Analizavijesti

NATO-veto: Milanović, Erdogan i BiH

HAJRUDIN SOMUN

Ukoliko je Milanovićev pokušaj da uvuče BiH u svoju avanturu s vetom prethodio turskom, mogao je i predsjednik Erdogan da mu parira. Da na spisak svojih uslova odricanja od veta stavi zahtjev da se ubrza proces pristupanja naše zemlje NATO-paktu

Ne znam da li je hrvatski predsjednik Milanović potakao turskog predsjednika Erdogana da potegne veto pristupu Finske i Švedske NATO-paktu. Možda nije nimalo, ali su obojica uzburkala jedinstvo Alijanse koje joj je, u jeku rata Rusije protiv Ukrajine, potrebno možda više nego ikada od njenog osnivanja nakon Drugog svjetskog rata. Milanovićeva meta bila je Bosna i Hercegovina, ali da li je mogla biti i jedan od Erdoganovih uslova, ostavljam mogućim sagovornicima da se sa mnom slože ili ne slože.

PRIJETNJA VETOM

Predsjednik Milanović je brzo otpisan. Nekoliko dana je gotovo histerično prijem dvije nordijske zemlje u NATO uslovljavao izmjenom Izbornog zakona u BiH, a onda se smirio. Pokunjio se kad je vidio da ga evropski saveznici ne bendaju, a američki predsjednik Biden i ne spominje. Čini mi se da je odmahnuo rukom, što često čini kad mu se nešto ne sviđa.

U Washingtonu i Bruxellesu se shvatilo da nešto nije uredu s tim insistiranjem hrvatskog političkog vrha na Izbornom zakonu u BiH kad ga šef države istura kao međunarodni problem. I to u tako teškim trenucima za cijeli svijet. Evo se svakodnevno javi neko s vrha politike u Washingtonu i Bruxellesu, u Evropskom parlamentu, na zasjedanju takozvanih narodnih ili pučkih stranaka Evrope ili u njemačkom Bundestagu se usvoji deklaracija ili izjava podrške jedinstvenoj i suverenoj Bosni i Hercegovini i suprotstavljanja njenom razbijanju. Iz njih se lako može iščitati da se prijetnja integritetu i miru BiH ne vidi samo u članu vlastitog predsjedništva Miloradu Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu i Moskvi, nego i politici hrvatskog vrha. Tako je predsjednik Milanović, u namjeri da jednim avanturističkim potezom nadmaši svog premijera, Vladu i diplomatiju, koji politiku prema BiH uporno vode u istom smjeru, svojom prijetnjom veta više naškodio nego koristio međunarodnom položaju Hrvatske.

S Turskom je nešto sasvim drugo. Turska je svojom neutralnošću u Drugom svjetskom ratu spasila svoje teško izborene granice pri rasturanju Osmanske imperije. U prvom, Velikom ratu je stala na pogrešnu stranu, što je moglo, da nije bilo Ataturkovog oslobodilačkog rata, stajati svođenja na Anadoliju. Tako i današnja Turska pod vođstvom predsjednika Erdogana gleda da na svaki način izbjegne potpuno svrstavanje uz jednu ili drugu stranu u mogućem trećem svjetskom ratu. Svijet ga, naravno, ne želi, ali ima jedan čovjek na planeti, Vladimir Putin, koji bi ga mogao izazvati. Rat koji je Putin pokrenuo protiv Ukrajine visi kao mač nad Crnim morem uperen na Tursku ako NATO s njene teritorije krene na Rusiju – jedna je od varijanti takve mračne pretpostavke. U početku rata u Ukrajini predsjednik Erdogan je nastojao da Tursku drži ne po strani, nego negdje na sredini, više naginjući zapadnim saveznicima, ali ne izazivajući puno ni Rusiju. Podršku Ukrajini je manifestirao spektakularnim dronovima Bajraktar, glasao za rezoluciju osude invazije u Generalnoj skupštini UN-a, zatvorio Bosfor i Dardanele za vojne brodove. Ali nije prihvatio trgovinske sankcije Rusiji, dozvolio je letove civilne avijacije prema Moskvi i ruskim oligarsima da se skrase u Istanbulu. Putin ga je nagradio izborom Istanbula kao domaćina mirovnih pregovora, možda jednom i mirovnog sporazuma s Ukrajinom.

Najednom je predsjednik Erdogan, kad je to Alijansi bilo najmanje potrebno, zapadne saveznike iznenadio i uznemirio svojom prijetnjom vetom. Taman su se, vjerujući da im je upravo preko Turske osigurano južno krilo, u komandi NATO-a nadali da će lako uspostaviti i sjeverno, preko Finske i Švedske. Već nekoliko godina ne cvjetaju ruže u odnosima Turske s NATO-om. Stizali su na ivicu raskida, ali nisu je nikad prešli. Sada je predsjednik Erdogan iznio navidjelo trnje, nadajući se da će ga ukloniti jednim dramatičnim potezom kakve ljudi čine u trenucima slabosti druge strane u nekom sporu. On je načinio spisak stvari koje bi članice NATO-a trebalo da urade ako hoće da stavi svoj potpis na ulazak Finske i Švedske. Obje bi, s još nekoliko članica Evropske unije, trebalo da ukinu zabranu izvoza oružja Turskoj, uvedenu 2019. zbog intervencije turske armije u Siriji, uz podršku Rusije. Od Amerike se traži povratak Turske u program nabavke najsavremenijih borbenih aviona, Fantoma F-35, koji je prekinut zbog turske nabavke ruskog protivraketnog sistema S-400, što se smatralo sigurnosnom prijetnjom NATO-paktu. Ima tu još nekih sitnijih potraživanja vezanih za Mediteran i Libiju. Iako naizgled sporedan, ipak je najvažniji zahtjev Turske da Finska, a posebno Švedska zabrane djelovanje na svom tlu kurdskih organizacija koje smatra terorističkim i prijetnjom turskoj sigurnosti.

Sve članice NATO-a, kao i Turska smatraju da je PKK, Kurdistanska radnička partija, s kojom turska armija ratuje godinama, teroristička organizacija. Pošto oružane formacije sirijskih Kurda (YPG), koji su se, uz američku vojnu podršku, borili protiv tzv. Islamske države, Turska smatra da su samo prirepak PKK-a, predsjednik Erdogan zahtijeva od dvije nordijske zemlje da ih proglase terorističkim i zabrane aktivnost njihovih simpatizera. On, u stvari, najviše cilja na američku podršku sirijskim Kurdima bez kojih ne bi bili poraženi isilovci. Ili kako kaže Marc Perini iz Carnegie Europe, da se “stvarne (turske) frustracije suštinski odnose na sirijske kurdske snage”, pa je i taj zahtjev Finskoj i Švedskoj “direktan udarac” administraciji predsjednika Bidena, njegovom obnovljenom vođstvu u Alijansi i distanciranju od Erdogana.

A GDJE JE TU BIH

Da bi se ubrzao ulazak Finske i Švedske u NATO, vjerovatno će se uskoro otkloniti turska prijetnja vetom. Iako, kako mi javlja jedan turski bivši političar, ostaje pitanje koliko je “ovo sve bilo potrebno Erdoganu”. Amerikanci nude Turcima četrdeset novih F-16 i poboljšanje osamdeset starih kao kompenzaciju za izlazak iz programa F-35. Iz dana u dan se osjeća popuštanje i u glavnom, kurdskom problemu. Čak više iz Bruxellesa nego iz Ankare. U skladu je s vrlo pomirljivom izjavom generalnog sekretara NATO-a Stoltenberga: “Nijedna druga članica NATO-a nije toliko propatila zbog terorističkih napada kao Turska”. Kako se u ratnim vremena više slušaju vojni komandanti, i u ovom slučaju diplomatije Helsinkija i Stockholma, uz prećutnu saglasnost iz Washingtona, prihvataju Stoltenbergov savjet: “Kad oni (Turci) istaknu zabrinutost, naravno da ćemo sjesti i razmotriti kako da nađemo zajednički put naprijed”.

Eto kako ni generalni sekretar NATO-a ne spominje Milanovićevu prijetnju vetom i kakvo mjesto ima Turska u ukupnoj strategiji NATO-pakta. Kad je već tako, “a gdje je tu BiH?”, upitaće me neko. Ukoliko je Milanovićev pokušaj da uvuče BiH u svoju avanturu s vetom prethodio turskom, mogao je i predsjednik Erdogan da mu parira. Da na spisak svojih uslova odricanja od veta stavi zahtjev da se ubrza proces pristupanja Bosne i Hercegovine NATO-paktu, na čemu je njegova administracija aktivno radila još prije deset godina. Tako bi se Turci, koji se predstavljaju najvećim prijateljima Bosne, suprotstavili Milanovićevim za BiH suštinski destruktivnim namjerama.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: