povijestvijesti

Na današnji je dan Salahudin osvojio Jerusalem

Njegovo političko ponašanje temeljeno je na razboritosti, mudrosti i viteštvu

Bio je možda i najcjenjeniji muslimanski vođa i takav je status uživao ne samo među svojim sljedbenicima nego i među svojim kršćanskim neprijateljima. Slika okrutnog, nemilosrdnog i fanatičnog čovjeka, kako je želio da ga karakteriziraju u nekim prilikama, vrlo je daleko od opisa koji su ostavili tadašnji hroničari.

Njegovo političko ponašanje temeljeno je na razboritosti, mudrosti i viteštvu i bilo je jedno od oružja kojima je ovaj vojskovođa najbolje rukovao. Njegov karakter učinio je da ga historičari pretvore u srednjovjekovnog junaka.

Al-Nāsir Salah ad-Dīn Yūsuf ibn Ayyūb, poznatiji kao Salahudin a na Zapadu kao Saladin, rođen je oko 1138. godine u Tikritu. Postao je prvi sultan iz dinastije Ajubi koji je vladao Egiptom i Sirijom, osvojio Jeruzalem kao veliki branitelj islama i uspio je politički objediniti Bliski istok nakon borbe s kršćanskim križarima. Prije svega je poznat po tome što je pobijedio u bici kod Hattina i sudjelovanju u Trećem križarskom ratu kada se suprotstavio snagama koje je predvodio Richard zvani Lavlje Srce.

Njegova sjajna vojna karijera i podrška porodice omogućili su mu da se brzo popne na vrh tadašnje političke hijerarhije, a 1169. godine imenovan je za vezira Egipta. Sa samo 31 godinu započeo je ujedinjenje Sirije i Egipta, prostora koji je do tada bio fragmentiran i okupiran od križara. Smatra ga se historijskom figurom koja se iznimno pošteno borila u svojim bitkama.

Posebno se u njegovoj biografiji ističe detalj iz 1187. godine, kada je, na današnji dan, osvojio Jerusalem.

Kada su križari zauzeli Jerusalem 1099. godine, počinili su masovna ubistva, međutim, kada je Salahudin zauzeo ponovno grad 1187, dopustio je stanovnicima da sigurno napuste grad. On je nazivao ove sukobe “samo ratom”, te je rekao da su njegove odluke donesene iz poštovanja prema Jerusalemu kao svetom gradu. Imao je neobičan odnos s engleskim kraljem Richardom I (Richard Lavlje Srce), građen na poštovanju i suparništvu. Kada je Richard ranjen u bici protiv Salahudina, on mu je ponudio svog ličnog doktora.

Kada je papa Grgur VIII naredio novi križarski rat u svrhu zauzeća Svetog grada, ta je odluka značila početak Trećeg križarskog rata. Vodili su ga Richard I, njemački car Frederick Barbarossa i francuski kralj Filip II, tada tri najvažnija čovjeka u Zapadnoj Evropi. Rat će trajati od 1189. do 1192. godine. Richard je bio spreman zauzeti Jerusalem te je čekao borbu protiv Salahudina. Obje strane borile su se u bici za Arsur u septembru 1191. godine. Richard je pobijedio, ali nije napao Jerusalem u predviđeno vrijeme jer je njegova vojska trebala odmor.

Grad je napao u junu 1192. godine. Međutim, kada je dobio groznicu, javio se svom neprijatelju Salahudinu da mu pošalje svježe vode i voće. Salahudin je to i napravio. Poslao je svježe voće i zaleđeni snijeg s planina iz okoline Damaska te pokazao križarima kako se snijeg može koristiti kao voda.

Salahudin je bio strogi, istinski vjernik i jedan od razloga zašto je to učinio jedno je od temeljnih načela islama – pomagati drugima u nevolji. Drugi je razlog to što je Salahudin mogao poslati svoje vojnike u Richardov štab kako bi špijunirali šta imaju od zaliha i vojske. Otkrili su da Richard ima malu vojsku kojom nije mogao zauzeti Jerusalem. Salahudin i Richard dogovorili su primirje. Novo primirje nije se sviđalo nikome, ali je vojska bila vrlo izmorena te je primirje bilo neophodno. Tokom oktobra 1192. godine Richard je zaplovio prema Zapadnoj Evropi te se više nikad nije vratio u Svetu zemlju. Nikad nije sreo svog slavnog suparnika.

