vokabular da regrutuju volontere za „prvu liniju“ i podstaknu sve da „rade svoj dio posla“.

Američki predsjednik Donald Trump je govorio o „našem ratu protiv kineskog virusa“; britanski premijer Boris Johnson je najavio da „moramo djelovati kao bilo koja ratna vlada“; izraelski premijer Benjamin Netanyahu je govorio o „ratu protiv nevidljivog neprijatelja“; a francuski je predsjednik Emmanuel Macron najavio ozbiljno: „Nous somme en guerre. [Mi smo u ratu].“

„Prva linija“ je bolnica. Zdravstveni stručnjaci su „heroji“ koji brane naše živote i naciju.

Intuitivno znamo da ne postoji oružani sukob u smislu Ženevske konvencije, ali isto tako znamo da ovaj ratni vokabular nije naprosto dokoličarenje. Sa svojim ratnim vokabularom, neoimperijalne nacionalne države proširuju svoju moć dok profitiraju na latentnom etnonacionalizmu, patrijarhatu i klasnoj podjeli.

Ako želimo internaconalizam solidarnosti, moramo odbiti ratni vokabular.

Regrutovanje tokom vanrednih stanja
Socijalna teoretičarka Judith Butler je pisala o „okvirima rata“ kreiranim kroz kontrolu nad vizuelnom i narativnom dimenzijom. Slike napaćenih žena i djece koje su kružile u medijima kreiraju podršku za vojne intervencije zapadnih država na globalnom jugu.

Slike regrutuju opću javnost u prihvatanje kroz suptilnu manipulaciju. Ali regrutovanje tokom ove pandemije je daleko direktnije – prenosi se direktno od lidera država na gledatelje i slušatelje kod kuće koji zahtijevaju regrutovanje.

Kada se provode hitne ovlasti, one se dočekuju kao mjere koje će nam garantovati sigurnost. Policiju, ili čak vojsku, se hvali jer je oštra prema prekršiteljima. Prisutan je zajednički napor da se posramljuju pojedinci koji se ne pridržavaju pravila. Diskusije o tehnologijama za prikupljanje podataka za provođenje restrikcije kretanja su normalizirane.

U ovom prihvatanju vanrednih ovlasti, mi zaboravljamo da vanredne ovlasti imaju naviku da se zadrže daleko duže nego što to kriza zahtijeva.

Naša se pažnja odvraća kroz žurne zahtjeve: školovanje djece od kuće, briga za stare i bolesne, organizovanje naredne dostave hrane, briga oko prihoda ili sigurnosti posla, ili čak najnovije pomame u vezi Netflixa. U krugovima kritičke teorije, trenutno je u fokusu upozorenje Giorgija Agambena da bi vanredne ovlasti mogle postati „nova normala“.

Ali je li iko ko se brine (sa ili protiv Agambena) o permisivnosti vanrednih ovlasti „poricatelj korona virusa“?

Primjenjuju li se zakoni rata?
Zabrinutost zbog pretjerano revnosnih vanrednih ovlasti dolazi zbog upoznatosti sa drugim oblicima ratnog vokabulara – od „rata protiv droga“ do „rata protiv terorizma“. Zaista, izgleda da smo u stalnom ratnom stanju. Nema više mira i rata, imamo samo različite faze eskalacije.

Međunarodni zakon nije pasivno stajao pred politikom realizma. Kako je nedavno primijetila Ntina Tzouvala „Međunarodni advokati i institucije postali su sastavni dio militarizacije međunarodnih poslova i ekspanzije nacionalne sigurnosne države [i njenog budžeta]“.

Za međunarodne advokate, zakoni rata imaju Janusovu prirodu; oni istovremeno dekriminaliziraju ubijanje drugih ljudi i postavljaju važna ograničenja na nasilje. Ženevske konvencije, između ostalog, pružaju zaštitu za civile, ranjene i bolesne i ratne zatvorenike. Ovi su zakoni na mnoge načine permisivni, ali uključuju i restrikcije. Ali restrikcije važe samo za slučaj rata protiv ljudskog neprijatelja.

U odsustvu ljudskog neprijatelja, vlade koje sebe vide u „ratu“, iskorištavaju samo permisivne aspekte, a ne i restriktivne. Umjesto da se pandemija okarakteriše kao vanredno stanje u javnom zdravstvu, karakterizacija kao da je rat daje legitimitet državnim postupcima koji inače ne bi bili prihvatljivi.

Važno je i to da ratni vokabular dozvoljava antagonizam usmjeren prema „neprijatelju“, umjesto da zahtijeva da neoliberalna država objasni godine nedovoljnog ulaganja u javne usluge.

Spektar neprijatelja
Iako je ovaj neprijatelj nevidljiv, ratni vokabular stvara spektar neprijatelja. A, iz razloga što je rat povezan sa „drugim“, ratni vokabular ima tendenciju da kreira i gradi na etnonacionalističkom sentimentu.

Čim se zatvore granice i moraju donijeti odluke o tome čije živote treba spasiti, pitanja pripadanja bivaju preopterećena, raspirujući ksenofobiju. Zaista, kada se za ovaj virus kaže da je „kineski virus“ ili „strani virus“ i kada to kažu oni koji su na vodećim pozicijama, etnonacionalizam više nije latentan, dio je državne propagande. Postaje gore. Kao što znamo iz važnih studija međusobne povezanosti, dominacija na osnovu rase ide pod ruku sa dominacijom nad ženama, a ona se prožima sa pokretačima klasne stratifikacije.

Nejednakosti kroz ratni vokabular su posebno evidentne u Velikoj Britaniji, državi koja teži ka tome da podržava rasizam, patrijarhat i turbo kapitalizam kada se suočava s krizom.

Paralele između oficira obrazovanih u državnim školama i topovskim mesom radničke klase na prvoj liniji Prvog svjetskog rata bolno su jasne. Ovi su borci na prvoj liniji postali volonteri na osnovu postera iz kampanje lorda Kitchenera.

Dok ogromno privilegovani Boris Johnson vodi svoju ratnu vladu, a slavni i kraljevska porodica su u prilici da dobiju setove za testiranje na COVID-19, testiranje sestara i zdravstvenih radnika je zanemareno. Da ne spominjemo žrtve koje će morati podnijeti oni koji ovise o bankama hrane zbog godina štednje u ime „nacionalnog napora“.

Odbijanje regrutovanja
Usred ove krize javnog zdravstva, moramo odbiti normalizaciju rasizma, patrijarhata i kapitalizma (državnog monopola). Moramo odbiti regrutovanje za etnonacionalizam. Moramo umjesto tog slaviti trenutke zajedničke podrške i njege koji ne poznaju granice bez vraćanja ratnom vokabularu.

U ovom smo zajedno, ali nismo ravnopravni. Prisutni su prvi obrisi zapadnih država koje pokazuju solidarnost sa svojim komšijama. Ovo se mora proširiti na globalni jug. Solidarnost mora uključivati distribuciju medicinskih potrepština i osoblja za liječenje, podršku i koordinaciju istraživanja. Ovo mora uključivati načine da se ponište strukture eksploatacije koje globalni jug čine mnogo ranjivijim na krizu javnog zdravstva.

Solidarnost je potrebna, ne samo zbog obaveza koje proizilaze iz onog što je „normalno“ za zapadne države, naime iz globalne nejednakosti stabilizirane kroz neoliberalni poredak. Ovo je prilika samo ako smo posvećeni internacionalizmu solidarnosti i ako ratni vokabular nazovemo pravim imenom.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close