kniževnostkultura

MESNEVIJA: Ili se pokazuj onakvim kakav jesi, ili budi onakvim kakvim se pokazuješ

HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ

“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 732-789, prvi dio (52)

Stomak kaže: Da si nedostatak ispoljio i manje na krivu kartu igrao… (To kako se ti ponašaš i na koji način ulaziš u društvo želeći da zadobiješ ugled i čast igraš na krivu kartu.) Da si nedostatak ispoljio, da si priznao svoju slabost… (ovo je ključna stvar na putu uspjeha), a nefs će sve uraditi, a ovo nikada neće! Nikada neće posumnjati u sebe niti će reći: Ja sam sām sebi zulum učinio! A tome nas podučava Gospodar preko riječi Junus, alejhis-selama: Ja sam prema sebi zulum učinio! (El-Enbija, 87) Dok to ne uradiš, šta se neće desiti? Neće ti doći onaj liječnik koji je lijek pripravio. Kad priznaš zulum, onda će tek u tvoj život ući jedan od ovih božanskih ljekara koji će te na pravi način povesti i ukazati na put, kako bi, inšallahu teala, došao do svog murada.
Naslov večerašnjeg dersa glasi:

Čovjek, razmetljivac, namazao bi svako jutro svoje usne i brkove kožom zadnjeg dijela azijske ovce (kujrukom), pa bi izašao među drugove govoreći: “Ja sam jeo to i to!”

Hazreti Mevlana i dalje nastavlja s opisom onih razmetljivaca koji se predstavljaju onim što nisu, s posebnim akcentom na lažne učitelje, lažne šejhove. Prošli put bio je govor o šakalu koji je upao u ćup s bojama pa se počeo predstavljati kao da je paun.

Kožom zadnjeg dijela azijske ovce jedan neuvažavani

čovjek mazao je svakog jutra brkove.

Među imućne bi dođi i reci:

“Masnu hranu sam jeo u društvu.”

Uobičavao bi ruku staviti na brkove, što bi

trebalo značiti: “Brkove mi pogledajte!”

Jer ovo je dokaz da sam istinu govorio,

i ovo je znak da sam masno i slatko jeo.

(Da se sjetimo ovdje one izreke hz. Mevlanine, koja glasi:

Ili se pokazuj onakvim kakav jesi, ili budi onakvim kakvim se pokazuješ.)

Njegov bi stomak bez glasa odgovorio:

“Allah uništio varke lažova!

Tvoje razmetanje na vatru me stavilo;

brkovi ti māsni bili počupani!

Da nema tvog ružnog razmetanja, o, prosjače,

jedan plemeniti čovjek na me bi se smilovao!

Da si nedostatak ispoljio i manje na krivu kartu igrao,

jedan liječnik bi lijek pripravio.”

Ovo je slikovit prikaz osobe koja se izdaje za ono što nije i u ovom društvu uglednika ona hoće na takav način da skrene pažnju na sebe. Mi pratimo i batinen i zahiren dimenziju ovoga kazivanja. Što se tiče zahira, jasno nam je: ako se gladan čovjek u društvu imućnih i sitih ljudi pokazuje na ovakav način, hvališući se masnim brkovima, dok mu gladan stomak cvili i zavija, on tim svojim postupkom stavlja branu između sebe i onoga što mu je potrebno. Njegov gladni stomak govori mu svojim halom i proklinje ga, jer zbog ovakvog njegovog ponašanja uskraćena mu je hrana – on gladuje.

Ona duboka (batinen) poruka hz. Mevlane jeste: kad ovi lažni učitelji dođu u društvo velikih ljudi s ciljem da se i oni pokažu kao veliki ljudi, onda onaj “stomak” koji suptilnu hranu jede počne da ih osuđuje i proklinje. Ima u Fihi ma fihi, djelu hz. Mevlaninom, jedan lijep opis te suptilne hrane gdje on kaže da ima i suptilan san i suptilna hrana i navodi kao primjer hadisi-šerif: Ja noć provedem kod svoga Gospodara, a On me hrani i pòji. To je ta suptilna hrana. Ali, čovječe, pošto si ti pod dominacijom ove grube hrane, ti dan i noć ulažeš trud da nahraniš tijelo, a izostaje ti susret s ovom suptilnom hranom. Ti se dan i noć trudiš da nahraniš svoje tijelo, a to je konj, a štala njegova to je ovaj svijet (dunjaluk). Ali hrana konja nije hrana jahača! Na taj način šta ti radiš? Sebe isključuješ iz društva careva i prinčeva duhovnih. Ta hrana ostaje tebi nedostupna. Onda hz. Mevlana navodi jedan divan primjer: Medžnun je krenuo na devi da posjeti Lejlu u njenom kraju. Dok tako putuje, Medžnun razmišlja o sebi, preispituje se koliko je spreman za taj susret. Jedan trenutak njegovog zaborava, njegovog gafleta, iskoristila je deva i vratila se na početnu poziciju jer je u štali ostalo njeno mladunče. Kad je Medžnun došao sebi, vidi da je dva dana uzalud izgubio. Tri mjeseca Medžnun pokušava da na takav način dođe do Lejle; krene on na put i dođe donekle kada nastupi taj trenutak zaborava i, dok se on prene, opet se nađe na početku. Pa kaže sam sebi: E ovako ne može dalje. “Ti si zaljubljena”, kaže on devi, “a i ja sam zaljubljen”, ali predmeti naših ljubavi na različitim su mjestima. Sišao je s deve i nastavio pješke. Dakle, ugađanje tijelu u ovom smislu da te ono potpuno odvrati od onoga: Meni ćete se vratiti! (Lukman, 15) i da ti je Allah, dž. š., jedini cilj (Ilahi, ente maksudi – Bože, Ti si moj cilj! Ve ridake matlubi – I Tvoje zadovoljstvo tražim!) onda se neće moći to putovanje realizirati. Znači, trebali bi na ovakav način postupiti kako bismo mogli ovu suptilnu hranu koristiti.

U ovome zadnjem bejtu stomak kaže: Da si nedostatak ispoljio i manje na krivu kartu igrao… (To kako se ti ponašaš i na koji način ulaziš u društvo želeći da zadobiješ ugled i čast igraš na krivu kartu.) Da si nedostatak ispoljio, da si priznao svoju slabost (ovo je ključna stvar na putu uspjeha), a nefs će sve uraditi, a ovo nikada neće! Nikada neće posumnjati u sebe, niti će reći: Ja sam sām sebi zulum učinio! A tome nas podučava Gospodar preko riječi Junusa, alejhis-selama: Ja sam prema sebi zulum učinio! (El-Enbija, 87). Dok to ne uradiš, šta se neće desiti? Neće ti doći onaj liječnik koji je lijek pripravio. Kad priznaš zulum, onda će tek u tvoj život ući jedan od ovih božanskih ljekara koji će te na pravi način povesti i ukazati na put, kako bi, inšallahu teala, došao do svog murada. Nefs valja prekoriti, imati ga pred sobom – sebe, a nikoga drugog ne optuživati.

Kaže se u jednom kitabu od Imami Gazalije kako je jedan od Benu-Izraelićana, jedan pobožnjak, 70 godina proveo u ibadetu i u tome besprijekoran bio. Nakon toliko vakta, nešto je poželio, imao je nekakv hādžet, nekakvu potrebu. Činio je dovu Gospodaru, međutim, nema odziva. I onda kaže svome nefsu: Ama, da ti vrijediš išta, Gospodar bi to već dao, ali ti ne vrijediš ničemu! Onda mu je Gospodar poslao meleka u ljudskom suretu da mu kaže: Taj trenutak u kojem si prekorio i izgrdio svoj nefs vredniji je od svih onih 70 godina ibadeta. Ovo da si nedostatak ispoljio, tj. taj je nedostatak tvoj, nemoj ga pokrivati masnim brkom; nemoj pokušavati riješiti problem mijenjajući druge, sve je to u tebi. Kad to čovjek uradi sa sobom, onda će biti u situaciji da pomogne i drugima.

