politika

Mašović: Za ubijenim Srebreničanima će se tragati naredni vijek

Potraga za nestalim u Bosni i Hercegovini nije posao, već misija, kaže Amor Mašović

Mario Pejović

Punih 28 godina Amor Mašović traga za nestalim osobama širom Bosne i Hercegovine. Veći dio tog vremena proveo je tragajući za žrtvama genocida u Srebrenici, najvećim zločinom na području Evrope od Drugog svjetskog rata. Ovog ljeta se obilježava 25 godina otkako je u tom dijelu BiH u nekoliko dana ubijeno više od 8.000 djece, stara, muškaraca i žena, čija jedina krivica je bila što su Bošnjaci. Njihova imena duboko su urezana u sjećanje Mašovića, kao da ih čita sa lista papira.

Dok se prisjeća napora provedenih da se pronađu posmrtni ostaci žrtava kako bi i oni i njihove porodice mogli naći neki smiraj, djeluje kao da upravo gleda lobanju nabijenu na štap na Kameničkom brdu, a ne da je od tog otkrića prošlo 24 godine.

“Ovo što moji istražitelji i ja radimo, ovo nije posao. Ovo je misija da se dođe do istine, da porodice imaju smiraj. Članovi mog tima su imali dosta ponuda za mnogo bolje plaćene poslove, bez stresa, s normalnim radnim vremenima, s boljim mogućnostima. Niko to nije prihvatio. Za nas, ovo je životni put, a ne posao”, govori član kolegija direktora Instituta za nestale osobe i vjerovatno najpoznatije lice tima koji traga za nestalim u BiH.

Nerado govori o posljedicama koje ova potraga ostavlja na istražitelje, dok u prvi plan ističe patnju porodica koje tragaju za svojim najmilijim.

“Uz dužno poštovanje prema svima, i ubijenim, i logorašima, ranjenim… a svi znamo koliko je žrtava u BiH, mislim da su najveće žrtve rata u Bosni i Hercegovini porodice koje i dan danas pokušavaju naći posmrtne ostatke svoje djece, braće, sestara, roditelja…”, govori Mašović.

Bliskost sa žrtvama

Tokom svih godina potrage, žrtve nisu više bile samo ime i prezime u dokumentima, a njihove porodice nisu samo ljudi koje upoznaju tokom svog posla.

“S vremenom, postali smo kao porodica. Imate ljude koji mene, ili druge članove tima, zovu ‘Sine’, dok mi tragamo za kostima njihove djece, ili drže naše fotografije pored fotografija svojih nestalih”, kaže Mašović, dok mu se oči mute od emocija koja sjećanja izazivaju.

Bez problema se prisjeća svakog trenutka potrage, još od prvih dana 1996. godine, kada su ulogu predvodili stranci, a u potpunosti preuzeli domaći istražitelji 1999. “Oni su prikupili dovoljno materijala do 1999. da krenu sa optužnicama za ratne zločine, a dalje smo mi u potpunosti preuzeli”.

Pronađeno je i identificirano više od 7.000 ubijenih Srebreničana. Nekada su to bila dobro očuvana tijela, kako je to bilo u prvoj godini, gdje su čak nalazili i nekadašnje ranjenike na nosilima. U velikom broju slučajeva se radilo samo o dijelovima skeleta. Nekada bi pronašli lobanju, nekada samo stopalo.

Upravo takvi primjeri pokazuju stvarni obim zločina počinjenih u Srebrenici, ali i u drugim mjestima, govori Mašović.

Sedam kostiju u pet grobnica

Prisjeća se slučaja mladića Kadrije Musića, koji je nakon što je ubijen, bio zakopan u zajedničku masovnu grobnicu. Kada se počela otkrivati istina o masovnim grobnicama, pripadnici Vojske RS-a su bagerima kosti iskopavali, pa prebacivali u druge grobnice, pa ponovno iskopavali i ponovno ukopavali.

“Ostatke Kadrije Musića našli smo u pet grobnica, koje su bile udaljenje međusobno 32 kilometra. U tih pet grobnica, našli smo samo sedam Kadrijinih kostiju. Sedam od 207, koliko odrastao muškarac ima”, prisjeća se Mašović dok mu se na licu jasno vidi bol, kao da se radi o nekome koga je lično znao.

Možda je i ispunjenje sudbine da Amor Mašović traga za nestalima. Njegov amidža nestao je u Drugom svjetskom ratu. Djetinjstvo, ali i poslije, ispunjeno je sjećanjem na mamu i nanu, njenu mamu, kako svakih malo gledaju kroz prozor ili prema vratima, nadajući se svih tih godina da će im se vratiti brat i sin. Nikada nisu otkrili šta se desilo s njim, tako da Mašović dobro zna kako se porodice osjećaju.

A hiljade članova porodica koje tragaju za najmilijim je upoznao.

“U početku, porodice su morale dolaziti u mrtvačnice, da probaju identificirati posmrtne ostatke na osnovu odjeće koju su mrtvi imali, obilježjima, bilo čemu, jer dokumenata najčešće nije bilo. Bilo je strašno gledati majke koje s nadom ulaze u mrtvačnicu, jer misle da će napokon naći ostatke svoje djece, da bi se otkrilo da to nisu onu. Možete li zamisliti koji je to bol kad se majka nada da će vidjeti svoje mrtvo dijete? I kad se ustanovi da to nije njeno dijete, opet s osmjehom izlazi, jer se ponovno rasplamsa nada da je njen sin ipak živ, možda zatvoren u nekom logoru u Srbiji… Nikome ne želim da prolazi kroz to”, govori Mašović dok u rukama nesvjesno vrti naočale, koje su svakog trenutka na ivici pucanja.

Proces s porodicama

S porodicama žrtava Mašović je prošao gotovo sve faze. U početku su mnogi htjeli pristati na ukop samo kompletnih ostataka, a s vremenom, kako su godina prolazile i bližio se i kraj života očeva i majki ubijenih, želja za posljednjim rastankom i pronalaskom smiraja je jačao, pa su u Memorijalnom centru Potočari, ali i u drugim mezarjima, ovisno o želji porodica, ukopani samo dijelovi identificiranih žrtava.

“To nije kraj. Svaki put kad pronađemo dijelove skeleta koje uspijemo identificirati, oni će biti ukopani tamo gdje je porodica ranije odlučila da ukopa žrtve”.

A potraga neće stati dok god bude onih koji budu htjeli znati šta se desilo sa žrtvama, kaže Mašović. Iako nije optimističan u pogledu koliko će to trajati.

“Prema svemu što smo vidjeli, realno je očekivati da ćemo naredni vijek tražiti posmrtne ostatke žrtava genocida u Srebrenici, ali i u ostatku BiH”.

Do sad je, kaže predvodnik potrage za nestalim, pronađeno više od sedam hiljada ubijenih Srebreničana, a traga se za još gotovo 1.300. “Ti brojevi se revidiraju stalno, ali je to realna brojka žrtava srebreničkog genocida koje još moramo pronaći”.

Ove godine je na 25. godišnjicu od Genocida trebalo biti ukopano 11 žrtava, odnosno njihovih posmrtnih ostataka. Zbog pandemije korona virusa, neke porodice su otkazale dozvole, jer nisu u mogućnosti doći iz inostranstva. Koliko će ih zaista biti ukopano ovog 11. jula, znat će se više ovisno o zdravstvenoj situaciji, kaže Mašović.

Dostojanstvo za neidentificirane

Pored njih postoji više od 30 identificiranih posmrtnih ostataka, ali porodice još ne žele dati dozvolu za ukop, jer se nadaju da će se pronaći još neki dio njihovog skeleta. “Neki ne žele da ostaci budu ukopani bez glave, ili da bude ukopano samo nekoliko kostiju…”.

Osim identificiranih žrtava, u mrtvačnicama se nalaze i ostaci 82 Srebreničana za koje Mašović kaže da “zna se gotovo sve o njima, utvrdili smo njihov DNK, zna se njihovo ime i prezime. Samo što ga mi ne znamo, jer nemamo s čim uporediti taj DNK”. Razlozi za to su brojni. Moguće je da nemaju živih članova porodice koji bi dali uzorak s kojim bi se moglo uporediti i pronaći srodstvo, a u bazi se nalazi više od 80.000 uzoraka datih za upoređivanje. Moguće je da su bili iz iste porodice, da su im pobijeni najmiliji, pa ih nema niko tražiti.

“Neki od njih su u mrtvačnicama 20 i više godina i mislim da je vrijeme da i oni budu ukopani. Jer dosta tih mrtvačnica nije ni uslovno, a pogotovo nije ljudski i dostojanstveno da decenijama leže u mrtvačnici. Moj je stav i za to se zalažem da budu ukopani zajedno sa svim žrtvama nakon dženaze. A jednog dana ako uspijemo utvrditi njihov identitet, na nišane (nadgrobne spomenike) upisat ćemo njihove podatke. Neće ostati zaboravljeni. Ali oni zaista zaslužuju da budu ukopani kao i sve žrtve”, govori Mašović.

Politička volja

Na pitanje šta najviše koči potragu za nestalim, Mašović govori da je nedostatak političke volje.

“Otkriveni ostaci žrtava i stanje u kojem su ti ostaci pronađeni jasno pokazuju obim počinjenih zločina i očito to neki pokušavaju prikriti. U krajnjem, nedavno je istaknuti političar slao pismo podrške ratnom zločincu u Haag, da upita kako mu je zdravlje. I onda da očekujemo da će obični ljudi izaći, reći nam gdje su tijela, gdje su ubijeni i prebačeni? To se gotovo sigurno neće desiti, barem dok se ne promijeni politička volja i to je nešto s čim se borimo gotovo 28 godina”.

Kad bi postojalo političke volje i kada bi oni koji znaju šta se desilo odlučili podijeliti informacije, Mašović vjeruje da bi proces potrage mogao biti okončan u naredne dvije godine.

Bez obzira na probleme s kojim se suočavaju, ističe da on i njegovi istražitelji neće stati tragati za žrtvama.

“Znam da mi je ovaj posao skratio život i ostavio duboke ožiljke i posljedice na mene. Ali mi nije žao. Jer znam koliko to znači porodicama žrtava i znam šta to znači za istinu. I nećemo stati, to je sigurno”, govori Mašović.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close