vijesti

Može li Turska profitirati nakon Soleimanijevog ubistva?

U najnovijoj eskalaciji između Irana i SAD-a prisutne su i opasnosti i prilike za Tursku.

Nedavna eskalacija odnosa između Irana i SAD-a na Bliskom istoku prouzrokovala je mnogo tjeskobe među iranskim susjedima. I Turska je pratila razvoj događaja s nelagodom. Nakon raketnog napada od 8. januara na baze u kojima su smješteni američki vojnici u Iraku, došlo je do privremene deeskalacije i, barem za sada, širi sukob je izbjegnut. Ovo je donijelo privremeno olakšanje iranskim susjedima, uključujući Tursku, jer niko ne želi vidjeti još jedan rat u regiji.

Iako su odnosi Ankare i Teherana napregnuti od američke invazije na Irak 2003. godine obilježene geopolitičkim rivalstvom, oni održavaju snažne diplomatske i ekonomske odnose. Posljedice iransko-američke konfrontacije mogle bi ugroziti turske interese u regiji i ponuditi priliku da ojača neke od svojih pozicija i potencijalno povesti regionalni dijalog. Da bismo bolje shvatili gdje leže opasnosti i prilike za Tursku unutar kontinuirane iransko-američke konfrontacije, važno je osvrnuti se na historijsku dinamiku u tursko-iranskim odnosima.

Iako je politička mapa Bliskog istoka višestruko revidirana tokom stoljeća, granica između ove dvije države ostala je nepromijenjena već gotovo 400 godina. Zaista, uprkos historijskom tursko-iranskom rivalstvu, obje su ostale posvećene Sporazumu iz Qasr-e Shirina iz 1639. glodine, koji je okončao 150 godina sporadične konfrontacije između Osmanskog i Perzijskog carstva. Mnogi analitičari, većinom na Zapadu, ne razumiju ovu dugu historiju i pokušavaju naći način da uokvire dinamiku između Turske i Irana unutar binarne opozicije prijatelj ili neprijatelj. Ali, istina je da su iransko-turske veze oduvijek dosta kompleksne, višestrane i motivirane različitim razmatranjima.

Pobjeda bez ispaljenog metka

U proteklih 20 godina, iransko-turski odnosi su nošeni različitim regionalnim događajima, ali nastavili su prkositi binarnom odnosu prijatelj – neprijatelj. Tokom 1990-ih turski sekularni establišment je tretirao uspon političkog islama kao izvoz iranskog režima u Tursku. Za Teheran se sumnjalo da stoji iza ubistava visoko kotirajućih sekularnih intelektualaca i novirana i da podržava Radničku partiju Kurdistana, koja je povela oružani ustanak i počinila napade protiv turske vojske.

Američka invazija na Irak 2003. godine, kojoj se Turska oštro usprotivila, odbijajući dati pristup svojoj teritoriji za američke operacije protiv Iraka, a Iran je s dobrodošlicom dočekao, kreirala je nove tačke tenzije između ova dva susjeda. U svrgavanju Saddama Husseina Ankara je izgubila prijateljski režim, što joj je omogućilo da izvodi prekogranične operacije protiv PKK-a, dok je Teheran izvojevao pobjedu protiv starog neprijatelja bez da je ispalio ijedan metak. Nakon invazije, Turska se zabrinula zbog mogućnosti nezavisne kurdske države na sjeveru Iraka i sudbine iračke sunitske zajednice, dok je Teheran počeo puniti vakuum moći u Bagdadu, kreirajući mrežu pristalica među različitim šiitskim grupama i polažući temelje za svoje ukorijenjeno političko i sigurnosno prisustvo u ovoj državi.

Ovo obnovljeno rivalstvo, međutim, nije značilo da je diplomatija stavljena u drugi plan. Zapravo, svega sedam godina nakon invazije na Irak, tursko-iranski odnosi su dostigli vrhunac. Ankara je 2010. godine ubijedila Teheran da potpiše sporazum o nuklearnoj razmjeni, na osnovu kojeg su se iranske vlasti posvetile slanju nisko obogaćenog uranija u Tursku, u zamjenu za šipke nuklearnog goriva za istraživački reaktor. Ovaj je sporazum trebao učiniti nepotrebnim nametanje dodatnih sankcija Ujedinjenih naroda Iranu, ali ga je administracija Baracka Obame sabotirala i dva mjeseca kasnije je pogodila Teheran s još sankcija.

Osim problema s nuklearnim sporazumom, druga dva događaja su 2010. godine potresla tursko-iranske odnose: nominacija Nourija al-Malikija za drugi mandat za premijera Iraka, s blagoslovima Teherana i Washingtona, i izbijanje Arapskog proljeća. U svom prvom mandatu, Maliki, koji je uživao široku podršku Irana, usvojio je sektaške politike, koje su kreirale sukobe sa sunitskom zajednicom i dovele do ustanka. On je, također, počeo progoniti saveznike Ankare u Bagdadu, posebno iračkog potpredsjednika Tariqa al-Hashimija, koji je osuđen na smrt u odsustvu, u suđenju okarakteriziranom kao političko.