Kaže jedan mudrac Lao Ce: Da bi se čovjeku kapija Neba otvorila, mora četiri stvari kod sebe probuditi, oživjeti. Prvo, poštivanje života, bila to anorganska materija, biljni svijet, životinjski svijet, ljudski svijet, džinski, melekski… (Sve što je izašlo iz Allahove Svemoći pa – sve je to živo.) I ovo što mi nazivamo mrtvom materijom sve je to živo. U ajeti-kerimu se kaže: Nema ništa ni na nebu ni na zemlji da Ga subhan ne čini hvaleći Ga. (El-Isra, 44) Druga stvar: iskrenost (to će nam odmah sljedeći bejt kazati). Treba probuditi u sebi onu iskonsku iskrenost koju si ponio s onim svojim fitretom, onim urođenim znanjem o tevhidu. Treća stvar: plemenitost. Kod plemenitog ako se i desi da u susretu s njim ispoljiš nešto što je nedostojno, možeš se nadati da ti nađe opravdanje u smislu – razumljivo, puno si zauzet, imaš briga, obaveza pa ako se i desila ta stvar, ako Bog da, i eliminirat će se. Četvrta stvar: hizmet drugom; pomoć drugom. Ako ove četiri stvari čovjek oživi, onda nema prostora za djelovanje nefsa. Ovaj nefs sklon zlu nema prostora da djeluje, jer je ovdje sve u davanju; ti daješ sebe, a ništa ne tražiš za sebe. A u davanju tek dobivaš.

Pa da se prisjetimo Ensarija – kakav su oni divan primjer! Daju muhadžirima više nego sebi, mada je i njima samim potrebno. Nedavno sam našao jedan primjer njihovog džometluka. U jednom kitabu navodi se: Kad bi bila berba hurmi, oni bi na dvije hrpe skupili plodove. U jednu hrpu stavili bi lišće da bi ta hrpa izgledala veća u odnosu na drugu, a onda bi zovnuli muhadžire i rekli: Izaberite koju hoćete od ove dvije hrpe. Normalno, i muhadžiri, kao odgojeni ljudi, mumini, izabrali bi manju, a time izabiru, i ne znajući, puno više hurmi. Tako su radile Ensarije, pa nije čudo što nam je onda rečeno: Ljubav prema njima je od imana. Dajući drugom više nego sebi, to uništava nefs! A nefs hoće od svakoga da on uzme: Meni! Moje! Ja! I eto, tu nam se onda vrata Neba zatvaraju.

Hakk je rekao: “Krivo ne pokreći uho i rep;

iskrenima će koristiti njihova iskrenost. ”

Ovaj drugi polustih dio je ajeta: “Allah će reći: Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti…” (El-Maide, 119)

U pećini savijen ne spavaj, o, ti koji u snu

poluciraš! To što imaš pokaži! Festekim!

Ta pećina u koju si se sakrio nekakvo je nefsansko utočište iz kojeg izletiš samo da bi šta ugrabio, pa da bi mogao reći ovo je moje, a taj tvoj hal sličan je snu čovjeka koji sanja ljepoticu i izbaci sjeme pa kad se probudi – nigdje ljepotice, a valja se kupati. Na taj način podržavat ćeš ovako jedno umišljeno stanje od kojeg nikakve fajde nema osim razočarenja kad dođeš sebi. Pa i kad spavaš u pećini sâm, gdje te niko ne vidi, opet se drži nekog reda!

To što imaš pokaži!, a imaš blago koje nosiš u sebi, a to ćeš uspjeti pronaći ako na pravi način budeš otvoren pa u tvoj život uđu Allahovi robovi i oni će otkriti tu tajnu. Kad ti se pokaže taj tvoj kvalitet, to zlato u tebi, onda kaže: Festeqim! – Ustraj na pravom putu! Ostani na tome! Ovom riječju upućuje nas na ajeti-kerim: Zato, ustraj na pravom putu, onako kako ti je naređeno – kako ti, tako i drugi koji su se s tobom pokajali – i nemojte biti obijesni! Uistinu, On dobro vidi ono što radite. (Hud, 112)

Za ovaj ajeti-kerim vezan je sljedeći događaj. Kada su ashabi vidjeli u Allahova Poslanika (s. a. v. s.) nekoliko bijelih dlaka, to im nije promaklo, na što im je on odgovorio: Šejjebetni suretu Hud! (Osijedilo me je sure Hud!) I naročito (specijalno) riječi: Festeqim kema umirtu! (Postupi kako ti je naređeno!)

Ustrajnost je potrebna i u vjerovanju i u djelovanju. Da bi se ovo moglo ostvariti, najbolje je i najlakše pridržavati se uhodanog pravila: Izvršavaj ono što ti je naređeno, a kloni se onoga što je zabranjeno!

A ako o svome ajbu ne govoriš, u svakom slučaju, šuti!

Putem pokazivanja i varanja sebe ne ubijaj!

(Izdavajući se za ono što nisi, ti tako govoriš o svome ajbu, otkrivajući sam svoju bruku i sramotu, pa ćeš na taj način biti raskrinkan. A ako ne govoriš o tome, onda opet – u svakom slučaju ušuti. Jer ne budeš li ušutio, ubit ćeš se duhovno na taj način. Hodat ćeš, al’ ćeš biti duhovno mrtav.)

Ako si novac našao, ne otvaraj usta.

Na putu ima ispitivačkog kamenja.

Ako si novac našao (nešto što je vrijedno), ako si došao do znanja iz knjiga ili putem slušanja učenih ljudi – ne otvaraj usta! Nemoj umišljati da tî sada možeš da pozivaš drugog, jer ne zaboravi (kako je to u hadisi-šerifu rečeno): Prvo je šutnja, pa slušanje, pa pamćenje toga što si čuo, pa primjena toga (râd po tome), a onda širenje znanja.

Ovo ne bi smjeli zaboraviti nikako! Na putu ima ispitivačkog kamenja, tj. srest će te neko od Allahovih robova pa će taj tvoj falsifikat biti prepoznat u društvu njegovom. Zato, šuti!

Jedan od ashaba Temim Ed-Dari (r. a.), to je onaj ashab koji prenosi susret s Dedžalom na onome pustom ostrvu; devete godine po Hidžri primio je islam, pa u vrijeme hilafeta hazreti Omera (r. a.) traži od njega dozvolu da sedmično drži jedan ders. Hazreti Omer (r. a.) pita ga: “Zašto, zašto to želiš?” On mu kaže: “Pa da upućujem ljude i podsjećam ih.” “Dobro”, kaže mu hazreti Omer, “upućuj i podsjećaj, ali znaj da je to klanje.” Kad mu je ovo rekao, hazreti Omer (r. a.) je imao na umu hadisi-šerif: Ko god bude tražio da mu se dopusti da vazi, preklan je bez noža!

Također, pri ispitivačkom kamenju

ima testova u njihovim halovima.

(Svi smo na kušnji, ali kroz ta iskušenja, ako budemo od sretnika, izaći ćemo osnaženi i potvrditi status insana, ako Bog da.)

Bog je rekao: “Od rođenja do časa (smrti)

bivaju, svake godine, dva puta na kušnju stavljeni!”

Ovdje nas opet upućuje na ajeti-kerim: Zar ne vide da svake godine jednom ili dva puta bivaju na kušnju stavljeni, ali se i nakon toga ne pokaju i ne opamete. (Et-Tevbe, 126)

Belaji i kušnje su nimeti ne bi li se čovjek probudio iz gafleta i oni dolaze, zaista, kao jedan dar od Gospodara. Pa pružit će ti se prilika da se i ti dozoveš – čovječe koji lutaš, ili ti koji griješiš! Allah ti šalje opomenu! Međutim, ima, nȁžalōst, ljudi koji će ostati u ovakvom stanju i nakon tih upozorenja – neće se pokajati ni opametiti.

Ispit na ispit je, o, oče!

Pazi, manjim ispitom sebe ne obmanjuj!

(Ne potcjenjuj ni najmanji ispit. Ako ga na pravi način iskoristiš, bit ćeš spašen, u protivnom, može te i upropastiti. Ne vjeruj svome nefsu, on te ispituje i iskušava! Kao što je bio iskušan i Bel’ami Ba’ūr, koji se uzdigao do kemala i nastradao!
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button