kniževnostkultura

MALI ŽIVOTOPISI: Tunjo

Semezdin Mehmedinović

Godina je prošla otkad sam stigao nazad u Sarajevo. Na to me je podsjetio vreli julski dan. Izišao sam u šetnju, a napolju je ista ona vrelina koja me je u gradu dočekala prošle godine, kad sam se vratio. Sjećam se da sam se tada rado sklanjao u poslastičarnicu nadomak zgrade u kojoj stanujem, imaju sjenovitu baštu, izvrsnu kafu i razne kolače u ponudi, između ostalih i jedan od sira s prelivom od bestilja, pekmeza od šljiva, a to je slatko moga djetinjstva.

Sjedio bih tamo cijelo jutro i istraživao o čemu i kako pišu sarajevski mediji, da se obavijestim o stvarnosti grada u kojem živim. I rijetko bih nailazio na tekstove koji su mi vezivali pažnju. Ali bih se usporio svaki put kad bih listajući novine naišao na stranicu s fotografijom Muhameda Filipovića, sarajevskog filozofa, koji u ruci drži knjigu na čijim tvrdim koricama piše Martin Heidegger. Slova imena na naslovnici idu preko fotografije Heideggera sa šeširom, koji snimljen s leđa sjedi na klupi i s neke uzvisine gleda u kotlinu. A Tunjo (nadimak po kojem je Muhamed Filipović bio poznatiji) s knjigom u ruci gleda u objektiv kamere koja ga snima. Ta je fotografija bila ilustracija za njegovu kolumnu. Prošloga ljeta on je imao devedeset godina, ali je njegov um bio bistar. Bio je malo opsjednut naslijeđem i rodoslovima. U jednoj kolumni koju sam tada čitao, sjećam se, govorio je o čovjeku od kojeg porijeklo vodi njegova porodica; o kanoniku zagrebačkog Kaptola iz šesnaestog stoljeća, koji je prešao na islam.

I šta se jutros dogodilo? Prošla je godina otkad sam se vratio. Priznajem da su ovo prvi znaci nostalgije, jer sam se sjetio tih jutara u poslastičarnici, tada još  nije postojao covid-19, pa je već zbog toga bilo ugodnije od ovoga sada. Svašta se u proteklih dvanaest mjeseci izdogađalo. Filipović je umro na kraju februara, a njegova smrt je prošla prilično gluho, možda zbog toga što je virusna pandemija tada već strahom preplavila grad, pa se svak o sebi zabavio.

Umjesto da odem u šetnju, ja sam jutros svratio u poslastičarnicu. Bila je poluprazna, a naručio sam kafu, i još sam tražio taj njihov cheesecake s prelivom od bestilja.

Sjećam se, u ljeto 1992. godine, u vrijeme velike gladi, jedan me je neobičan čovjek pozvao “na bestilj”. Mislim da se zvao Tahir, novinar, bio je visok i mršav. I sjećam se da je imao jak hercegovački akcent. Sreo sam ga u gradu onoga dana kad je jevrejski konvoj odvozio starce, žene i djecu iz grada, mislim da smo obojica bili novinarskim poslom tamo. Nikad neću zaboraviti jednu djevojku koja je išla uz autobus kad se pokrenuo, dlanom se naslanjala na prozor kroz koji su je gledali uplašeni roditelji, a ona je ponavljala: “Mama, mama, ti si Sara! Ti nisi Ibrahim, ti si Oskar. Ti si Oskar, tata!”

Kad je sve prošlo, kad su autobusi iščezli u dnu ulice, Tahir mi se obratio. On je pisao za neki od onih ratnih časopisa što su izlazili u gradu, ali se ne mogu sjetiti za koji. Mislio je tada da su i moji otputovali u jevrejskome konvoju, a kad sam mu rekao da nisu i da je moj dječak ostao u gradu sa mnom, spomenuo je bestilj. Rekao mi je da kuha pekmez od šljiva tih dana i da obavezno dođem, a on će mi pokloniti teglu za moga dječaka. Gladna godina.

Došao sam na dogovorenu adresu u brdu iznad Čengić Vile, a on me dočekao u dvorištu. Ispred kuće je bio šljivik s pedesetak stabala. Kuhao je pekmez u velikom kotlu, dodavao je drva u vatru. Slika je to pastoralna, kao iz neke Samokovlijine priče, samo što je u ovome bilo nešto nadrealno, jer se zbivalo usred rata, u gradu pod jakom vojnom opsadom.

I onda se to dogodilo.

Sjedili smo i razgovarali, kad se iz prizemlja kuće, kroz otvorena vrata začulo tipkanje na pisaćoj mašini.

Ja: “Ko je ovo?”

Tahir: “To je Tunjo. On ovdje dođe da se osami i da piše, k’o Tolstoj u ljetnikovac. Potone u san, pa se probudi. A sad se upravo razbudio i piše.”

Kad je prestao tipkati, Muhamed Filipović je izišao u dvorište, pa smo uz vatru pričali o trenutnoj političkoj situaciji, o škrtim izgledima za skori mir. Na kraju, rekao je da mu i u ratu prija pobjeći od svoje kuće u prirodu, “da se žena malo odmori od mene”.

Iz vremena opsade, postoji nekoliko događaja kojih se rado sjetim, zato što su pamtljivi u svojoj začudnosti, zato što je u njima bilo viška boje, ili viška života. A jedan od njih je taj susret u brdu iznad Čengić Vile. Miris šljiva i zvuk pisaće mašine u prirodi.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close