politikavijesti

Mahalanje po mrežama i(li) mržnja

VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota?

Moram priznati, slušajući bajramsku hutbu dr. Huseina Kavazovića, slatko sam se nasmijala i ponovila snimak: reis je – biranim riječima, ali posve precizno – pozvao muslimane da se aktivno uključe u oporavak društva, između ostalog i tako što neće provoditi vrijeme u beznačajnim i beskorisnim raspravama, mahalanju po društvenim mrežama. Da su dr. Kavazović i Rijaset svjesni problema, bolje reći progona i odstrela ljudi u modernim mahalama, ispostavilo se brzinom svjetlosti, u nekoliko slučajeva koji zaista predstavljaju ogledne primjerke ne samo jezika već potpune i pritom dirigirane mržnje.

LICEMJERI!

Krenuću od Stjepana Kljuića, koji se prošlog vikenda odazvao gostovanju na Face TV-u, vjerovatno pozvan da govori o odnosu Hrvatske i HDZ-a BiH spram Bosne i Hercegovine i izmjena Izbornog zakona u našoj zemlji. I nakon što je, onako predsjednički, izvrijeđao predsjednika Hrvatske i naravno aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH, zbog čega je – skupa s voditeljem – pobrao ovacije za patriotizam, komplimente kako je najpametniji, te želje da dugo živi u zdravlju i rahatluku, ispostavilo se da mu se omaknuo i krajnje neprimjeren komentar o aktuelnoj ministrici obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju je opisao “zabrađenom”.

Evo, deset dana ne prestaju salve reagiranja i osuda Kljuićeva istupa, teško je naći političara koji se nije oglasio, a njihovi pobočnici su se potrudili da “podsjete” kako je Kljuić oduvijek takav, ali eto tolerirao se?! Ministrica je i profitirala – sindikat koji joj je samo koji dan prije prijetio protestima, preko noći se presabrao i stao u zaštitu ministricinih ljudskih i vjerskih sloboda, a Kljuić ostao u blatu uvreda koje su, valjda, trebale pokazati kako prolaze oni koji se usude uvrijediti pokrivenu ženu. Suma sumarum: dozvoljeno je, dakle, Milanovića nazvati mongoloidom, Čovića optužiti za nastranu ljubav s Dodikom, ali kad se uvrede prenesu na domaću teritoriju, tema svih tema postane ljudska veličina pokrivene ministrice. I neljudskost gosta u studiju.

Stjepan Kljuić je već dugo politički penzioner (s razlogom se požalio i na visinu penzije), a njegova uloga u historiji Bosne i Hercegovine – usuđujem se reći – velika i iznimno važna. Imao je hrabrosti, onda kada je bilo najpotrebnije, ustati protiv politike Franje Tuđmana i njegovih terenskih čistača i stvaralaca logora. Prešao je 80. i iz njegovih javnih nastupa odavno je jasno da se smatra oštećenim od države, da ne kažem gurnutim na marginu i ostavljenim da se bori za goli život, kao i svi penzioneri u oba entiteta. To mu, naravno, ne daje za pravo da bilo koga vrijeđa, ali istovremeno otvara i pitanje kakvi smo to mi ljudi i kakvo društvo kad s guštom pratimo vrijeđanja političkih Hrvata i reagiramo samo na uvrede političkih Bošnjaka i Bošnjakinja?

Odgovor je krajnje jednostavan: licemjeri. Slučaj Srđana Puhala to zorno dokazuje. Aktivista i analitičar iz Banje Luke omiljena je meta za citiranje kada braći Srbima (kako voli počinjati svoje tweetove) ukazuje na kriminal vladajućih elita Republike Srpske, kada pravi viceve od Milorada Dodika i njegove familije, kada do banalnosti razotkriva svu mitologiju, laži i podvale srpskih političara, kako u Srbiji tako i u BiH, kada proziva vlasti zbog odnosa prema nesrpskim žrtvama, no kada se usudi zatražiti dokaze o broju ubijene djece u Sarajevu – odgovor je ekspresan, prijetnje smrću! Srđan Puhalo, dakle, ima apsolutnu podršku da se obračunava sa političkim Srbima i još apsolutniju zabranu da postavi bilo kakvo pitanje koje se tiče bošnjačkih žrtava. Jer, da se ne lažemo, političko je Sarajevo prisvojilo sve ubijene, ranjene i osakaćene tokom ratova devedesetih, autistično odbijajući da sve žrtve tretira jednako. Da je drugačije, Knjiga mrtvih bi makar bila dovoljno precizna da bi Puhalo mogao i sam pronaći odgovor. No, ne čini se, zapravo, da je do odgovora ikome i stalo. Slučaj Jasmile Žbanić suštinski to dokazuje: slavna je redateljica pokušala biti glas razuma i na društvenim mrežama ukazala kako je upravo u Sarajevu trebalo biti postavljeno Srđanovo pitanje i ponuđen dokumentiran odgovor. Bijes se potom sručio na nju i instantno su zaboravljeni svi njezini (filmski) doprinosi razotkrivanju zločina i zločinaca nad Bošnjacima.

