kniževnostkultura

MESNEVIJA: “Dočekuj sudbinski udarac onako kako zemlja dočekuje sve ono što dolazi od Neba”

HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ

U jednom hadisi-šerifu prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Niko se nikada nije pokazao poniznim radi Allaha a da ga Allah Uzvišeni nije uzdigao.” Uz ovaj bejt ne možemo a da se ne sjetimo onih prekrasnih stihova šejha Sadije Širazija o kapima kiše. Ta kapljica smo mi, svaki čovjek koji se spušta iz visina, školjka biserna diže s dna, u vaktu kiša uzima jednu kapljicu kiše i oko te kapljice formira se biser. Šejh Sadija kaže: “Kada kaplja kiše iz oblaka kanu, / beskrajnost mora zbuni je i ganu, / zar sam, reče, spram tog mora išta, / ono je svuda a ja u njem ništa. / Kad sitna shvati svoje ništavilo, / školjka je primi radosno u krilo, / pod njegom neba u sedefu osta, / dok sjajan biser za krunu ne posta. / Tako kap stiže gdje se prijesto diže, / da postane išta, spusti se do ništa.” Pogledajte kako je veličanstveno opisao cijeli naš put.

“(…) Kad bi se zerre svijeta grupisale, ne bi se mogle upetljati u odredbu Neba! (…)” Kada bi se sve čestice cijelog univerzuma grupisale, ne bi mogle izmijeniti ono što je određeno da se desi. Kada god dođe na ovo teško pitanje, hazreti Mevlana nam svaki put na jedan svoj način, kako mu je to Allah, dž. š., omogućio, lijepo približi ovo teško pitanje. Sada ide s ovim primjerom, dobro obratimo pažnju i, ako Bog da, ova stvar će nam biti prilično jasna: “(…) Kako će pobjeći ova zemlja od Neba? Kako će sakriti sebe od Njega? Sve što s Neba k zemlji dolazi – ona nema ni pribježišta, ni izlaza, ni skrovišta. (…)” Eto, svima nam je ovo jasno. Šta god da se s Neba spušta, zemlja od toga ne može pobjeći niti kakvog skloništa naći da se sakrije. “(…) Kad bi se vatra sa sunca po njoj prosula, ona bi pred njegovom vatrom lice položila. (…)” Ništa od sebe, ni glasa ne bi dala. “(…) A ako bi poplavu na njoj kiša izazvala, rušeći gradove na njoj, ona bi mu teslim bila poput Ejjuba, a. s., i rekla: ‘Ja sam zatočenik. Šta god hoćeš donesi!’ (…)” Rekla bi: “Gospodaru, ja sam tu da se Tvojoj odredbi pokorim!”

Kada nam je ovo sve ovako lijepo o zemlji kazao, sada prelazi na nas kao zemlju, da bismo uzeli ibret kako treba postupiti u kontaktu s odredbom. “(…) O, ti koji si dio ove zemlje, buntovan ne budi! Kad vidiš Božiju odredbu, ne povlači se! (…)” Ovo svakome od nas pojedinačno kaže. Prihvati odredbu i reci: “Euzu bike minke.” (Od Tebe se utječem Tebi, Gospodaru!) Idi sudbini u susret, a nemoj se onom prašinom baviti, nego idi konjaniku. Sjećate se, ovo smo imali u prijašnjim dersovima. “(…) Kad si čuo: ‘Stvorili smo vas od zemlje.’ Pa kad traži da zemlja budeš, lice ne okreći! (…)” Ovdje je ubacio dio ajeti-kerima. Kada Allah od tebe traži da zemlja budeš, lice ne okreći, već i ti sad to dočekuj kao što ova zemlja dočekuje. I pogledajte sada šta sve zemlja daje zbog toga što na takav način dočekuje ono što silazi s neba, što dolazi od Gospodara. Čovječe, ako ti na takav način postupiš, kao zemlja, a ti si od zemlje, onda će se i iz tebe to jedinstveno sjeme, koje je Gospodar u tebe posijao, pokazati u svoj svojoj ljepoti. Pokazat će tu svoju savršenost. Ovdje nas hazreti Mevlana upućuje na jedan od brojnih ajeti-kerima u kojoj se spominje ova riječ, a mi ćemo sada spomenuti ovaj, esteizubillah: “Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.” “(…) ‘Vidi kako sam u zemlju Ja sjeme posijao! Ti si prašina zemljana i Ja sam je razvio! (…)” Pogledaj, čovječe, šta sam u tebe posijao, “pa kada mu (Ademu, a. s.) udahnem od Svog Ruha, padnite mu na sedždu”, kaže Gospodar. Pogledajte kakvo je sjeme udahnuto i dato čovjeku u tu njegovu zemlju koju nosi. “(…) Brzo se, opet, prihvati svojstva zemlje, da bih te nad svim emirima emirom učinio!’ (…)” Nad svim zapovjednicima da bi zapovjednik bio, da bi kruna bio. Brzo se opet prihvati svojstva zemlje. Mi smo u ovim životnim situacijama uvijek u situaciji da negdje trijumfiramo, pobijedimo, da zasjednemo na neke visoke položaje i da izgubimo ovu nit. Zato se treba brzo vratiti ovom zemljanom svojstvu poniznosti da bi te On nad svim emirima emirom učinio. Čovječe, izaberi poniznost i, inšallahu teala, vidjet ćeš kako se ovo zasijano sjeme u tebi razvija. Tek ćeš onda upoznati ko si.

Imaju lijepi primjeri kako su se razni narodi borili protiv ove opasnosti. Kada bi rimska vojska pobijedila i kada bi ušla u Rim, a mogla je ući jedino s dozvolom Senata, jer je bilo zabranjeno da vojska ulazi u Rim, onda bi se tom vojskovođi koji je izvojevao tu pobjedu dozvolilo da on kroz kapiju koja je napravljena za tu zgodu, a ona se zvala “trijumfalna kapija”, uđe u grad na kočiji koju vode četiri prekrasna bijela konja. On odjeven u purpur, vijenac mu na glavi, a ljudi sa svih strana kliču, likuju njemu u čast. Naš trijumf ne mora biti ovog tipa, već u svakom dijelu svog života možemo doći u ovakvu situaciju manen, suštinski, i da nam bude upućivana hvala i likovanje. Eto trenutka kada vrlo lahko zaboravimo na ovo svojstvo zemlje. Tako su se ljudi kroz historiju proglašavali bogovima jer pomisle da su iznad običnih ljudi. Za tu priliku Rimljani su imali i ovaj detalj. Pored tog pobjednika na tim kolima vozio se rob koji mu na uho šapuće: “Ne zaboravi da si čovjek, čuvaj se da ne padneš.” Dok god on prolazi tuda i sluša ovo likovanje, rob ima zadatak da mu tiho u uho šapuće ove riječi.

“(…) Voda se iz visine k nizini spušta. Potom se iz nizine k visini diže. (…)” Mi vidimo taj proces kako se odvija, spusti se dolje, pa onda nakon što se spustila ponovo bude vraćena u visine. Vidite šta je poniznost. Neće se ona zakovati za nekakvu niskost, ne! Upravo je to uzdizanje. U jednom hadisi-šerifu prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Niko se nikada nije pokazao poniznim radi Allaha a da ga Allah Uzvišeni nije uzdigao.” Uz ovaj bejt ne možemo a da se ne sjetimo onih prekrasnih stihova šejha Sadije Širazija o kapima kiše. Ta kapljica smo mi, svaki čovjek koji se spušta iz visina, školjka biserna diže s dna, u vaktu kiša uzima jednu kapljicu kiše i oko te kapljice formira se biser. Šejh Sadija kaže: “Kada kaplja kiše iz oblaka kanu, / beskrajnost mora zbuni je i ganu, / zar sam, reče, spram tog mora išta, / ono je svuda a ja u njem ništa. / Kad sitna shvati svoje ništavilo, / školjka je primi radosno u krilo, / pod njegom neba u sedefu osta, / dok sjajan biser za krunu ne posta. / Tako kap stiže gdje se prijesto diže, / da postane išta, spusti se do ništa.” Pogledajte kako je veličanstveno opisao cijeli naš put.

“(…) Pšenica iz visine dođe pod zemlju. Nakon toga, uspravi se na stabljici i klas postane. (…)” Sijač ide i baca je iz visine, sjeme pada na zemlju i ona je prihvata u sebe. Kada nikne, uspravi se na stabljici i klas postane. “(…) Sjeme svakog ploda otišlo je u zemlju. Potom je glavu podiglo iz svoga počivališta. (…)” Eto, to je put. Sjemenka je mala, a ta ljepota koja se u njoj krije doći će do izražaja kada ona nikne i da svoje plodove. “(…) Izvor (svakog) ni’meta s Neba na zemlju silazi i postaje hrana čistoj duši. (…)” Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: “A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.” (Zarijat, 22) “(…) Kad, iz poniznosti, s Neba siđe, postane dio živog i hrabrog čovjeka. Dakle, svojstva čovjeka poprimi ta neživa priroda (…)”, ti ni’meti, ta hrana koja nam se s Neba spušta, “(…) pa se veselo vine u aršske visine. (…)” Recimo, hljeb koji ćemo sada pojesti, pšenica se pripremi, napravi se hljeb i to izgleda kao neživa priroda. Nakon toga se to razgradi u našem tijelu i ono daje snagu tijelu, održava ga. Kao što je fizičkom tijelu potrebna fizička hrana, tako je i duhovnom tijelu potrebna njegova duhovna hrana. Ali, nakon što bude podmirena ova potreba, onda se ona preobražava u lijepe riječi i lijepa djela, esteizubillah: “Do Allaha stižu lijepe riječi, a dobra djela uzdižu čovjeka.”

