kultura

Moja cijela karijera je umjetnički eksces

Razgovarao:Amer Tikveša

Na moje koncerte dolaze i prabake i bake i mame i unuci i ja volim reći da je mene stvorilo vrijeme i usmena predaja. Ljudi su prije rata iz Evrope znali zvati turističku zajednicu u Dubrovniku da provjere kad ja sviram na skalinama da tome prilagode svoje godišnje odmore. Isto kao što se jedna Amerikanka u mene zaljubila, a njezin muž je bio veliki producent i dobar saksofonist i da mu žena ne bi bježala svake godine, on je meni organizirao koncert u Carnegie Hallu. Isto tako u Parizu 1974. gledam otvaranje Opera Housea i mislim: „Majko moja, šta bih dao da mogu ovdje zapjevati…” Ko da me dragi Bog čuo, godinu dana poslije Tereza i ja dobivamo poziv da nastupamo po Australiji, ne po klubovima za migrante, nego po koncertnim dvoranama od kojih je jedna bila i Sidney Opera House

Ibrica Jusić u Nišu 1981.
Ibrica Jusić u Nišu 1981.Photo: Miomir Magdevski/Wikipedia

U svojih 76 godina života i 55 godina rada, Ibrica Jusić skupio je toliko iskustava da biste svaki dan mogli razgovarati s njim, a da pritom imate osjećaj da to činite prvi put. Općepoznata je činjenica da Ibrica nije jedini Jusić kojeg je muzika trajno obilježila, ali i on nju. Babina Dallapa sa 120 basova, glasovi majke Emine i sestre Hašmete, muziciranje brata Đele i Mujice, prva gitara koju brat Kemo donosi iz partizana, teme su o kojima rado i s ponosom govori. Prenijelo se to i na potomke, Đelinog sina, kojeg posebno ističe, ali i njegovog, pa čak i na unuku. Međutim, osim te neizostavne priče, Ibrica nam je ispričao i porodičnu priču o pčelarstvu. Odveo nas je u siromašno djetinjstvo, dijelom provedeno u Blagaju, među košnice rahmetli daidže Mehe. Razgovarali smo o KP domu u koji je otišao samoinicijativno da bi izbjegao sudbinu kriminalca koju mu je namijenio dio dubrovačke sredine. Samom je sebi bio namijenio sudbinu tapetara u njemačkoj autoindustriji, ali od tog zanata je ostalo tek toliko da danas može tapecirati sebi stolac na kojem vježba gitaru. Čovjek planira, a Bog se smije – izreka je koja u  slučaju Ibrice  ima  pozitivno značenje.

Malo je ljudi na  nekadašnjoj jugoslavenskoj  estradi s kojima nije drugovao i sarađivao. Jedan od onih s kojima to nije išlo baš kao po loju bio je Arsen Dedić. Čuli su se noć pred Arsenovu smrt. Ono što mu je Arsen rekao, pobrisalo je sve nesporazume i nelagode koje su ih priječile da zajedno urade više. Za kolege iz vremena kad je počinjao i dosegao visine na kojima i danas stoji ima samo riječi hvale. Danas je bitno drugačije, a objašnjava i zašto.

Njegova  priča o Dubrovniku i njegovim Skalinama čini da se ipak tamo nađemo iako mnogima to besparica udružena s pandemijom ove godine nije dozvolila. No, nijedan intervju ne može nikom približiti Ibricu Jusića kao tekstovi pjesama koje pjeva. Nema pjesama koje više liče na pjevača, a da ih sam pjevač nije pisao od njegovih. Zbog toga je i odabrati pjesme koje će ilustrirati njegov život i prezentirati njegove stavove bilo nerijetko jednako zahtjevno kao i napisati ih. Jedan od ciljeva ovog intervjua bio je upravo približiti vam tajne njihovog nastanka i Ibricin lik u njima.

* Vaša majka i otac su bili muzikalni, što je  sigurno imalo utjecaja?

Moj rahmetli babo je između dva svjetska rata imao Dallapu sa 120 basova, što je među harmonikašima u rangu kao da danas imate Ferrari. I otac i majka Emina bili su izdanci begovskih obitelji. Mama iz Blagaja od Velagića, a babo sa Duga kod Prozora, od Jusića. I majka se zaljubila u harmonikaša, što se često događa. Kao mladi došli su u Dubrovnik, dvadesetih godina prošlog vijeka, kao na, hajmo reći, bračno putovanje, zaljubili se u onaj kamen i dole ostali. Babo je poslije bio trgovac, majka domaćica. Mi smo se, svih sedmero, dolje rodili. Mama je lijepo pjevala, i otac je volio zapjevati, tako da mislim da je to neki genetski kod koji smo mi djeca naslijedili. Moja najstarija sestra Hašmeta živjela je i studirala u Beogradu. Ona je već 1950-ih godina bila solist Radio Beograda, što je u ono vrijeme bilo veliko, a danas se ne može usporediti ni s čim.

U našoj se kući mnogo pjevalo da bismo zaboravili siromaštvo kojim smo bili okruženi, kao i dosta porodica tada. Sevdalinka je bila jako prisutna. Zato danas na koncertima, kada pjevam malo sevdaha na svoj način, volim reći da sam odrastao s jedne strane uz talijansku kanconu, uz Dubrovačke ljetne igre, uz kazalište, ali kad bih došao doma uvijek se pjevao sevdah. U ono vrijeme, 1950-ih godina, Radio Dubrovnik imao je pedeset posto glazbenog programa posvećenog baš sevdalinki. Valjda je to prst sudbine. Već sam kao dijete u Pionirskom kazalištu, do trinaeste godine, dok nisam otišao u dom (popravni, da naglasim), odigrao sve dječje junake: i Šegrta Hlapića i Kekeca i Biberče. Pjevao sam i sa  Simfonijskim orkestrom, tako da je to već bio neki uvod za sve  što se poslije sa mnom događalo. Zato za svoju cijelu karijeru volim reći da je to bio jedan umjetnički eksces. Nije to bilo ništa smišljeno. Ja ni danas nemam svog menadžera, nemam ništa, jednostavno se brinem sam za sebe i ide kako ide, a ide dobro. Da ne ide dobro, ne bih 56 godina izdržao u ovom poslu.

Photo: dubrovacki.slobodnadalmacija.hr

* A onda je došla gitara, donio ju brat Kemal iz partizana.Teško je tada bilo imati i jednu, a kamoli dvije ili tri, kako ste svi uspjeli zadovoljiti svoj interes za sviranjem?

Bila jedna, ali vrijedna. Moj rahmetli Kemo… On je s 13 godina pošao u partizane i bio je četiri godine prvi kurir legendarnog Brune Vuletića, generala, i s njim je prošao sve, i Sutjesku i Neretvu i Istru. Poslije rata država ga je školovala kao marljivog omladinca, u Tivtu je bio u vojnom učilištu, završio je preciznu mehaniku i onda je jednom prigodom došao na dopust i donio gitaru. I Đeli se desila ljubav na prvi pogled. On je počeo nešto trtljati, vamo-tamo, počeo vježbati. Brat se morao vratiti natrag u školu. U staroj ga je luci čekao torpedni čamac koji će njega i još par dječaka odvesti natrag na školovanje, a Đelo, da mu ostane gitara, uzme je i pobjegne na brdo poviše magistrale i gleda na staru luku kad će torpednjak otići da se s gitarom može spustiti doma. Kad se brat ponovo vratio nakon šest mjeseci, Đelu je već dobro krenulo i onda mu je brat ostavio tu gitaru. Ja je nisam naslijedio, ja bih danas dao sve na svijetu da znam šta je s tom gitarom. Išao sam drugim putem, imao svoju prvu gitaru.

* Nije bila samo gitara, Vi i sad u stanu imate set bubnjeva.

Dobro si to iskopao. Sva smo trojica braće, Đelo, ja i najmlađi Mujica bubnjari. Mujica je imao i grupu Libertos u kojoj je bio bubnjar. Đelo je studirao timpane i dirigiranje i hor, a u gradskom je orkestru svirao timpane. Stradavali su mamini lonci u kući. Ja sam od oleandra pravio palice kad sam svirao bubnjeve. Po petnaest palica bih slomio navečer tokom plesnjaka. Doma je bio stimulans: kakve su ti ocjene, toliko ćeš moći svirati, toliko ćeš moći izlaziti van, toliko ćeš moći ići u kino. A onda, kad sam počeo pjevati, uhvatio sam se gitare. Uz bubnjeve se nije moglo pjevati, a s gitarom možeš uhvatiti Švabicu, Čehinju. Prašio sam rock’n’roll. Kao tinejdžera su me zvali Tommy Steele, a onda kad sam krenuo prstometno svirati, onda je došao Modugno, došao Sergio Endrigo, poslije su došli Francuzi, tako da danas Ibrica ima jedan svoj prepoznatljiv zvuk sviranja, kako niko ne svira, ali to je to. Ja sam inače samouk, sam stvaram svoje aranžmane, svaki dan prosviravam, još uvijek svaki dan gitara mora biti najmanje dva-tri sata u rukama. Čisto zbog kondicije, kad dođe koncert da mogu dva sata bez prestanka svirati.

Photo: Lična arhiva Ibrice Jusića

* Sigurno ste razvili i neki emotivni odnos prema  gitari?

Ja imam poseban odnos prema svojim instrumentima, imam ih dosta doma. Nikad nisam prodavao gitare, da prodam jednu, kako bih mogao kupiti novu. Kupim novu, a staru ostavim. Uvijek treba rezerva, a i ja se jako emotivno vezujem za svoje instrumente i zato niko u životu nije imao moje gitare u rukama osim mene. Čak ni moj Đelo. Ja imam posebno poštovanje prema tom instrumentu koji mi je sve dao i daje još uvijek. Moj pokojni prijatelj Pero Gotovac rekao je mojoj bivšoj ženi: Draga gospođo, vi ćete njemu uvijek biti druga, njemu je gitara prva.

* Jedna davna pjesma  zove se  „Na mene su prstom rekli“. Tekst je pisao Duško Trifunović. Spomenuli ste da ste bili u popravnom domu. Šta su to na Vas prstom rekli?

A to su ti antagonizmi koji su bili u Dubrovniku u ono vrijeme i još uvijek ih ima, samo što nisu više izražajni kao tada. Nije u ono vrijeme bilo lako biti sin Arifa ili Mehe i pizdarije su mogli raditi samo sinovi muslimana, a ne sinovi kapetana, doktora itd. Ustvari taj dom je bio spas, zato ga i danas spominjem s ponosom jer su od mene htjeli napraviti kriminalca u Dubrovniku, a ja to nisam htio. Ja sam otišao u dom i završio sam tapetarski zanat. Evo i sad doma za sebe nešto radim. Pokupio sam s ulice jednu polubarsku stolicu koju sam opituro. Sad kad je tapeciram imat ću finu stolicu za vježbanje i da mogu sjesti kad peglam.

Od četrnaeste do petnaeste godine bio sam u Filip Jakovu, to je kod Biograda na Moru, a onda je bilo pitanje da li da idem doma ili da me šalju dalje. Imao sam predivnog upravitelja, nikad ga neću zaboraviti, isto je bio naš musliman, Ibrahim Katić Kasim, i on je mene pozvao da me pita šta ja mislim, da li je bolje da se vratim doma ili da me pošalju dalje na školovanje. A ja znam, da se vratim doma da bi opet bilo problema, kao što su pokušali napraviti problem poslije, i ja sam rekao da idemo dalje. U domu Filip Jakov mogla su boraviti djeca do petnaest godina, a onda se ide ili u Glinu ili Ivanec ili Mali Lošinj… Uvijek su za Mali Lošinj govorili da je najstroži, a ja sam rekao: Daj ti meni Mali Lošinj, neka je strogo, ali da je blizu mora. Odmah sam se tamo uključio i u literarnu sekciju i u orkestar, tako da su se svi pitali: Zašto su ovog dječaka uopće i poslali u dom. Ali dobro, to je tako bilo.

Spomenuo sam da sam bio prvak Pionirskog kazališta u Dubrovniku, tad je jedna strana Straduna  govorila mali je siromašan, ali je pametan i talentiran, trebalo bi ga školovati, trebalo bi mu pomoći, trebalo bi ga poslati u Zagreb na školovanje, a druga strana je govorila – ma pusti, to je mali musliman, on će završiti u Lepoglavi. Onda su par puta zvali iz općine moju majku i oca da im predlože da idem u dom i iz početka je bilo malo otpora, dok meni samom nije puko film i rekao sam: „Mama, idemo sutra u Općinu, ja idem u dom. Tako me mama otpratila do Zadra, a ja sam s njom sačekao brod da je vrati natrag i onda sam s onom rozom kovertom došao u Filip Jakov.”

Photo: Lična arhiva Ibrice Jusića

* U tom zanatu ste se trebali, koliko je poznato, okušati i u Njemačkoj?

Ja se držim one: Što te ne slomi, to te očeliči. Nisam se nikad dao slomiti. Kad mi je bilo najteže, uvijek je postojala neka ruka spasa koja me izvlačila iz nedaća. Prije vojske bio sam se zaljubio u Švabicu Barbaru. Na nju se odnosi ona moja pjesma s albuma „Čovjek bez kafića“, „Spomeni se, Barbara“, po Prevertu. Ja sam zbog nje bio pošao u vojsku sa 19, da mi je to završiti i otići u Njemačku, oženiti se… Ona mi je već bila našla posao u Wolksvagenu. Često kažem da sam tada otišao, možda bi danas sjedili na mojim sicevima u Volkswagenovim autima, međutim, u vojsci je već ta ljubav bila pukla, ona nije mogla čekati.

* A Vi na skaline?

Ja i danas obožavam svoj grad. Uvijek sam ga obožavao. Najviše noću kad je prazan, išao bih sam sa svojom gitarom pa bih ispitivao akustiku prostora, tako da znam gdje glas i gitara najbolje zvuče. E sad, kako sam ja prije vojske s mojim bratom Đelom (koji mi je stvarno bio veliki uzor, iako je volio reći da me nikad nije naučio kako se drži gitara u ruci, ali bilo ga je dovoljno gledati i slušati da čovjek pokupi mnogo lijepog od njega) u baru Labirint, koji je bio preko puta mojih skalina, čupao kontrabas, pekao zanat, ali sam bio sretan, jer sam bio uz svog brata. Poslije vojske sam otišao u Labirint i nisu me htjeli pustiti, nisam imao love za ulaznicu. I onako nikakav, sjednem s gitarom na skaline. Neko Božje proviđenje reklo mi sjedi tu, kreni svirati i odmah će ti krenuti na bolje. Svirao sam, a na dnu skalina zaustavio se jedan mladi par. Ja sam bio tako sretan da nisam sam, da me neko sluša. Pitali su me: „Da li vi ovdje svirate svaki dan, mi bi došli sutra i doveli svoje prijatelje.” I ja sam došao sutra, pa sam došao prekosutra… Onda me jedan dan srela moja dobra vila, gospođa Jagoda Buić, naša velika umjetnica, i ona je zovnula Peru Gotovca da dođe na skaline i čuje jednog mladića – „Od njega bi moglo nešto bit”, rekla mu je. I to je bio moj prvi susret s Perom, isto, ajmo reći, sudbinski, jer ja sam stalno mislio kako ću ja tog čovjeka sresti. Sjećam se kad sam 1963. došao u Zagreb tražiti posao kao tapetar, ja sam gledao u Trešnjevki, na metar snijega, kroz prozor jedne potleušice, na televizoru unutra kako Pero Gotovac prima nagradu za svoju pjesmu „Balada”. I ja mislim: Majko moja, hoću li tog čovjeka ikad sresti. I tako smo se upoznali nakon dugo godina u Dubrovniku i počeli surađivati. Moji prvi uspjesi vezani su uz njega. S njim sam tri godine za redom ’68, ’69, ’70. osvojio, zajedno s pokojnim Zvonimirom Golobom, pjesnikom, na Zagrebfestu prve nagrade. Onda smo već postali sumnjivi što kupimo glasove (smijeh), i onda sam ja 1971. pošao u Pariz.

* Spomenuli smo „Na mene su prstom rekli” i „Barbaru”, ali i drugi tekstovi koje ste pjevali, iako su ih drugi ljudi pisali, govore dosta o Vašem životu. Kao da ste tuđim pjesmama pričali vlastitu biografiju?

Tako sam osjetio život oko sebe, jer ja volim reći da stvaram i pjevam kao što živim i da živim kao što stvaram i pjevam i svaka moja pjesma ima pozadinu, počevši od Trifunovića: „Na mene su prstom rekli”, odmah se sjetim svog djetinjstva kako su me proganjali kao malog muslimana, uvijek za nešto kriv, a niko nije imao snage da vam se približi, da vas sasluša, da otkrije ko ste vi ustvari, i tako, pjesme su nastajale kao dio životnog iskustva. Recimo, „Nepal, Ganges, Brahmaputra”, to je  bilo 1977. godine, prva antidrogeraška pjesma Jugoslavije, a nastala je ustvari kao posljedica jednog koncerta u Zagrebu, kod doktora Hudolina u bolnici. On je prvi uveo muzikoterapiju za alkoholičare. Zvao je i mene i Arsena i druge kolege, pa bi se gore skupili, pjevali, pričali i otkrivali neke nove svjetove, i ja sam među stotinu pijanaca vidio jednog mladog dečka od nekih 17–18 godina, oči su mu bezdan, kroz njih ne vidiš ništa ustvari, a onda sam već počeo surađivati s Krstom Jurasom, i on mi napiše pjesmu. S Momčilom Popadićem sam isto tako… Sjedimo i pričamo, i moj pas, Oskar, stalno se motao oko Popadićeve punice, valjda se nadao da će mu ona nešto dati, i ona kaže: „Ma Pope, vidi kako me ovaj kucin milo gleda, samo što ne progovori.” I to je Popadiću dalo šlagvort, ode u drugu sobu, kaže popijte vi aperitiv, sad ću ja… I donio mi je pjesmu: „Kad bi moj pas znao govoriti”. Isto tako sa Lukom Paljetkom… Nazovem ga, ispričam mu neku svoju muku, i on meni pošalje pjesmu.

Photo: dulist.hr

Ja čak i kad biram iz literature, bez razlike da li je to Dizdar, A. B. Šimić, Šantić, uvijek su to pjesme koje u meni probude neku emociju, u kojima prepoznajem dio sebe, svog života, iskustva, svog načina razmišljanja, svjetonazora… Volim stihove koji su svevremenski. Shakespearov 66. sonet koji sam otpjevao danas je aktuelniji kad se gleda politička situacija, nego kad ga je Shakespeare napisao. I sad na Splitskom festivalu imam predivnu pjesmu, tekst je napisao gospodin Robert Pilepić iz Rijeke, a autor glazbe je Robert Grubišić. Pjesma se zove „Budi čovjek”, jer u ovom vremenu biti čovjek baš je lutrija.

* Ko je Sara iz pjesme „Šalom Sara”?

„Šalom Saru” napisao je Luko Paljetak, a posvećena je kćerki našeg, nažalost pokojnog, velikog producenta Branka Lustiga. Mi smo bili veliki prijatelji, on je mene često angažirao u serijama koje je producirao. Prvi smo put surađivali 1966. na mojim skalinama, kad je došao s Markom Fererijem da vidi lokacije za film Harem u kojem su igrali Carroll Baker, Gastone Moschin i Renato Salvatori i onda kad su došli na moje skaline, velik su dio scenarija promijenili samo da se stvari dešavaju na mojim skalinama. I tako smo se Branko i ja upoznali. On se dosta kasno oženio, negdje krajem 1970-tih. Šetamo jednom Đelo i ja i naiđe on i viče: „Đelo, Ibrica, dobio sam kćer.” A Đelo, znajući da je on Židov, kaže: „Zove se Sara”, a Branko se čudi kako je ovaj pogodio. I ja odmah zovem Luka Paljetka: „Luko, molim te, daj odmah čestitku prijatelju za rođenje kćeri, zove se Sara…” Luko je stvarno majstor, njegov je svaki stih jedna slika. I nije prošlo sat, sat i po, zove Luko da je završio pjesmu. Tu istu noć Đelo i ja je komponiramo i sutradan Branku damo kasetu kao čestitku. Najljepše godine idu, prošlo ih je osamnaest, ja idem preko Straduna i ide prema meni prelijepa cura, Židovka, vješa mi se oko vrata, i kaže da je kćerka Branka Lustiga – Vi o meni pjevate cijelog života – i kud ćeš nešto ljepše u životu dočekati.https://www.youtube.com/embed/q4np06kf-7g?rel=0&controls=1

* Vi ste bili i čovjek bez kafića Susidov mali sa četvero braće Celuloidni pajac, čak tri Vaša albuma u naslovu sadrže i Vaše ime. Kao da ste stalno htjeli reći: „Evo ovo vam je Ibrica Jusić.” Jeste li se uspjeli predstaviti, tko je Ibrica Jusić?