Unatoč tome što je bio istaknuti pripadnik islamskog svijeta, kršćani su se Salahudinu divili zbog njegova plemenitog i nježnog karaktera. Kada je ušao u Jerusalem, garantirao je poraženima da mogu sigurno otići iz grada, a njihove bogomolje nije dirao. Bila je to vrlo plemenita gesta prema neprijateljima.

Salahudinov najveći dar nije bio rat, već diplomatija. Bio je dovoljno hrabar, bio je sjajan general na frontu, ali je njegova stvarna snaga bila stvaranje saveza za što je koristio sve što je mogao kako bi privukao potencijalne neprijatelje. Snažno je podržavao vjerske institucije, a oslanjanje na članove porodice, poput njegovog brata Saphadina, pokazalo se ključnim.

Kako su diplomatske interakcije jačale, neki evropski plemići počeli su uviđati kako se niti Salahudin ni muslimani s kojima su se sretali ne poklapaju s njima poznatim stereotipima. Umjesto toga, nastalo je divljenje njegovoj hrabrosti, kulturi, pa čak i vjeri i oblikovala se nova slika Salahudina.

Godine 1208. njemački dvorski pjesnik hvalio je Salahudinovu velikodušnost i ubrzo su Evropom počele kružiti romantične priče o tome kako je maloljetni plemić iz sjevernog Iraka, odrastao u Damasku, ustvari porijeklom iz moćne plemićke obitelji u sjevernoj Francuskoj.

Dante uključuje Salahudina među trojicu muslimana kojima je dozvoljen ulaz u dvorac rezerviran za plemenite pagane u prvom krugu Pakla, zajedno s filozofima Ibn Sinom i Ibn Rušdom. Laska mu se i u Boccacciovom Decameronu. Četiri stoljeća kasnije, Voltaire ga voli, Gibbon nudi portret ambicioznog, ali milosrdnog čovjeka.

Konačno, tu je Sir Walter Scott, koji je Richarda prikazao kao okrutnog i nasilnog, a Salahudina kao istinskog princa, i to je djelo najviše doprinijelo kreiranju slike Saladina kakvu poznajemo danas.

Ibn Haldun, sociolog iz 14. stoljeća, intelektualac i diplomat, hvali Salahudina kao izuzetnu figuru. I drugi savremeni hroničari i historičari prepričavaju njegovo pravedno vladanje.

Salahudin je u modernoj arapskoj i muslimanskoj političkoj imaginaciji više ikona nego historijski lik. Salahudin kakvog mi danas poznajemo časni je vitez, dostojan Richardov protivnik. Istočni mit o Salahudinu razvija se mnogo kasnije, s porastom arapskog nacionalizma u 19. stoljeću.

Niko ne zna gotovo ništa lično o Saladinu, čak ni kako je izgledao. Znamo malo o onome što je učinio. Znamo da je bio pametan čovjek, sjajan političar i strateg. Bio je velikodušan. Bio je pobožan. Bio je pokrovitelj književnosti i nauke. On je ujedinio muslimanski svijet i 1187. ponovno zauzeo Jerusalem. On je bio vođa koji je štitio svoje, preferirajući pregovore umjesto sukoba. On je bio čovjek za kojeg je politika bila nastavak rata drugim sredstvima.

Smatrao je da je sposoban ujediniti islamski svijet, a pobožnost i politička umješnost pripomogli su toj stvari.

U svojoj je pratnji imao mnoge kršćanske i jevrejske saradnike, a posebno je pazio na liječnike ma koje vjere bili. Sloboda štovanja dhimmija, nevjernika koji žive na muslimanskim teritorijama, bila je poštovana, mnogi su nepošteni porezi ukinuti I zbog toga nisu svi kršćani Bliskog istoka smatrali Salahudinovo zauzimanje Jeruzalema kao lošu stvar.

Sultan je 1193. godine bio bolestan. Imao je 56 godina i umro je za samo dvije sedmice. Šta je bio razlog Salahudinove smrti, do sada je bilo misterija, ali detaljnim analiziranjem tragova o medicinskim simptomima Salahudinove bolesti napisanim prije više od 800 godina liječnici su konačno mogli utvrditi koja je bolest pogodila moćnog sultana. To je bio tifus.

Prije smrti stigao je podijeliti svu svoju imovinu siromašnima. Tako je čovjek koji je za svoje vladavine izgradio brojne škole, bolnice i druge institucije civilne vlasti umro kao siromah. Sedam stoljeća kasnije njemački car Wilhelm II je Salahudinovom mauzoleju u Damasku donirao mramorni sarkofag koji i danas stoji sa strane. Ratnikovo tijelo i dalje je u skromnom drvenom tabutu.

 

 

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
%d bloggers like this: