politika

Najveća federalna tajna: o(p)stanak po svaku cijenu

VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Da je drugačije, ne bi od onih 500 spašavajućih miliona za privredu bilo realizirano jedva šest posto, a svi redom – od Vlade i ministara do direktora državnih banaka – sebi bahato dijelili epolete uspjeha.

Pandemija nam je ukrala živote (2.569 do jučer u podne), utjerala nam strah u kosti, tumbe okrenula cijelu planetu, ali još odbijamo da se pogledamo u ogledalo: dok se cijeli svijet bori s virusom, naše entitetske vlasti ne odustaju od svojih borbi s vjetrenjačama. Čovićev HDZ ne zanima ništa što se ne zove izmjenama Izbornog zakona BiH, a SDA zanima samo o(p)stanak na vlasti. Miloradu Dodiku bi se mogao napraviti spisak grijeha, no jedno mu se mora priznati: iako na čelu Predsjedništva BiH, (pre)opterećen silom afera – od ikone do spoznaje da je Vučić raspisao konkurs za njegova nasljednika – svoje znanje, umijeće i političke veze iskoristio je da nabavi vakcine za Republiku Srpsku, pa je veći i finansijski stabilniji dio Bosne i Hercegovine ostao uz Crnu Goru jedini teritorij na Balkanu na kome je početak vakcinacije neizvjestan. Do juče u istoj je grupi – čekajući Covax – bila i Sjeverna Makedonija, međutim, Skoplje se snašlo i uz ugovor sa kineskim proizvođačem Sinofarm dobilo donaciju cjepiva iz Srbije.

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT PODLEGAO

I Crnoj Gori je Mađarska obećala pomoć, ako joj pretekne doza, a i naš je predsjedatelj državnog Predsjedništva velikodušno ponudio Federaciji posudbu, no priča o vakcinama – s obzirom na to da je svi znamo – zapravo je savršena ilustracija odnosa vlasti prema vlastitom poslu, jer smo, pravo govoreći, davno odustali od nadanja da ovdašnje vlasti imaju ikakav odnos obaveze spram stanovništva, naroda, ljudi, kako ko hoće. Da je drugačije, makar bismo vakcinu čekali uz kakav-takav plan oživljavanja pandemijom poharane privrede, a da i ne pominjem da bismo vidjeli makar i skromne efekte pomoći najugroženijim.

Umjesto svega toga, najagilnija pomoć – naročito realnom sektoru i uslužnim djelatnostima, dakle, najpotentnijem dijelu ili kako ih ovdje vole zvati malim i srednjim preduzećima, prevažnim punjačima budžeta – stiže u vidu inspektora svake vrste. Toliko od države.
No, da bi se ostavio dojam kako se nešto radi, prvo smo se patili s famoznim koronazakonima, pa kad su oni usvojeni – a i dok smo ih čekali – Vlada Federacije BiH granatirala nas je obećavajućim stotinama miliona pomoći, koja samo što nije, spasonosnom formulom izbavljenja uz pomoć Garancijskog fonda, Razvojne banke, plus one jedine preostale u državnom vlasništvu (Union banke), gradila nam kule od karata koje su se uoči godišnjice početka pandemije srozale do mizernih šest posto.

Tačnije, na 32,7 miliona plasiranih visokokamatnih kredita od bombastično najavljenih 500 miliona. Privrednici listom na izdisaju, sa odra skrojenog od plavih koverti kazni i opomena u ime države, pokušavaju da artikuliraju zajednički glas razuma upozoravajući Vladu na to da oni više ne samo da ne mogu ispuniti visoke kreditne kriterije nakon godine praktičnog nerada već da – i ako im se omakne pa prođu – jednostavno se ne mogu usuditi na kreditno obavezivanje s tako podignutim kamatnim ljestvicama. Nemaju odakle plaćati. No, to uopće ne sprečava domaće državne službenike da budu preponosni na svoje pothvate: prije koji dan, baveći se ovom temom, kolega Almir Bičakčić je razgovarao s direktorima banaka – Razvojne i Union – i pokojim Vladinim savjetnikom. Svi su odreda bili puni hvale za svoje uspjehe i potpuno nespremni da čuju argumente privrednika, valjda po onoj staroj – operacija uspjela, pacijent podlegao. Semir Fejzić, v. d. predsjednik uprave RB-a, referirao se na ugovore s 11 komercijalnih banaka, računajući i Union, čiji se direktor Vedran Hadžiahmetović pak jedino nasekirao što je Oslobođenje u opremi stavilo da je jedina državna banka dobila samo 20 miliona KM garancija, valjda ozbiljno zabrinut da mu ko u Vladi ne zamjeri. Privrednici pak, s druge strane, javno prozivaju bankarske činovnike koji nisu u stanju odgovoriti na mail: jedan od sretnih dobitnika 2,5 miliona kredita iz Union banke TMD Group iz Gradačca čekao je sedam mjeseci. “Posao se može izgubiti dok se dočeka odobrenje Fonda. Tolika je administracija da je nemoguće da se kredit iskoristi.

Najveći problem je neefikasnost”, upozorava direktor TMD-a Adem Hanić. Ima Hanić, kao i njegove kolege, i konkretne prijedloge kako unaprijediti rad Fonda, no nema ko da ga čuje: već pominjani vajni stručnjaci/savjetnici mnogo su više zainteresirani da sačekaju i sljedeću postavu Vlade na istim pozicijama, kao bogomdani eksperti s međunarodnim preporukama, nego da išta urade na poslu za koji primaju plaću (privrednici tvrde da su mnogo agilniji na sporednim, tzv. u četiri oka angažmanima). Kako god, uz pomoć Garancijskog fonda ravno je 26 firmi iz Federacije uspjelo dobiti kredit kod svojih komercijalnih banaka, što je malo čak i za Vladine ocjene.
Zašto je tako, plastično kao i uvijek, rezimira ekonomistica Svetlana Cenić, koja kao početnu grešku vidi oklijevanje (Fadil Novalić, premijer Vlade FBiH, prvo je govorio kako će se na ekonomiji raditi kad pandemija prođe, a onda pompezno najavio tim i neke mjere), na koje se kasnije nadovezao čitav niz oprečnih izjava Kriznog štaba koje su dodatno iscrpile kupovnu moć građana, koji uspaničeni od prijetnji lockdownom i raznim mjerama nisu imali druge do da izaberu jurnjavu po prodavnicama. Ni koronazakon nije najsretnije rješenje, kaže Cenić, jer je tražio, između ostalog, da privrednici imaju dokaze da su sve obaveze izmirene u uvjetima kada proizvođačima tržni centri nisu plaćali. No, još je veći problem koronazakona što zapravo vade iz jednog (budžetskog) džepa da bi pare prebacili u drugi, a i obezbijeđena pomoć odnosila se samo na minimalac dok je poslodavcima na teretu ostala isplata primanja, kao i sve ostalo ukoliko poslodavac isplaćuje radnike preko minimalca. Time je položaj poslodavaca dodatno pogoršan, naročito u niskoakumulativnim, radnointenzivnim i uslužnim djelatnostima.

Država je, napominje Cenić, veći teret prebacila na socijalna davanja, jer su poslodavci bili primorani da otpuštaju, a time se povećalo i opterećenje na zavode. S obzirom na to da je od sredstava namijenjenih za provedbu koronazakona ukupno potrošeno samo 20 posto, dr. Cenić je sigurna u to da su se uvjeti morali davno ublažiti, da je bilo neophodno pokazati razumijevanje za proizvođače, prepoznati osjetljivost pandemijske stvarnosti u načinima plaćanja jer i oni kupci koji plaćaju robe i usluge rade to sa ogromnim zakašnjenjima, a bilo je i prijeko potrebno da Vlada pokaže senzibilitet i da makar dio za isplatu neto plaća svojoj privredi. Umjesto svega pobrojanog, Vlada je – uz pomoć svojih službi i institucija – posegla za šminkanjem statistika, apsolutno neosjetljiva na potrebu stvaranja povjerenja i sigurnosti kod građana i privrede.

EFIKASNIJI UBICA OD KORONE

Dodaju li se ovom i afere nabavki, naročito famoznih respiratora, dođemo do potpunog odsustva svake solidarnosti sa privredom i građanima i kao šlag na torti koji će podržati ovu tezu dođe ona višnja čija košpica zastaje u grlu i u ovom slučaju se umnožava u insistiranjima na naplati baš svih, svih računa nakon nezvaničnog ili zvaničnog moratorija (od struje i telekomunikacija do obaveza po osnovu poreza i doprinosa).
Dr. Cenić ističe i nekoordiniranost mjera u entitetima i državi iako se najčešće radi o privrednim subjektima koji posluju na teritoriji cijele BiH. No, kako rekosmo, ovo nije priča o vakcinama i baš zbog tog ni o RS-u, ovo je priča o Federaciji u kojoj je vlast toliko daleko od stvarnosti da je čak i u eri pandemije uspjela dokazati i pokazati da je samo sama sebi svrha. Da je drugačije, ne bi od onih 500 spašavajućih miliona za privredu bilo realizirano jedva šest posto, a svi redom – od Vlade i ministara do direktora državnih banaka – sebi bahato dijelili epolete uspjeha. S takvom vlašću privreda se nema čemu nadati, a ni običan svijet skupa s njom. Ne zato što su izbori tek dogodine, već zato što i opoziciju, jednako kao i poziciju, jedino zanimaju one fotelje i raspodjela budžeta, sve po babi i po stričevima. S vakcinom ili bez nje, federalna pandemija je domaća vlast koja nas ubija sigurnije i od korone.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close