Analizavijesti

Nasljeđe Mihaila Gorbaćov

Kremlj nije bio siguran kako obilježiti smrt Mihaila Gorbačova, čovjeka kojeg se na zapadu bez zadrške slavi zbog njegove uloge u ubrzavanju kraja hladnog rata. U Rusiji se događaji koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza službeno opisuju kao nacionalna nesreća ili se uopće ne spominju. Gubitak statusa supersile je rana koju je Vladimir Putin riješio zaliječiti kao svoj životni zadatak.

Gospodin Gorbačov nije namjeravao svojim demokratskim reformama raspustiti SSSR. U nekim bivšim sovjetskim republikama sjećaju ga se kao tlačitelja pokreta za neovisnost a ne kao osloboditelja. Događaji su “bježali” od njega. Rusija koja je izašla ispod sovjetske ruševine nije bila tvorevina kakvu je on zamišljao, a neuspjeh kasnijeg ruskog eksperimenta s političkom slobodom ukaljao je njegovu ostavštinu. Za mnoge Ruse, kaos i kriminal kontaminirali su koncept demokracije. Gospodin Putin iskoristio je to razočaranje kako bi obnovio autoritarizam s neosovjetskim, nacionalističkim predznakom, čiji je izraz njegov ubilački napad na Ukrajinu.

Gospodin Putin je produkt KGB-a, a postkomunistička kleptokracija učinila ga je dvostruko ciničnim. Sebi-služeća optika koju primjenjuje na perestrojku i glasnost – Gorbačovljevu politiku ekonomske i političke otvorenosti – nije gledište za koje treba bilo kakva naklonost izvana. Usprkos svim kasnijim razočarenjima i pogrešnim procjenama, ambicija da se pomire istok i zapad, zbog kojih je gospodin Gorbačov hvaljen u inozemstvu, te tračak svjetlije budućnosti koji je dao jednoj generaciji, moralna su postignuća koja odolijevaju testu vremena.

Kontrast sa sadašnjim predsjednikom ne može biti veći. Gospodin Putin ne odbacuje demokraciju samo zbog straha da bi ga emancipirano glasačko tijelo moglo smijeniti s položaja. To bi bila pragmatična vrsta despotizma, vrijedna prezira, ali podložna diplomatskom obuzdavanju. Čak i prije gospodina Gorbačova, postojao je prostor za strateški dijalog između zapadnih vođa i njihovih sovjetskih kolega. Odnosi su bili hladni, ali racionalni.

Gospodin Putin prezire politički liberalizam s kvazireligijskim žarom i na vanjski svijet gleda s paranoičnim prkosom. On nije, da izokrenemo procjenu Margaret Thatcher o gospodinu Gorbačovu, čovjek s kojim se “može poslovati”, iako ga se ne može ni ignorirati.

Ovo je problem za zapadne kreatore politike i izvor ekonomske nedaće za demokracije koje su predugo bile zadovoljne karakterom ruske države. Ovotjedna odluka Gazproma, ruske državne energetske kompanije, da zatvori svoj glavni plinovod Sjeverni tok 1 prema Europi podsjetnik je da vojna agresija Kremlja protiv Ukrajine ima drugu frontu – rat ekonomskog iscrpljivanja protiv svih koji se solidariziraju s Kijevom.

Postoji i domaća fronta – sustavno gaženje ono malo civilnog društva, političke slobode i neovisnosti medija što je ostalo u Rusiji od procvata nakon raspada Sovjetskog Saveza. Nažalost, previše je Rusa u potpunosti opčinjeno Putinovim kultom, ali manjina vidi njegovu pravu prirodu. Neki se sjećaju stvarnosti sovjetske represije i ne dijele nostalgiju svog predsjednika. Neki su bili premladi da bi se sjećali dolaska slobode 1991., ali žele da se ona vrati. U njima leži nada da ideja demokratske Rusije nije pokopana s Mihailom Gorbačovom.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: