kultura

MESNEVIJA: Munafik i lažov neplodan je kao suha grana. Bježi od takvoga!

HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ

Ako neko ne uspostavi na pravi način vezu sa svojim učiteljem, s tim suncem, ako bude suha grana, njegovo druženje s takvim čovjekom utjecat će tako da on iz dana u dan samo sve više i više vehne, bez ikakvog napretka koji bi donio plod. Zato pazi s kim se družiš. I ovdje nas na to upozorava. Družiti se s munafikom i lažovom, prevarantom, štetno je i opasno. Nema koristi od njega.
“MESNEVIJA”, TREĆI SVEZAK, BEJTOVI: 683-731 (51)
Ti ne vidiš to da evlijanska blizina za sobom
povlači stotinu kerameta, umijeća i ugleda.

Koji su to kerameti i koji je najveći, vidjet ćemo iz sljedeća dva bejta:

Željezo putem Davuda vosak postaje.
Vosak u tvojoj ruci biva kao željezo.

Poznato nam je da je mudžiza Davuda, alejhis-selama, bila da je željezo u njegovoj ruci postajalo kao vosak i onda je on od toga pleo pancire. Nasuprot ovoj poslaničkoj mudžizi, vosak u tvojoj ruci, kad dođe u kontakt s tobom, biva kao željezo. Može se i ovako shvatiti: Vatra ljubavi koja bukti u nutrini onoga koji je nosilac istinske ljubavi, kao što je to bio Davud, alejhis-selam, željezo pretvara u vosak, ili željezna srca smekšava. A kod tebe, varalice, u kome je hladnoća, sve se smrzava i kruto postaje; čak i voda koju dobiješ će kod tebe, u tvojoj ruci, postati santa leda!

Blizina stvaranja i rizika općenita je svima.
Blizinu nadahnute ljubavi imaju ti plemeniti.

Stvoriti živo biće, dati mu nafaku, to su Allahova djela i to je zajamčeno svakome, to vidimo, svjedoci smo toga, ali dobiti vahj, ili biti inspiriran ljubavlju i zračiti jednom duhovnom svjetlošću, to su specijalni darovi i odlikovanja namijenjeni odabranim, plemenitim pojedincima koji su u Allahovoj milosti i blizini, a to su pejgamberi i evlije. Pogledajmo ponovo jedan prethodni bejt: Ti ne vidiš to da evlijanska blizina za sobom povlači stotinu kerameta, umijeća i ugleda. A to sve izvire iz ove nadahnute ljubavi, koju imaju samo ti plemeniti.

Blizina biva na razne načine, o, oče (o, cijenjeni).
Sunce obasjava planinski masiv i zlato.

(Sunce obasjava i obični kamen i onaj koji nosi neku vrijednost.)

Ali Sunce ima blizinu sa zlatom
o kojoj je neobaviještena iva.

Na jednom drugom mjestu hz. Mevlana kaže za osobe koje su uronule u ova dunjalučka uživanja da su poput stabala ive (vrbe), koja ne donosi nikakvog ploda. Ako si, čovječe, takav da sam ne možeš da naučiš da od bakra zlato načiniš i kako da se na pravi način ovom suncu izložiš, potraži onda istinskog učitelja, jer je to put prave alhemije, kako bi se otkrilo ono zlato koje ti nosiš u sebi.

Suha i svježa grana u blizini su Sunca.
Zar Sunce, u odnosu na obje, ima hidžab?

Nema tog hidžaba; i jednu i drugu granu Sunce grije, ali suha se još više suši, a svježa se još više razvija. Ako neko ne uspostavi na pravi način vezu sa svojim učiteljem, s tim suncem, ako bude suha grana, njegovo druženje s takvim čovjekom utjecat će tako da on iz dana u dan samo sve više i više vehne, bez ikakvog napretka koji bi donio plod.

Ali gdje je ta svježina svježe grane
od koje zreo plod jedeš?
Šta suha grana od blizine sunca može
primiti, osim bržeg vehnjenja?

Zato pazi s kim se družiš. I ovdje nas na to upozorava. Družiti se s munafikom i lažovom, prevarantom, štetno je i opasno. Nema koristi od njega, on je neplodan kao suha grana. Bježi od takvoga!

Na taj način opijen ne budi, o, nerazumni!
Jer, s povratkom pameti, nastupit će kajanje.

(Kajanje je posljedica nepromišljenosti, nerazumnih postupaka. O svemu treba dobro promisliti pa se onda odlučiti.)

Nego budi od onih opijenih, radi kojih, dok vino
piju, zrele pameti žaljenje osjećaju.
O, ti, koji si kao mačka uhvatio starog miša,
ako si od tog vina odvažan – lava hvataj.

Ako zaista piješ vino ljubavi, onda se nemoj zanositi jalovim stvarima, nego uhvati se ukoštac s lavom, s pravim, ozbiljnim stvarima koje su dostojne borbe (truda).

O, ti, koji si iz umišljene čaše popio ništa,
kao opijeni zbiljama, ne uvijaj se!

(Ti koji si iz prazne čaše pio nemoj se vani pokazivati kao da si hakikatom opijen.)

Padaš na ovu, pa na tu stranu, kao pijanac.
O, ti na ovoj strani, nema ti puta na drugu stranu.
Ako nakon toga i nađeš put na drugu stranu,
Glavu ćeš okretati sad na ovu, sad na tu stranu.

Kao što je rekao ranije, i ovdje to ponavlja: nisi ti salik, nisi ti istinski putnik koji je iza sebe ostavio svoje ja (stanište nefsa), ne umišljaj to. Jer ti i kad napraviš korak naprijed, ti se opet obazireš na ono što ostavljaš iza sebe. A čovjek bi trebao, ako je istinski putnik, da izbriše sve tragove tog grada, tog nefsanskog staništa; a ti ideš i žȃl te okreće nazad, ne možeš da se odvojiš od toga. Dakle, i ako vidiš taj put, ti nećeš prijeći na drugu stranu.

Sav si na ovoj strani. O toj drugoj ne trabunjaj!
Kad nisi umro (fena), besmisleno dušu ne trgaj!

(Nisi umro, nisi se istinski razveo od svog enanijjeta, svoga jata, pa zato besmisleno dušu ne trgaj, ne trabunjaj takav o toj drugoj strani. Sav si na ovoj strani, sav si u vlasti nefsa, u njegovom staništu.)

Tome, Hidrove duše, koji se od smrti ne plaši
priliči da mahluk ne poznaje.

Allahovi prijatelji vide Hakka, a vjeruju da ima ovaj svijet, a mi obični ljudi vjerujemo u Hakka, u Allaha Jedinog, a vidimo ovaj svijet. Onim Hidrove duše koji su aškom zaneseni, njima priliči da kažu da oni Allahova stvorenja (mahluk) ne poznaju. Dok se sljedeća tri stupnja ne prijeđu, neće se izaći na čistinu, odakle se otvara i puca vidik, a to su faze svjesnog utapanja : 1) fenā – nisam ništa: duhovno nestajanje, iščeznuće i utapanje u Božija svojstva ; 2) mahv – “uništi” sebe: nestajanje običnih čovjekovih svojstava spram postojanja Božijeg Bića; 3) istigrāk – utapanje, nestajanje, ulaženje u more Allahova vahdeta.

Usnu šupljinu zevkom uobrazilje zaslađuješ.
Pušeš u mješinu sebstva puneći je.

Ti si kao balon napuhan iluzijom…

Onda putem jedne igle od zraka se isprazni.
Pa neka ovako krupno ne bude tijelo pametnog.

Nađi iglu, a to ćeš naći ako priđeš muršidi-kjamilu, pa da te ta igla ispuše kako bi ti se pamet ponovo vratila.

Ti praviš zimi testije od snijega!
Kako će se održati kad vodu vide?

NOVO POGLAVLJE

Šakal je upao u ćup boje i obojio se, a potom među šakalima tvrdio da je paun postao.

(Šakal je životinja između vuka i lisice – divlji pȁs, a ovdje simbolizira lažnog šejha koji se obojio bojama šejhovskim i sad traži svoje učenike, traži kome će s ćursa kazivati… Snabdio se riječima velikana i sad ide tražiti mušteriju za tu svoju robu, grabeći prema ćursu odakle će taj svoj hal prenositi na slušaoce, i tako rȃsti u vlastitim očima, umišljajući sebi da je muršidi-kjamil…)

Jedan šakal upao je u ćup boje.
U tom ćupu jedan sahat je ostao.
Potom, izašavši obojena krzna, reče:
Ja postadoh paun Illijjina!

(Postadoh kao paun, visoko cijenjen.)

Obojeno krzno poprimilo je očaravajuću ljepotu.
Sunce je na te boje isijavalo.
Sebe vidje zelenim, crvenim, azurnim i žutim.
Sebe šakalima predoči.

(Ovdje je spomenuo boje za koje mislim da nisu toliko važne kao ni njihov redoslijed, nego ih uzimamo jednostavno kao četiri boje. Dok četiri boje u tesavvufu predstavljaju: šerijat, tarikat, marifet i hakikat, kod ovog pokvarenog čovjeka to je samo spoljašnji ukras. On se prefarbao u boje pravog šejha i tako se zaputio među derviše da im se predstavi kao pravi šejh. Hoće da kaže: Ja sam u sebi objedinio i šerijat, i tarikat, i marifet, i hakikat.

Svi rekoše: O, mali šakalu, šta je posrijedi
pa ti je takvo raspoloženje u glavu udarilo?

Ostali šakali (naivni derviši, obični ljudi čista srca, bez hile i šejtanluka) čude se i pitaju: Kako je ovaj obojeni šakal promijenio i način ponašanja i svoju narav!?

Od tog veselja nas si zapostavio.
Taj kibur, tu oholost, odakle si donio?
Jedan šakal mu pristupi govoreći: O, ti,
je li to varka, ili si postao od obradovanih?

Ovdje vidimo da uvijek među ljudima postoji jedan čovjek koji je spoznao hakikat (zbilju) i proživio sve faze usavršavanja pa poznaje adabe i uljudnost. Onaj koji poznaje stanja i tajne on će ukoriti za greške onoga koji se ne drži hakikata, kao što to čini ovaj šakal, koji dalje kaže:

Varaš li da bi na minber skočio,
da bi razmetanjem ove ljude ožalostio?

(Hoćeš putem vjere da stekneš ovaj svijet i ugled!)

Mnogo si se trudio, zanos ne vidje.
Onda putem varke bestidnost si ispoljio.

Evo kako jedan pronicljiv čovjek otkriva tog lažnog učitelja. On mu govori: Ti putem varke hoćeš da dođeš do cilja, a dobro i sam znaš da taj užitak kojim se hvališeš ne posjeduješ, jer si pogrešno postavio stvari. Ti putem varke hoćeš da dođeš do cilja. Ujedno je ovo i upozorenje za one koji sjednu na ćurs i minber pa svijet počne na njih upirati prstom, hvaleći ih.

Da navedemo jedan hadisi-šerif:

Čovjeku je dovoljno opasnosti ako na njega ukažu prstom po dobroti u dinu i dunjaluku, jer bi ga to moglo zanijeti i zavesti, osim onih koje Allah zaštiti od umišljenosti i oholosti.

(To je ta stalna opasnost koja vreba čovjeka da padne kao žrtva umišljenosti i oholosti.)

Jedan od učenika Ebu Hanife kaže mu: “Svijet govori za tebe da nikako ne spavaš po noći?”

Ebu Hanife mu odgovori: “Onda neću ni spavati nikako.” “Zašto to, učitelju?” “Pa zato”, kaže, “da me sutra Gospodar ne bi na Sudnjem danu stavio u kategoriju onih za koje u Kur’ani-kerimu kaže: Oni koji vole da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili.” Kažu da više nikada, do kraja života, nije zaspao po noći.

Jer uprli su prstom u mene, pa neću sad dozvoliti da ne budem takav. Potvrdit ću to. (Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja. Ali-Imran, 188)

Taj zanos pripada evlijama i vjerovjesnicima.
Bestidnost je tajna svakog prevaranta.

Taj zanos se ne može na taj način postaviti kako si ti postavio stvari. Tvoja tajna jeste bestidnost. Ti si se sam po sebi proturio na ćurs za šejha. Od tebe nema koristi jer nemaš snage imana. Ovaj efendija ima fin kisvet (šejhovska odjeća), a u glavi mu je ćùtuk (panj, klada)!

Jer pažnju ljudi na sebe skreću govoreći:
Mi se blaženo osjećamo, a iznutra su vrlo snuždeni.

Da nas Allah sačuva ovakvih tipova i od šerra (zla) našeg nefsa!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

Drugi dio 20. dersa koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. septembra 2020. g. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button