Ima, valja priznati, i drugačijih – ali mnogo usamljenijih primjera: nakon što je jedan ovdašnji imam objavio fotografiju svoje porodice na kojoj su pored njega supruga i kćerka pokrivene, a druga kćerka nije, znatiželjna Sarajka (prednost društvenih mreža je i u anonimnosti koja omogućava vrijeđanje bez posljedica) zainteresirala se hoće li vršiti pritisak na drugu kćerku da se pokrije. Bez trunke žuči, efendija je objasnio kako je mlađa obećala staviti maramu za sestrinu maturu, a sad opet hoda u kabriolet verziji, uz opasku da će svaki njezin izbor biti podržan od cijele porodice.

Ključna je riječ – izbor(i). Vjerske slobode su u ovoj zemlji ozakonjene, političke idu dotle da partije kad su na vlasti žele i zakonske i ustavne reforme kako bi svoju ogrezlost u kriminal i korupciju produžile do kraja svojih i naših života. U onoj bajramskoj besjedi reis Kavazović je mudro upozorio: “Danas razmislimo i o još jednoj rak-rani našeg društva. U kriminalu i naši ljudi, čini se, učestvuju jednako kao i drugi: snažno su zastupljeni i u korupciji, mitu, kamati, kocki, razvratu, zakidanju radnika… Svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu, jer posljedice takvih zlodjela zahvataju sve, ne samo one koji ih čine.” Pokušala sam se sjetiti kada je posljednji put neki političar naglas prozvao svoje nacionalno stado zbog zastupljenosti u korupciji, mitu, kriminalu? U zadnjih desetak godina nisam našla primjer, ali zato jesam bezbroj prozivanja tuđih nacionalnih stada, tuđih kriminala i tuđih zločina(ca). Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota? One partije, koje kolokvijalno zovemo (pro)bosanskim, skupa sa svojim botovima punih su usta (opravdano) stale u zaštitu pokrivene ministrice i nisu se ni osvrnule na napade na Srđana i Jasmilu?

LIBERALNIJE I ODGOVORNIJE OD POLITIČARA

Izborna je godina, reći će, pa valja skupljati glasove. Istina je živa da smo poodavno pristali na radikalno podijeljena društva u kojima je jedina vrijednosna supstanca pripadnost stadu. Otuda i jedina otimačina i jeste za vođstva tih stada. Nije dobar Srbin onaj koji se ne zaklinje u Vučića, pa opozicija u RS-u striktno vodi računa da u obračunu s Dodikom ne kaže koju u korist Bošnjaka i zajedništva, nije nikakav Hrvat onaj koji se ne zalaže za treći entitet, makar to bio Andrej Plenković, i nije dovoljno Bošnjak ama baš niko ko u ovom času neće ponovo posegnuti za tužbama za agresiju i podsjećanjima na veličinu bošnjačke žrtve. 30 godina od početka rata i skoro 27 od Daytona nacionalni lideri u izbore ulaze sa svojim najdražim temama, punih usta naših heroja i njihovih zločinaca.

Reis Kavazović je hrabro ustao i protiv ove mantre pozivom da se obilježe sva mjesta stradanja. Nesumnjivo svjestan da s ovakvim ambijentom Bosne i Hercegovine je sve manje, a radikaliziranih Bošnjaka sve više. Kao najbrojniji narod u BiH, kao narod koji se i devedesetih, u najgorim godinama ratnim, zaklinjao u jednakost svih i multietničnu zemlju, Bošnjacima je puno puta poručio da su i najodgovorniji za sudbinu Bosne i Hercegovine. To što ga politički lideri Bošnjaka ne čuju, čak je manje problem: tužno je, zapravo, da vjerski vođa nastupa liberalnije i odgovornije od političara, a još tužnije što nema probosanski orijentiranih lidera i stranaka koji će biti riječima i na djelu sekularisti i promotori jednakosti svih. Onih koji će, uprkos mahalanju na mrežama, pokazati ambiciju da se dogovorimo barem oko minimuma i konačno krenemo u obračun s onima koji nas umjesto zajedničkog ulaska u Evropsku uniju tjeraju na pojedinačna iseljavanja. Jasmila, što nije nevažno za ovu priču, živi u Berlinu.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: