povijest

Majka Razije Merić, Zlatnog ljiljana: “Krila je da se prijavila u Armiju. Onda je kroz šumu došla s linije i ispričala nam gdje je”

E. Hadžimejlić

Dobitnica ratnog priznanja Zlatni ljiljan Razija Merić jedno je od četvero djece Mehe i Senije Merić iz sela Miljanovci, u Kalesiji.

Sa napunjenih 18 godina Razija se, krijući od roditelja, prijavila u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Njena majka Senija kaže da je bila neustrašiva i hrabra.

– Jedne prilike pitala je oca da ide na ratište, da brani BiH, ali joj otac nije dozvolio. Ona se prijavila, a krila je od nas. Dobila je vjerovatno poziv i otišla na obuku. Vraćala se kući tri dana zaredom i onda je nije bilo nekoliko dana. Brinuli smo, ne znajući gdje je i šta je s njom. Došla je jedan dan kroz šumu sa linije, ispričala nam gdje je i kako je – sjeća se majka Senija.
Njena mama kaže da je bila veoma odgovorna i pouzdana.

– Sestre je savjetovala, išla u školu, radila u kući, sa mnom još u sedmom razredu kopala je na njivi. Učila je lijepo u školi i u džamiji. Voljela je pomagati, naročito starijima. Sa svakim je lijepo govorila. Bila je dobra. Ničega se nije plašila, ni kao dijete – priča Senija.

Sjeća se i dana kada je saznala da je njena Razija poginula.
– Subota je bila, pijaca. Ide žena putem i nekom priča poginula Razija. Ja nisam ni shvatala šta govori, stala sam, odrvenile mi noge, ali nisam ni suzu pustila. Nikada nisam plakala. Kada su došli iz komande tražiti njenu majku, i oni su u čudu bili jer nisam plakala. Ali znala sam da je otišla da brani domovinu, da je svaka kuća dala sinove i kćeri, da su i drugi gubili svoje najmilije i nisam plakala – kaže Senija Merić.

Kaže da su joj i Razijini saborci pričali kako je hrabra bila.

– Kažu da je prva uskakala u kamion da ide na liniju. Išli smo kasnije da je tražimo jer nismo znali gdje je. Ona je poginula, ali njeno tijelo je bilo u rukama neprijatelja i nije razmijenjeno naredna tri mjeseca. Dva puta sam preživljavala njenu smrt. Jednom rekli: “Nije mrtva, živa je, razmijenit ćemo je”. Kasnije nam kažu da nije ona. Za nekoliko dana opet kažu razmjena, ali nje nije bilo. Ne može ti biti svejedno – kaže majka Senija.

Nisu imali ni Razijinih fotografija, te su vremenom od njenih prijateljica prikupili pokoju, a njena majka ih gleda svaki dan.

– Imam, hvala Bogu, djecu i unučad. Unucima pričam kakvu su tetku imali. Najstarijoj unuci smo dali ime Razija. I ona zna da nosi ime po tetki koja je dala život za domovinu – kazala je Senija u razgovoru za Faktor.

Enver Kurtić, predsjednik Udruženja dobitnika raznog priznanja Zlatni ljiljan Kalesija, kaže da je Razija bila mila i draga osoba, uvažavale su je, ističe, sve kolege.
– Rahmetli Razija rođena je 27. augusta 1974. godine. Završila je srednju poljoprivrednu školu u Kalesiji. Bila je odličan učenik. Pred agresiju imala je nepunih 18 godina. Od 1993. godine postala je pripadnik Armije RBiH kao vojnik bolničar, pripadnik jedinice Samostalni diverzantski bataljon Crni vukovi. Taj bataljon je bio u sastavu 205. brdske brigade Kalesija. Učestvovala je na većini ratišta na području Kalesije, a išla je i na druga ratišta van našeg kantona. Borila se protiv neprijatelja i pomagala je ranjenim borcima kao bolničarka – priča Kurtić.

Kaže da je Razija 1. jula 1993. godine teško ranjena na vozućkom ratištu u mjestu Cvijanovići te da je ostala na neprijateljskoj teritoriji i da je tu i preminula.

– U oktobru 1993. godine je razmijenjena i sahranjena je u rodnom mjestu u Miljanovcima. Za zasluge u borbama odlikovana je posthumno 1994. godine Zlatnim ljiljanom. U njenom rodnom selu udruženje je postavilo spomen-obilježje u znak sjećanja na nju i njene saborce – zaključuje Kurtić.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close