Susreti u Nursultanu, Teheranu i Istanbulu

Arapsko proljeće je na vidjelo iznijelo regionalno rivalstvo između Turske i Irana; Turska je podržavala prodemokratske proteste u regiji, dok ih je Iran doživljavao kao prijetnju. Ankara je u arapskim revolucijama vidjela priliku za svoj utjecaj na Bliskom istoku, koji je Teheran želio obuzdati, posebno u Iraku, Siriji i Palestini. Suprotstavljeni stavovi u vezi Arapskog proljeća prerasli su u tenzije, koje su se već pojavile s njihovim sukobljenim interesima u Iraku i preobrazile ih u rat preko posrednika u Siriji.

Ovaj sukob preko posrednika SAD-a je odlučio ignorirati i fokusirati se na borbu protiv grupe Islamska država Irak i Levant – greška koju je tek nedavno priznao, kada je iransko prisustvo u regiji počelo zabrinjavati saveznike u Zaljevu u Izraelu. Ovu direktnu konfrontaciju paradoksalno je pratilo diplomatsko približavanje. Dok su se turske i oružane grupe koje podržava Iran nastavile boriti na terenu u proteklih osam godina, turski i iranski lideri su se u više navrata susreli u Nursultanu, Teheranu i Istanbulu da traže nagodbu.

U ovom kontekstu, ubistvo generala Qassema Soleimanija 3. januara moglo bi postati još jedna ključna tačka u tursko-iranskim odnosima. Uzimajući u obzir Soleimanijevu ključnu ulogu u osmišljavanju i održavanju iranske mreže posednika u regiji, njegova bi smrt mogla promijeniti sudbinu produženih ratova preko posrednika u Iraku, Siriji i Jemenu. Vjerovatno će oslabiti iranske posrednike u regiji i iranski kapacitet da projicira moć izvan svojih granica. Iz perspektive Ankare, stabilnost u Siriji i Iraku je ključna za njenu sigurnost i geopolitičke interese. U obje države Ankara vidi Iran kao destabilizirajući faktor. Stoga je oslabljena mreža iranskih posrednika s dobrodošlicom dočekana u Turskoj, koja će, prepoznajući ovu slabost, vjerovatno postati manje tolerantna na iransku aktivnost u Siriji.

U Iraku je potencijal za turske dobitke na račun Irana manje značajan. Dok postoje političke stranke i pokreti koji žele ojačati odnose s Ankarom, turska vlada nema kapacitet za to zbog domaćih razmatranja. Trenutni ultranacionalistički sentimenti i diskurs u Turskoj oslabljuju napredak turske vanjske politike i kontakt s izvjesnim stranim akterima, uključujući Kurde u Iraku, koji bi dugoročno mogli koštati politički kapital u regiji. Osim potencijalnih postignuća za Tursku, Soleimanijeva smrt bi mogla dovesti do obnovljenog podstreka u tursko-iranskoj diplomatskoj razmjeni. Turska je jedina moćna i stabilna država koja graniči s Iranom; osim tog, članica je NATO-a.

Nadaj se najboljem, pripremaj za najgore

Ukoliko iransko vođstvo odluči napraviti strateški potez ka deeskalaciji i potencijalnoj normalizaciji odnosa sa Zapadom, Ankara bi tu mogla odigrati ključnu ulogu. Turska je 2010. godine dokazala da može biti pouzdan partner tražeći rješenje za iransko nuklearno pitanje i odolijevajući američkom pritisku. Da bi se to desilo, međutim, Iran će morati razmotriti svoju strategiju u Siriji i Iraku i revidirati svoju kontraproduktivnu taktiku borbe preko posrednika. Za sada, nažalost, izgleda da konzervativniji elementi dominiraju procesom donošenja odluka u Teheranu i da guraju ovu državu prema konfrontaciji.

Ako dođe do dodatne eskalacije između Irana i SAD-a, stav Turske će biti jasan. Baš kao što nije podržala invaziju na Irak 2003. godine, neće se pridružiti ni američkoj vojnoj kampanji protiv Irana. Ako SAD svejedno nastavi, to će naštetiti turskim interesima. Turska i cijela regija su već ozbiljno propatile zbog haosa koji je kreiralo svrgavanje Saddama Husseina. Ako Irak nastavi biti bojno polje između Teherana i Washingtona, ova će regija nastaviti patiti ekonomski i politički.

U konačnici, Turska želi vidjeti SAD i Iran kako sjede za pregovaračkim stolom i rješavaju ne samo nuklearno pitanje, već i sukobe u Iraku i Siriji. Ostaje da se vidi hoće li preovladati hladne glave u Washingtonu i Teheranu. Ankara bi se u međuvremenu trebala nadati najboljem, a pripremati za najgore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close