politika

Navršilo se tri godine od smrti majke Hatidže Mehmedović. Zvali smo je Majka hrabrost

Almasa Hadžić

„Ako me pitate šta bih uradila onim koji su ispalili metak u moje sinove, moj odgovor je da ne bih ništa. Samo Boga molim da djeleći pravdu i njima udjeli ono što im pripada. Da im da moju sudbinu. Ništa više im ne želim, nego da i oni hodaju i traže kosti svojih najmilijih”.

Danas se sjećamo naše Hatidže Mehmedović.

Njena duša, na današnji dan prije tri godine, otišla je tamo gdje je sve do posljednjeg dana svog života žudila da ode, gdje će ponovo sresti svoje sinove Azmira i Almira, svog Abdulaha, svog brata, svoje… sve one što su joj ih iz srca, iz duše, iz sna o budućnosti oteli koljači i ubice zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

„Je li ti drago što ja nemam svoje sinove“, vrisnula je 22. novembra 2017. godine sa galerije sudnice Haškog tribunala prema supruzi ratnog zločinca Ratka Mladića, dok je ova, cerekajući se, mahala rukom prema zločincu, a od koje ju je djelio samo prolaz kroz galeriju.

I pozlilo joj je.

Bez obzira što je njeno stanje nagovještavalo tešku bolest, niko je u danima pred izricanje presude nije mogao ubjediti da ne ide u Hag.

Mora, veli, mora jer je majka.

„Izdala bih svoju mrtvu djecu kad ne bih prisustvovala izricanju kazne njihovim ubicama“, govorila je ubjeđujući najbliže da je dobro, da može, da treba, da…

Jednostavno bila je borac.

„Bojim se samo dragog Allaha i samo njegove odredbe priznajem“, kazala je u septembru 2010 godine kada je skupa sa grupom majki iz Memorijalnog centra u Potočarima istjerala francuskog generala Filipa Moriona optužujući ga da je za smrt njihove djece kriv, jednako kao i Karadžić i Mladić.

„Vi ste Srebrenicu proglasili zaštićenom zonom a onda ste je prepustili na klanje dželatima. Rezultat vaše misije je genocid nad našom djecom, muževima, braćom. Izlazite odavde“, prišla mu je prijeteći, nakon čega je Morion pokrivajući rukama lice, napustio Potočare.

Zvali smo je „.Majka hrabrost“.

Među prvim se vratila u svoj porušeni dom na srebreničkom Vidikovcu.

Dočekivala je i pričekivala i „nazor živjela“ u svojoj „pustahiji“ govorila bi „ali svojoj“.

„Da samo znate kako je teško zanoćiti u ovoj gluhoći. Često, noću u gluho doba sjednem pored otvorenog prozora i gledam u onaj srebrenički mrak. Šutim, a onda kao da odnekud probiju glasovi mojih Azmira i Almira.

Jednom kao da sam čula kako mi Azmir govori „de mi mati krišku“ – pričala nam je u trenucima neizmjerne tuge, stišćući srce da ne pukne, da drugi ne vide njenu bol i da se zločinci koje bi sretala dok prolazi srebreničkim ulicama, ne bi „sladili“ njenom tugom.

Prvi put, skrhanu, slomljenu i tijelom i dušom vidjeli smo je 9. jula 2010.godine u Potočarima, dok su je njene sapatnice vodile u susret tabutima sinova joj i supruga.

Ukopani su dva dana kasnije, jedni pored drugih.

I kako adeti nalažu, narednih dana otišli smo joj na žalost. Skrhana jeste, ali…

„Ako me pitate šta bih uradila onim koji su ispalili metak u moje sinove, moj odgovor je da ne bih ništa.

Samo Boga molim da djeleći pravdu i njima udjeli ono što im pripada. Da im da moju sudbinu.

Ništa više im ne želim, nego da i oni hodaju i traže kosti svojih najmilijih.

Reći ćete mi da sam vjernik i da treba da oprostim.

Jesam vjernik, ali mog oprosta dušmani neće dobiti.

Onaj ko priča o oprostu neka to priča onima koji imaju punu kuću djece, ko ženi, udaje, ko vodi unuke za ruku.

Meni je to pravo oduzeto i to silom, bijesom, mržnjom. Šta su to moji sinovi nekome skrivili. Meni koja nemam nikoga neka niko ne dolazi s prijedlogom da oprostim“, poručila je tada.

Kolega i ja, otišli smo šutke iz njenog tužnog doma.

Nekoliko dana pred 11. juli 2018. godine, kad sam joj javila da dolazim u bolnicu da je posjetim, kazala mi je, naizgled veselim glasom da ne dolazim. Bit će u Srebrenici, veli, narednih dana, pa neka se tamo vidimo.

Nažalost, nismo se vidjele.

Bila je u Srebrenici, ali kratko. Pozlilo joj je i vraćena je u bolesničku sobu u Sarajevo, da bi se 12 dana kasnije, zauvijek vratila u Srebrenicu.

Na dženazi Hatidže Mehmedović u Srebrenici, činilo se, skupio se cijeli svijet.

S razlogom.

Otišla je Majka hrabrost koja je svoju srebreničku bol, pune 23 godine, dostojanstveno nosila i koja se nije ustručavala da zločincima pogleda u lice i kaže im da su zločinci.

I da im zaželi sudbinu kakvu zaslužuju.

Neka je rahmet duši naše drage Điđe.

Sjećanje na nju živi.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button