Mesnevija: Raduj se brizi, udarcima i tuzi, oni će ti ugovoriti susret s Gospodarom

HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ

“(…) Briga je jedno blago, a tvoja muka poput rudnika, ali gdje će djeca ovo shvatiti? Čim djeca ime ‘igra’ čuju, sva brzinom divljeg magarca potrče. (…)” Sada nas ovdje kori pa nam kaže da je briga blago i da je muka poput rudnika, ali vi ste matora djeca i to ne razumijete, a čim čujete riječ “igra”, svi tamo poletite. To smo mogli vidjeti i kada neki veliki ibadet obavimo, koliko čovjek jedva čeka da se opusti, koliko nas drži taj hal. Neka nam ovog ukora, da nam Allah pomogne da ovo na pravi način razumijemo. Šaljiva priča kaže da, kada ljudi što žive u gradu, nakupljeni svakog zuluma, smoga i prljavog zraka, izađu negdje na planinu na čist zrak, pa, uslijed prevelike promjene, izgube svijest, brzo ih treba staviti pod auspuh kako bi došli sebi.

Jedan vladar bio je izuzetno moćan, ali mu to nije bilo dovoljno pa je želio da mu to stalno neko potvrđuje. Tražio je to od svog naroda, pa je narodu u neko doba zbog toga dozlogrdilo. Taj vladar imao je jedan veliki problem. U njegovom narodu živio je jedan mudrac kojeg je sav narod volio. Ljubav naroda prema ovom mudracu vladaru je bilo izuzetno teško podnijeti, jer on nije osjećao da je ta ljubav usmjerena i prema njemu. Jedan dan on dođe na lukav plan kako da se kutariše ovog mudraca. Pošto su mu dvorjani govorili da je to poseban Božiji čovjek koji, između ostalog, poznaje i budućnost, vladar je ovako rekao: “Ja ću njega zovnuti, sazvat ću veliki skup na kome ću mu reći da mi, pošto poznaje budućnost, kaže kada će umrijeti. Koji god on dan bude rekao, ja ću ga odmah posjeći na licu mjesta. Tako ću dvije stvari završiti jednim udarcem. Riješit ću se tog mudraca, a i narodu ću pokazati da su bili u zabludi kada su vjerovali da taj mudrac poznaje budućnost.” Tako je vladar upriličio sastanak, ogromna se svjetina iskupila. Pozvao je mudraca da istupi pa ga je pred svima upitao: “Čuo sam da ti poznaješ budućnost. Je li to istina?” “Pomalo”, odgovori mudrac. “Je li poznaješ i budućnost koja je vezana za tebe?”, opet upita vladar, a mudrac isto odgovori: “Pomalo.” “Dobro. Reci mi kada ćeš umrijeti jer je vrlo bitno da država i narod znaju to, pošto te mnogo uvažavaju, cijene i vole?”, upita i po treći put vladar, a mudrac je samo šutio. “Zašto šutiš? Odgovori mi. Jesi li se prepao?”, zajedljivo će vladar. “Nisam se prepao, nego ne mogu ti to kazati”, odvrati mudrac. “Zašto mi to ne možeš reći”, u čudu će vladar. “Znam samo jedno. Ne znam kada ću ja umrijeti, ali zasigurno znam da ćeš ti umrijeti samo dan poslije mene”, zaključi mudrac. Kada je to čuo, vladar u sebi pomisli: “Šta ako je ovo istina što ovaj mudrac govori?” Otišao je u svoju sobu, malo porazmislio, nakon čega je ponovo izašao pred narod. Dok je dolazio na taj skup, sam je sebi govorio: “Pretjerao si, vidi do čega su te tvoji mržnja i zavist doveli koji ti nisu bili dobri prijatelji.” Kada se ponovo suočio s mudracem, rekao mu je: “Cijenim tvoju mudrost. Molim te da večeras ostaneš u mojoj palači kao moj gost, jer se sutra s tobom moram posavjetovati o važnim stvarima.” Mudrac je ostao u dvoru, vladar ga je smjestio u jednu od njegovih raskošnih odaja. Međutim, vladar cijelu noć nije mogao oka sklopiti. Iznova se pitao: “Šta ako je to stvarno kako mudrac kaže? Šta ako mu se večeras nešto desi, valja i meni za njim umrijeti?!” Ujutro su se sastali, vladar ga je pitao nekolicinu pitanja, a mudrac mu je svojski odgovarao. Opet mu je vladar rekao da želi da on i sljedeći dan ostane tu na dvoru. Želio je da mudrac bude pod stalnim nadzorom, da mu se ni slučajno ništa ružno ne bi desilo. Iz dana u dan vladar se družio s mudracem. Uvidio je da je sve išlo u napredak oko koje god stvari su se dogovarali i kakav god savjet mu je mudrac dao, a on ga poslušao i sproveo u djelo. Počeo se mijenjati, nije više bio arogantan. Nije više bio umišljen u želji da mu ljudi potvrđuju moć. Počeo je u sebi otkrivati skromnost i poniznost i kakvu ljepotu ove osobine nose sa sobom. Izuzetno se zbližio s mudracem koji mu je postao najdragocjeniji savjetnik. Tako su prošle tri godine. Jedan dan vladar mu prilazi i govori: “Ne mogu nešto a da ti ne kažem.” “Bujrum”, reče mudrac. “Ja sam onda kada sam ti postavljao pitanja o danu tvoje smrti zapravo tebe htio ubiti. Mrzio sam te jer su te svi voljeli. Ali, ne dao Bog da se to desilo i da sam uspio u tome. Nisam mogao izdržati da ti ovo ne kažem. Sada, ili mi oprosti, ili me prokuni, ili uradi šta god želiš, ali nisam mogao a da ti ovo ne kažem”, pojasnio mu je vladar. “Lijepo je to što si makar i nakon tri godine došao u takvo stanje. Zaista sam radostan zbog toga. Međutim, vidio sam odmah na tebi onaj dan da si ti to planirao uraditi. Čim si mi postavio to pitanje, nije mi trebalo dugo da vidim šta se krije iza perde, a isto tako, vidio sam kako si rukom dohvatio ručku svoje sablje. Ali, drago mi je da si danas naučio jednu od najvažnijih lekcija. Mi hodamo ovim svijetom mrzeći sve ono što nama izgleda vrijedno toga, kod drugih, a nekada i kod sebe samih. Ali, ako samo malo damo vremena tome, ako ishitreno ne napravimo neki potez, kasnije vidimo koliko bismo se kajali da smo uradili to što smo htjeli uraditi u tom halu mržnje. Ti se ne boj da ćeš umrijeti dan nakon mene. Ja sam star i meni se već prikučilo vrijeme odlaska. Mi smo se životno povezali, a nikako po pitanju smrti”, poručio mu je mudrac i zagrlio vladara od sveg srca. Tu je noć mudrac preselio, a vladaru je bilo neopisivo teško što je izgubio takvog prijatelja kojeg je žestoko zavolio. Nimalo nije osjetio strah od smrti, već je ispod svog prozora u bašči palače svojim rukama iskopao mezar. Ukopao je mudraca i tu cijeli dan uz njegov mezar ostao plačući i žaleći zbog rastanka od takvog prijatelja, uopće ne misleći na svoju smrt. Tako mu je mudrac poklonio i tu posljednju lekciju koja ga je potpuno oslobodila straha od smrti. Čudnovato je to da je već sljedeće jutro preselio i ovaj vladar. Na kraju priče pripovjedač se pita da li je to bilo slučajno, da li je vladar umro zbog nekog sasvim drugog razloga, ili se ipak to desilo kako bi se potvrdile riječi njegovog učitelja. U prošlom dersu hazreti Mevlana nam je savjetovao: “Prati onoga slobodnog. Ti ne znaš put, gledaj gdje je njegova stopa. Prati gazelu, idi za njom, idući tako, doći ćeš do mošusne žlijezde. To će te onda vinuti u najveće visine.” Dakle, da ne bi čovjek bio zatočenik tahti, položaja, prijestolja, kruna, a rekli smo da smo, u jednu ruku, svi mi vladari i odgovorni smo za one koji su nam potčinjeni, mora uspostaviti ovakvu vezu s ovim “gazelama”, odnosno s Allahovim prijateljima.

“(…) Raduj se brizi, jer je briga zamka za susret. Na ovom putu poniznost znači uzdizanje. (…)” Ovo nam je teško razumjeti, a Allahovi robovi nas na ovo stalno podsjećaju. “Raduj se brizi”, udarcima, tuzi, “to je zamka za susret”, za susret s Gospodarom Uzvišenim, to će te dovesti u taj hadret. “Na ovom putu poniznost znači uzdizanje”, a ne ovo da ti neko govori koliko si moćan i da ti aplaudira. Ali, nefs, on nas gura u ovom smjeru, jer, zašto bi neko bio vladar ako neće pokazati da je moćan?! Iz te pozicije kada nastupate, ili kao direktor, ili kao šejh, nedovršeni šejh, i kada trebate dokazati da ste zaista nosioci tog položaja, eh, onda se počinju praviti kardinalne greške. “Raduj se brizi, jer je briga zamka za susret. Na ovom putu poniznost znači uzdizanje.” Spusti se do ništa da bi postao nešto.

“(…) Briga je jedno blago, a tvoja muka poput rudnika, ali gdje će djeca ovo shvatiti? Čim djeca ime ‘igra’ čuju, sva brzinom divljeg magarca potrče. (…)” Sada nas ovdje kori pa nam kaže da je briga blago i da je muka poput rudnika, ali vi ste matora djeca i to ne razumijete, a čim čujete riječ “igra”, svi tamo poletite. To smo mogli vidjeti i kada neki veliki ibadet obavimo, koliko čovjek jedva čeka da se opusti, koliko nas drži taj hal. Neka nam ovog ukora, da nam Allah pomogne da ovo na pravi način razumijemo. Šaljiva priča kaže da, kada ljudi što žive u gradu, nakupljeni svakog zuluma, smoga i prljavog zraka, izađu negdje na planinu na čist zrak, pa uslijed prevelike promjene izgube svijest, brzo ih treba staviti pod auspuh kako bi došli sebi. Eh, eto, ova riječ “igra”, pogledajte gdje nas to baci.

“(…) O, slijepi magarci, na toj su strani zamke postavljene. Na toj su strani, u zasjedi, krvopije. (…)” Ovo hazreti Mevlana dalje nastavlja s ukorom. “To što vi koji gledate vanjskim očima vidite igrom, ljepotom sela i krajolika, to su zamke postavljene. Poslušajte šta vam govorim”, kao da nam ovako govori hazreti Mevlana. Tu se opasnost krije, tu je šejtan koji ljude odvraća od Pravog Puta i samo čeka ovaj moment. On i njegova vojska nas vide odakle mi njih ne vidimo. “(…) Strijele lete, luk je skriven. Iz gajba na omladinu pada stotinu strijela starog. (…)” Ko je ovaj stari? Lukavi lovac, šejtan prepredeni. Strijele lete, osjetimo udar kada nas pogodi, a luk je skriven i mi ne vidimo ko ih ispaljuje. “Iz gajba na omladinu pada stotinu strijela starog”, kao da nam kaže da ne cijenimo na pravi način opasnost koja nam vreba iz gajba. Niste svjesni kakav kuvet ta vojska ima, kakvu snagu u odnosu na našu slabost. Zato vidimo, ulazimo u namaz nakon tekbira i veličanja Gospodara. Zatim dođe “Subhaneke”, slavljenje Gospodara Uzvišenog. Odmah sljedeća stvar jeste traženje utočišta kod Allaha od prokletog šejtana. Kao da nam se kaže: “Ne možete se od njega sačuvati ako vas Ja ne sačuvam.” Onda sve ostalo ide svojim tokom. Moramo dobro obratiti pažnju i biti svjesni da nema utočišta mimo našeg Gospodara. Tako nas, “prefinjeno”, šejtan može prevariti.

Nedavno sam čitao kako se jedan od pobožnjaka, dobrih ljudi koji je bio istrajan u ibadetu, osjetio tako jakim da je tražio od Gospodara da mu pokaže šejtana. Iz tog teksta se i dalje vidi, a to ćemo čuti, da ga je on želio vidjeti kako bi ga ponizio i udario. Gospodar mu je dao da ga vidi, a ovaj je poletio na njega da ga udari. Kada je to vidio, šejtan mu kaže: “Da ne znam da ti je nasib stotinu godina da živiš, sad bih te ubio.” Kako mu je ovo rekao, ovom se čovjeku u mislima počeo odvijati novi film: “Vidi, elhamdulillah, meni je nasib da živim sto godina. Ako šta i pogriješim, imam itekako vremena da to sve popravim.” Tako ga je šejtan prevario, a taj pobožnjak kasnije je skrenuo s Pravog Puta. Dakle, samo jedna mala riječ dovoljna je da nas odvede na stranputicu ako ne budemo u vezi. Vidimo da sada svi imamo ovaj novi hal, pa vidimo, a i svako od nas zna, kako se s tim suočavamo. Brojni se strahovi pojavljuju i vladaju, za život, za opskrbu; koga god sretnemo, vidimo da je zabrinut. Eh sada, kakvo je njegovo djelovanje?! Plaši nas fukaralukom, smrću, a u vezi s ovakvim Allahovim robovima, kao iz priče na početku dersa, prevlada se taj strah. Ovo je put, slijedi gazelu koja ide po tim ispasištima hakikata, pa ćemo i mi na takav način doći do ovih vrhova gdje ćemo moći ovu stvar riješiti na pravi način.

Izvor

Exit mobile version