Bolje je da ne znaju do kraja tko je Ibrica Jusić jer bih im onda prestao biti zanimljiv. Na moje koncerte dolaze i prabake i bake i mame i unuci i ja volim reći da je mene stvorilo vrijeme i usmena predaja. Ljudi su prije rata iz Evrope znali zvati turističku zajednicu u Dubrovniku da provjere kad ja sviram na skalinama da tome prilagode svoje godišnje odmore. Isto kao što se jedna Amerikanka u mene zaljubila, a njezin muž je bio veliki producent i dobar saksofonist i da mu žena ne bi bježala svake godine, on je meni organizirao koncert u Carnegie Hallu. Isto tako u Parizu 1974. gledam otvaranje Opera Housea i mislim: „Majko moja, šta bih dao da mogu ovdje zapjevati…” Ko da me dragi Bog čuo, godinu dana poslije Tereza i ja dobivamo poziv da nastupamo po Australiji, ne po klubovima za migrante, nego po koncertnim dvoranama od kojih je jedna bila i Sidney Opera House. Isto 1987. u Švedskoj.

Šveđani su imali jednog velikog kulturnog radnika, zvao se Uno Migan Erikson, bio je direktor geteburškog teatra, napisao je četiri-pet knjiga o Dubrovniku i crnogorskom primorju, ali nije bilo knjige u kojoj nije spomenuo mene i moje skaline. Jedne me godine pozove. On je imao svoju emisiju na televiziji. I tu je emisiju gledala jedna gospođa, koja inače radi u tvornici šivaćih mašina i koja je došla tog ljeta u Dubrovnik. Srela je dva milicajca na Stradunu i pitala je gdje su te skaline na kojima pjeva Ibrica, a ovaj joj jedan kaže: „Ma daj, ko Ibricu ne zna, otpjevo je on kod nas”, a drugi joj je rekao u stilu: „Ma bježi, babo, ko te…” I ona se zainatila, ako ga ne mogu čuti u njegovom gradu, ja ću ga dovesti u Švedsku. Međutim, mi smo se upoznali, bila je ona i na skalinama i sve, ali kad je došla u Švedsku počela je pisati na sve moguće adrese – u Švedskoj živi 55 000 Jugoslovena i oni zaslužuju da se njihova kultura predstavlja ovdje, da se ne osjećaju kao stranci itd. I došla je do China teatra u Stockholmu. Tamo su joj rekli da ne mogu oni tek tako nekog pozvati, da ne znaju ko sam ja, i ona se sjeti Eriksona i on joj kaže da još jednom posjeti taj teatar i da kaže kako me on preporučio. Kad su oni čuli ko me preporučuje, nastao je tajac. Tražili su odmah da čuju ploče i zakazali su mi dva koncerta. A kakav je teatar, dovoljno je reći da je Ann Margaret, američka zvijezda, jedna od najvećih u to vrijeme, imala 15 dana svoj show za redom. Onda je krenula moja švedska priča. Godine 1987. sam dobio nastup u njihovom Tivoliju. Možeš misliti u kakvom sam se klinču našao kad je prije mene tu pjevala Ella Fitzgerald, a poslije mene su bili najavljeni Dylan i Santana.

Photo: dubrovackiportal.hr

* Osim profesionalne, za Švedsku Vas veže i jedna privatna priča. Kćerka Emina.

Je, je… Pa kad sam imao koncert u China teatru, to je snimila njihova televizija, a producentica je bila naša cura koja je gore živjela, gore se školovala, završila dva fakulteta i mi smo se tu spanđali i došla mala Emina… Ali, meni se gore nije dalo, pogotovo tih godina kad se počelo događati ono što se događalo, nešto me vuklo, vrati se doma. Neko bi sad rekao, da sam bio pametniji, mogao sam ostati u Švedskoj i u Francuskoj, da dobijem dvije penzije i u miru šetam Stradunom (smijeh). Ovako se moram još uvijek boriti da dobijem neki koncert da podebljam penziju, ali ne žalim.

* Za Švedsku mi je donekle jasno. Vi ste Mediteranac, teško bi Vam bilo i klimatski i muzički podnijeti život tamo, ali zašto ste otišli iz Francuske? Ona Vam je barem muzički bliska.

U Francuskoj sam bio u dva navrata. Prvi put kad je bilo na vidiku Hrvatsko proljeće. Ja sam malo pjevao studentima angažirane pjesme: „Ne dajte da vas zavedu” od Brechta, onda sam pjevao i pred pokojnom Savkom i Mikom, onda je Vici Vukovu neko šapnuo da se makne, a meni je dragi Bog u snu šapnuo da spakujem stvari i krenem. A imao sam opet par ljudi koji su mi pomogli. Splitski je festival već tada bio internacionalni, Francuzi su već bacali oko na mene, tako da je to bila jedna inicijalna kapisla za otići, ali otići učiti, a ne praviti karijeru. Ja sam ipak htio preko zime biti u Francuskoj, kao što sam sad preko zime u Zagrebu, a od 1. 6. ili 1. 7. u svom Dubrovniku i puno stvari mi je propalo ili sam ih se odrekao samo da bih mogao biti u Dubrovniku. Ali ta škola pjevanja u kabareima u Francuskoj, tome te ne može nijedan profesor naučiti. Ne možeš naučiti kako ćeš se ponašati kad pjevaš na metar od nekoga.

U prvih sam par mjeseci u Francuskoj radio svašta, ušteđevina se brzo iscijedila, iskrcavao sam ugljen, prao pjate… Onda bih na pauzi uzeo gitaru, a gazda je rekao: „Pa ti bolje sviraš, nego što pereš pjate, haj, ti meni sviraj!” Onda sam počeo učiti francuski. Imao sam jednu predivnu obitelj Urubić, našu hrvatsku obitelj, oni su mi puno pomogli, čak su mi u početku dali i mali stančić od svog sina i njihova me kći naučila prve francuske pjesme, a to je bila „Ma Liberte” od Mosutakija i Brelov „Amsterdam”. Amsterdam je jako zahtjevna pjesma i ko je uspije otpjevati da oduševi Francuza, onda je to najveći kompliment. I onda sam upao u najbolje kabaree, jedan od takvih je bio Don Camillo, koji danas jedini još egzistira na toj lijevoj obali Pariza. Oni su svakih 15 dana mijenjali pjevača, a mene su držali godinu dana.

Tako da sam ja u Francuskoj učio zanat, a ne pravio karijeru.

Ibrica Jusić u Francuskoj
Ibrica Jusić u FrancuskojPhoto: Lična arhiva Ibrice Jusića

* Povratak je, dakle, bio neupitan.

Iz Pariza sam se vratio 1975. U to je vrijeme otvoren i Lisinski. Pokojni profesor Nenad Turkalj, koji je bio naš prvi uvaženi operni kritičar, bio je i prvi ravnatelj u Lisinskom. Mi se sretnemo tamo u hodniku, a on meni: „Ibrice, kad ćemo napraviti koncert?” A ja: „Ma nemojte, gdje ću ja pred 1850 ljudi…” Ostalo je na tome da ćemo se dogovoriti. Sljedećeg ljeta dođe on u Dubrovnik, sretnemo se, pozdravimo se i rukujemo, a on meni kaže: „Eto, dogovorili smo se.” I u 11. mjesecu ja sam imao koncert u Lisinskom. Eto kako sam ja došao u Lisinski. Mene niko nije gurao, nisam se nametao, nisam morao platiti, nego su ljudi rekli dođi, pjevaj, evo ti šansu. Šest–sedam godina zaredom punio sam Lisinski, a punio sam ga publikom koju sam odgajao.

Ja sam godinama, u proljeće, obilazio zagrebačke fakultete, a na jesen beogradske. U Beogradu od 35 fakulteta u ono vrijeme, njih 28 imalo je uvjete da se mogu održavati koncerti. Onda vidite da vas neke face prate s jednog na drugi koncert. I tako sam odgajao publiku. Isto tako sam surađivao s muzičkom omladinom u Splitu puno godina. I odete u Split na mjesec i po i za to vrijeme vam Muzička omladina organizira 60 nastupa po školama, i to ne samo Splita nego i sto kilometara oko Splita i pokupite djecu ko piliće, ulazite sa psom u razred, onda malo pričate s njima, malo ih animirate, oni vas pitaju, i tako pečete zanat kad vidite kakva vam pitanja ta mularija postavlja. Jer imate škole gdje su gospodska djeca i one gdje su seljačka i radnička i to su takvi kontrasti da čovjek, ako je imalo pametan, može dosta izvući za svoj budući rad.

Ja sam, otkako sam počeo surađivati sa splitskim HNK-om, 26 godina zaredom imao koncerte, i to za Valentinovo, i jedne godine sam promovirao album Hazarder, i ja dole u foajeu potpisujem CD-ove i priđe meni jedna cura, Dalmatinka, i kaže: „Gospodine Ibrica, večerašnji koncert je bio divan, ali će meni ipak u najljepšem sjećanju ostati vaš koncert u mojoj školi u Kaštelima.” E to je to kad ja kažem da sam odgajao svoju publiku.

* Često spominjete teatar. Kolika je njegova veza s Vašom muzikom?

Ja sam sretan što sam odrastao uz teatar. Devedesetih sam pisao i muziku za jednu teatarsku predstavu „Velika magija”. Bila je proglašena predstavom godine u Hrvatskoj. Paolo Magelli je režirao, ja sam imao čak i lijepu ulogu. Učio sam glumce pjevati i sam sam pjevao, ali to je način razmišljanja. Nije to hoćeš mi dati ili nećeš mi dati, nego jesi li to ili nisi. A da ne govorim koliko su dragi poznati ljudi utjecali na mene na najljepši mogući način. Vi ne znate da mi je jedne godine Zdenko Jelčić, naš veliki glumac, došao na skaline i kazao: „Ibrice, ajmo dole, eno sjedi Mak Dizdar.” Ja u šali kažem: „Sjede i drugi, pa neka sjedi i on.” Mi se poslije upoznamo u kafani Pod lozom i u jednom trenutku meni Mak kaže: „Ibrahime moj, ti si talentiran i uspjet ćeš, ali samo ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče, mani se virova.”

E sad zamislite situaciju u Parizu. Tri dana na kruhu i vodi, slijepio se stomak za leđa, kiša pada i ja se sklonim u jedan bistro i konobar me nije mogao pustiti, sve rezervirano i ja opet na kišu, ali se sjetim Maka. Eto, to vam je život.

Photo: M.Š./HRT

* Kad smo kod poznatih, da spomenemo i Fadila Hadžića?

Fadil Hadžić je mene na neki način spasio kad sam došao 1965. u Zagreb, onda sam odmah pošao u Gavellu i tamo sam sreo Ingu Appelt, Božidarku Frajt i Ivicu Boban i moje tri dobre vile su me uzele za ruke i odvele u ondašnji Jazavac. To je bio kabare koji je vodio Fadil Hadžić, koji je isto tako osnovao i kazališnu komediju i poslije Kerempuh itd. Kod pokojnog Drage Bahuna polagao sam audiciju. I oni su tako isto svakih 15 dana mijenjali pjevača, a mene Fadil nije dao tri godine. Tek kad sam pobijedio na Zagrebačkom festivalu, Fadil je rekao: „E, Ibrice, sad si svoje odradio, sad je cijeli svijet tvoj”, i to mu nikad neću zaboraviti. On me ustvari othranio te tri godine.

* Psi su neizostavan dio Vašeg života, ali i scenografije. Kako je krenulo druženje s njima?

Mi smo u Dubrovniku odrasli uz mačke. Ja i sada imam svoga mačka, evo leži ovdje pored mene. Ja sam uvijek sanjao da ću imati svog vučjaka, kako smo mi nazivali njemačke ovčare. I kad sam bio u Parizu, imao sam jednog hotelijera koji je htio sa mnom nešto raditi, i on i njegova žena vidjeli su da je pas meni potreba. Jedne nedjelje rekli su: „Ibrica, idemo na vikend, malo van Pariza.” I došli smo ispred jednog imanja, bio je visok zid, ali čuje se lavež. Kažu: „Evo, doveli smo te da izabereš sebi ljubimca.” A ja sam htio crnoga belgijskog ovčara, kakav je bio moj Bond, on mi je bio želja prije 50 godina. I to je bilo uzgajalište belgijskih ovčara, ali ne kakve danas viđamo, nego baš dugodlakih. Bilo ih je njih petero u otvorenom kavezu i nisam znao kojeg ću izabrati, ja bih ih najrađe sve pokupio. Odlučim se za prvog koji mi priđe. Eto ti moga Bagija, zgrabio me za nogavicu i rekoh: „Hajde, stari, idemo nas dva.” I tako je počelo moje druženje s njima. Nije to nikakav imidž, to je jednostavno potreba. Ako primjećujete, danas sve više i više ljudi ima kućne ljubimce, to je potreba. Kad neko kaže da mu se ljubimac podvukao pod kožu, ja mu kažem nije ti se podvukao pod kožu, nego je u tebi probudio emocije koje si u sebi negdje potiskivao. Najdraže mi je nakon koncerta s psom obići jedan đir da se emotivno spustim. Evo i ovaj mali, ima četiri mjeseca, ali već je položio ispit na skalinama. Dok sam ja svirao, on je bio pod stolicom, jer doma, ja kad vježbam, on je pod stolicom, kad jedem, on je pod stolicom. Meni je moj Simba već peta priča. Ja nikad svog psa nisam udario. Odgajam ih kao svog sina, uvijek je bio prst, pogled i glas, time ste sve rekli. Evo sad ga učim prelaziti ulicu. Pustim ga pet metara ispred sebe, kad dođe na rub, kažem mu: „Čekaj, sjedi.” I ako treba pet puta ponoviti, ponovit ćemo. Tako vježbamo. Meni se na glavi kosa diže kad neko kaže: „Kako si ga dobro dresirao.” Ma nisam ga ja dresirao, ja sam ga odgojio, jer moj pas radi nešto zato što zna zašto to radi, a ne što mora to napraviti.

Photo: Grgo Jelavić/Pixsell

* Vi ste odali poštovanje i svojim kolegama s albumom Harlekino. Pjevate Olivera, Stojinića, brojne druge autore i dvije pjesme od Arsena. S Arsenom Vas upravo spaja taj teatarski nastup na sceni. Šta o toj muzici kolega i druženju s njima možete reći, kakve uspomene nosite?

Meni je Arsen bio velik uzor, mada se nas dvojica nismo baš nešto kroz život slagali. Ja i on smo bili najveći antipodi u našim karijerama. Vi ste to mogli vidjeti, on je uvijek imao neke svoje trabante uza se, ili je to Drago Mlinarec ili je to Rade Šerbedžija ili je to Predin… Nikad Arsen nije izišao na binu sam ili s gitarom ili s klavirom ili s orkestrom i održao solistički koncert dva sata. Ja sam sanjao da ja i Arsen napravimo zajedničku turneju, mogli smo se obogatiti… I ostvarila mi se želja 1980-ih godina u Berlinu. Privredna banka je otvorila neku podružnicu i tim je povodom bio koncert. Mi smo se družili tri predivna dana. Međutim, uvijek je znao reći: „Ja ću tebe pojesti kao ribicu na koncertu”, a ja kažem: „Ma ništa, stari, samo ti daj.” Taj je koncert trebao trajati sat vremena, a trajao je tri i po jer smo se ganjali kao miševi. Na bini smo se takmičili, zadavali jedan drugome ritam, na opće veselje publike.

Znao me nekad i povrijediti. Jedne godine na šibenskom festivalu, dali mu sve moguće nagrade i on sjedi s deset kolega, tu je i Gabi, ja mu priđem da mu čestitam, a on kaže: „Ma daj, šta ćeš mi ti čestitati, pojeo sam te ko ribicu” – i okrene mi leđa. Pet godina je on kružio oko mene po festivalima nakon toga ne bi li uspostavio kontakt, ja sam rekao – nema. I onda ide veliki finale. S njim sam čak o tom i pričao, samo što on nikad nije rekao – daj, Ibrice, vidi koje bi pjesme, a ja sam 15 godina htio napraviti album: Ibrica pjeva Arsena. I dobro, sad je došao Harlekino i kako ja već „Kuću pored mora” i „Moderato Cantabile” pjevam cijeli život, normalno je bilo da ih stavim na album. I sad, jednom u Dubrovniku, dan prije nego što je otišao, u 11 uveče vidim neko me zvao iz Zagreba i da vidim ko je, kad javi se Gabi, kaže hoće te Arsen čuti, a već je bio dobrano bolestan, i ja sam mislio sad će me izgrdit što sam mu se miješao u njegove pjesme, međutim, vjerujte mi, on je jedno 10 minuta hvalio izbor pjesama, aranžman, atmosferu, zahvalio mi se što sam i njegove dvije pjesme uvrstio u program. Ja sam ostao ko malo dijete i sjedio na onom zidiću na ulazu u Stari grad jedno pola sata, meni nije bilo jasno šta je s tim čovjekom. Ustvari, i njemu je proradila savjest ili je osjetio potrebu da me čuje, jer ujutro je preminuo.

* Iza vas je 56 godina karijere. Koliko još predviđate?

Prošlog sam ljeta bio gost na velikom crnogorskom Lake festivalu koji je pandan Exitu, gdje dođe tisuću mladih ljudi sa šatorima. I portal Analitika napiše: „Kako starac od 74 godine može sam da stupi na velikoj bini modernog rok festivala?” Ma ko vam je starac… I onda tri stranice hvalospjeva. A u Vijestima izlazi naslov: „Ibrica Jusić i Bombaj štampa obilježili drugi dan festivala”. Djeca su pjevala moje pjesme. I to mi je tako dalo podstreka da sam rekao: Idem do kraja, pa makar kihno na sceni.

* Osvojili ste brojne nagrade. Spomenuli ste tri na Zagrebfestu…

Bila je prvo nagrada na Opatijskom festivalu za “Ljubi sam vašu kćer”.https://www.youtube.com/embed/7ZImHHPmfMY?rel=0&controls=1

* A tu su i dva Porina. Jedan za životno djelo. Šta Vam znače nagrade?

Lijepo je kad vas se ljudi sjete, pogotovo kad vas se struka sjeti, a nagrada kakva je ta za životno djelo, trebala bi za sobom vući i neke materijalne posljedice. Ako ništa drugo, bar da mi se digne penzija tisuću kuna. Ovako da mi tri kile lijepo izrezanog bračkog kamena koji danas-sutra možete samo okačiti oko vrata i skočiti u more. Kad hodate po buvljacima pa kad vidite hrpetine odlikovanja i udarničkih značaka i zasluga za narod i od ovoga i od onoga, sve se prodaje po deset kuna. Ko zna gdje će moji porini danas-sutra završiti (smijeh).

* Jusići nastavljaju s muzikom, genetika radi. I Vaš sin svira klavir.

Moj nećak, Đelov sin, on je fenomenalan pijanist, on je obišao pola svijeta s klavirom, ima Adriaton, izdavačku kuću, i studio. Moj sin, koji danas ima 40 godina, on je završio kroatistiku i slavistiku na Sorboni, a u isto je vrijeme završio privatnu akademiju klavira. Evo moja unuka od dvije i po godine sad udara po klaviru, ja sam umro od smijeha s koliko ona dinamike i žara to radi… Rekoh, evo je, majko moja, već danas moram početi štediti da joj kupim klavir. Tako da to se nastavlja. Geni su čudo. Moj sin je pčelar, a moj daidža Meho rahmetli imao je preko 300 košnica gore na brdu poviše Blagaja. One su bile svih mogućih boja. I ja danas razmišljam, u onom vremenu siromaštva i svega, gdje je moj daidža nabavio sve te boje, da je mogao ofarbati sve te košnice, da se mogu stopiti s tom prirodom, s tim kamenom, s tom kaduljom, s tim žutim cvjetovima… I prije nekih 20 godina moj sin donese meni teglicu meda i ja kažem: „Odličan ti je med, gdje si ga nabavio?” Kaže on meni: „To je moj med, imam četiri košnice.” A njegovom prijatelju kojem je tata kupio košnice dosadilo se tim baviti i odlučio da proda. Tako sam mu kupio i 35 prijateljevih. Onda je dobio potvrdu Ministarstva da se može baviti profesionalno pčelarstvom, ali je morao još neke uvjete ispuniti. Minimalan broj košnica koje je morao imati je 150, pa smo ih morali nabaviti još 110. Zajedno smo to stvarali, sklapali košnice, nabavljali pčele i on se sad profesionalno time bavi. I to je genetika. Iz Francuske smo nabavljali pčele i meni taj jedan francuski pčelar kaže da su bosanski pčelari na vrhu piramide kad je pčelarstvo u pitanju. Kad mi je to rekao, meni je srce bilo kao planina.

* Vuče li Vas Bosna, i Hercegovina, naravno?

Ja i danas kažem: „Jebeš zemlju koja Bosne nema.”

Journal – izdanje KDBH Preporod, Zagreb 2020, broj 230/231

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close