“(…) I kaže: ‘Iz živog svijeta s početka dođosmo. Ponovo se iz nizine k visini uzdigosmo.’ Svi djelići, bilo u pokretu ili u mirovanju, govore: ‘Mi se Njemu vraćamo!’ (…)” Kako to, sada će nam biti jasnije s narednim bejtom: “(…) Zikr i tesbih skrivenih djelića, poput cvrkuta ptica odjekuje nebesima. (…)” Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: “I ne postoji ništa što Ga ne veliča hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.” (Isra, 44) Svaka zerra Ga veliča i ovog je svaka zerra svjesna. Samo čovjek koji padne na iskušenje prilikom onih ponuda u početku spomenutih, meda i mlijeka tako lijepo upakiranih, zaboravi na ovaj povratak i bude prevaren. “(…) Kad je odredba svoju boju pokazala, seljak je matirao građanina. (…)” Opet se vraća ovoj priči. Pored svih opreza koje je preduzeo, nastupila je sudbina. A kada čas sudbine nastupi, oči proviđenja zatvore se i ne može niko djelovati da je promijeni. Sigurno se postavlja pitanje zašto se to mora desiti ovakvoj osobi koja je bila mudra i oprezna. Sada će nam hazreti Mevlana objasniti na sljedećem primjeru, ili da kažemo u sljedećem licu te osobe mogućnost u koju svi mi možemo upasti, ali ne znamo šta nam to dolazi u susret. Ljudi smo i sljedeći moment koji je pokriven za nas nam sasvim je nepoznat. Ali, kako smo prošli put kazali, imamo izbor na koji način ćemo to dočekati. Dočekuj taj sudbinski udarac na način kako zemlja dočekuje sve ono što dolazi od Neba. Sve je to, čovječe, u službi tebe, u službi tvog uspjeha i na ovom i na onom svijetu, mada je pameti ovo teško razumjeti pa se buni. Sada će nam hazreti Mevlana navesti jedan primjer zašto se ovaj čovjek okliznuo.

“(…) Uz hiljadu opreznosti, gospodin je matiran. Tim se putem opasnosti izložio. (…)” Kada je odlučio zaputiti se na selo, izložio se opasnosti. Vidjet ćemo kada se ta priča završila i šta je sve preživio, upravo ono što je onaj mladić Mahan iz prethodnih dersova preživio. Pazimo sada ovo dobro. “(…) Njegov oslonac bio je na njegovoj čvrstini. Premda je brdo bio, polovična naplava ga je ugrabila. (…)”, hazreti Mevlana nas upozorava. Toliko si svjestan koliko si stabilan u dinu i možda se malo zamagli ta slika da je Allah taj koji te čuva i da je On jedini oslonac. Zbog toga pomisliš da si ti to uspio zbog svoje predispozicije i zbog svoje snage koju imaš da se spasiš toga. Kada tako izabereš, onda, premda si brdo, a zaista su takve bile karakteristike ovog građanina jer vidjeli smo kako je opisan, polovična naplava te ugrabi. Eto, o izazovu i pozivu demona, seljaka, hazreti Mevlana govori da je to polovična naplava. “Njegove su spletke daif, slabe”, u ajeti-kerimu se kaže. Ali učinak može biti ovakav. Ovdje trebamo pred sobom imati u vidu kako reagira gafil, nemaran čovjek, a kako akil, pametan čovjek. Velikani su nam to tako lijepo kazali. Kada se gafil probudi, on ima svoj plan šta će uraditi taj dan, ali nema onoga na kraju “ako to Allah tako bude dao”. Kada se akil, pametan probudi, on se pita kakav li će to takdir, odredba danas biti, da li će Allahova odredba podržati njegov plan. Ako se to ne desi, on kaže: “Čujem i pokoravam se.” Zato je na nama dogovor, pa zatim odluka, a onda “tevekelltu ‘alallah”, oslanjanje na Allaha. Šta god da ispadne, to je u konačnici dobro po tebe.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close