kniževnostkultura

Ljetopisac u vremenima bez ljeta?

Njegove stranice o Bosni i Hercegovini kao društvu koje je u opasnosti čitaće se kao svjedočanstva čovjeka svladanog nesanicama i nemirima

Enes Karić

Kad se u ovim vremenima haranja koronavirusa pročita knjiga Gojka Berića “Šta je život bez dušmana”, ošine nas gorko pitanje: Zar je nakon svih nedavno minulih ratova, pošasti, zala, genocida, nesreća i stuboknih orljava historije, koje Berić, gotovo do neponovljivosti izvorno, oslovljava u svojim kolumnama i zapisima, na naša tjemena morala pasti i ova koronoviruska kuga?

Srce novinara, pero književnika

Formalno prelistana, knjiga “Šta je život bez dušmana” raskriva se kao Berićev zbornik kolumni, zapisa, crtica, bljeskovitih sjećanja, osvrta, čuđenja, zaprepaštenja… Pomno pročitana, ova knjiga, na svojih približno petsto stranica, moćno govori o uzlovima našega vremena, onim za koje je Gojko Berić smatrao da ih je vrijedno dovesti do riječi, čvorovima koje je dobro odvezivati, ali koji su se pokazali i posve nerazmrsivim u vremenima od 1998. do 2019. godine. Ova knjiga pokriva niz pojava, događaja, zbudova… na platnu vremena dugom gotovo dvadeset i dvije godine. (A uzmu li se u obzir poneka autorova oslovljavanja ljudi, događaja i ‘’naporednih’’, prošlih i nedavno prošlih vremena, Berićeva knjiga mjestimice seže do u devetnaesto i mnoga desetljeća dvadesetog stoljeća).

Njegove stranice o Bosni i Hercegovini kao društvu koje je u opasnosti čitaće se kao svjedočanstva čovjeka svladanog nesanicama i nemirima

Gojko Berić (rođen 1939. u Donjim Vrbljanima) stupio je u sedmu deceniju svoje plodne novinarske karijere. Kako sam kaže u crtici-kolumni “Ta davna mostarska jutra” (objavljenoj 2016), počeo je pisati sa svojih 16 ili 17 godina. Prve priloge je, na preporuku Mugdima Karabega, iz Mostara slao za Oslobođenje. Tako su ta davna mostarska jutra, kad bi Gojko Berić žurio na Željezničku stanicu da uzme Oslobođenje i obraduje se svojim objavljenim prilozima, utrla novinarske puteve koje će Berić prelaziti više od šest desetljeća.
Ne treba bezrezervno reći da je Gojko Berić našao zanimanje novinara, bolje je kazati da je novinarstvo našlo Gojka Berića. Kako pokazuju i druge njegove knjige “Smrt u ljetnom Dubrovniku” (1985), “Sarajevo na kraju svijeta” (1994), “Pisma nebeskom narodu” (2000), “Stanica Haag” (2005), “Zvijeri na okupu” (2006) i “Zbogom XX stoljeće – Razgovori sa Ivom Vejvodom” (2013), Berića njegovo novinarsko pero služi na način prebivanja na granici između novinarstva i književnosti. Iz desetaka njegovih kolumni vidi se da je Berić sa srcem novinara, a perom književnika.
Posvjedočili su to i recenzenti djela “Šta je život bez dušmana”: “Gojko je majstor detalja, autor koji čitaocu nudi uvjerljive slike” (Emir Habul), “u njegovim refleksijama ogleda se i trag velike erudicije, pečat literature, tako da njegovi članci čine amalgam doživljenog, pročitanog i mišljenog” (Mile Stojić), “njegov stil varira od novinarskog komentara, reportaže, obične crtice do punokrvnog književnog teksta” (Boro Kontić). Zapravo, Gojko Berić svoje izrazito književne dionice nudi na način kratkih pasaža, služe mu da animira čitateljsku pažnju za svoje kolumne. Na neke pasaže dobro je ovdje podsjetiti. Opisujući Dubrovnik u danima pamtivječne 1991. godine, Berić piše:
“Cijelo naredno ljeto proveo sam trošeći dane u maloj konobi na prastaroj gradskoj pijaci, koju Dubrovčani zovu Placa. Rat u Sloveniji bio je završen, ali je federalna Armija počela opsadu Vukovara, hrvatskog grada na Dunavu. Ljeto je bilo sparno i dosadno, bez uobičajene turističke vreve, bez tisuća nepoznatih lica koja su tvorila uzbudljivo svakodnevno mnoštvo. Placom bi, žureći, prošao poneki vojnik u maskirnoj uniformi, gologlav, s automatskom puškom u ruci. To su bili ljudi koji su živjeli u okolnim kamenim kućama, mobilisani za odbranu grada u slučaju da bude napadnut. Sjedio sam u konobi, kraj širom otvorenog prozora, uživajući u razgovorima sa jednim pomorcem koji je čekao da se ukrca na neki strani brod”.

image

Također, Berićev opis jeseni iz 1994. godine u glavnom gradu Dežele, na malom prostoru, svjedoči o književniku najboljih srednjoevropskih literarnih tradicija:
“Novembar je, Ljubljana miriše na pečeno kestenje, kao što je i Sarajevo, koje još pati pod opsadom, nekad u kasnu jesen mirisalo na pečeno kestenje, kao što i Pariz i drugi gradovi u Evropi u novembru mirišu na sprženu koru tih neobičnih plodova, o kojima je tako nadahnuto pisao Danilo Kiš. Već je prošlo dobrih pet mjeseci otkako sam u junu te 1994. izašao iz Sarajeva i nakon dva dana stigao u Ljubljanu, gdje je nešto ranije, u izdanju Oslobođenja, izašla iz štampe moja knjiga ‘Sarajevo na kraju svijeta’. Neka prođe njena promocija, neka na miru, bez granata i snajpera, bez prizora ulične smrti, popijem neko piće, neka udahnem malo zraka u carstvu slobode i izobilja, i vraćam se kući”.
A da se Gojko Berić, osim u svojim autentičnim književnim posvjedočenjima, mogao (da mu je sudbina odredila) okušati i kao teološko-filozofski esejist, svjedoče ovi njegovi redovi:
“Naravno, neću reći ništa novo ako kažem da se svi mi rađamo mimo vlastitog znanja i vlastite volje. Lišeni smo mogućnosti da biramo i roditelje i mjesto rođenja. Mnogi ljudi, nesretni u sudaru sa svojom sudbinom, u trenucima malodušnosti znaju reći: ‘Proklet bio dan kad sam se rodio!’. Čak i kad te uvjere da si upravo ti taj čiji je dolazak na ovaj svijet dočekan s oduševljenjem u krugu rodbine, to ti ne garantuje nikakvu sreću. Naprotiv, život ti može postati komplikovan i težak. Jer život je čudo”.
I tako, redom, mogao bi se iz spomenutih djela Gojka Berića sačiniti opsežan zbornik pasaža u kojima se on pokazuje kao novinar srcem i književnik perom. Polazeći od stila, to dvoje se javlja kao osnova i potka Berićevih kolumni sabranih u ovoj knjizi.

Poprišta morala, stava, principa

Ali, Gojku Beriću bi se učinila velika nepravda ako bi se kazalo da je cilj njegova djela i djelovanja u pokazivanju osebujnog novinarskog i stilskoga dara. Naprotiv, Beriću je to samo potrošna popudbina, rekli bismo. Njegovi putevi jasno se pokazuju sred ovih strašnih godina koje mnoge zemlje zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovina posebno, nose na svome tjemenu. Gojko Berić je novinar iz života, onog života koji ne miluje, čije vrijeme teče okrutno, gdje se svaki dan mora odlučiti o tome koja je cijena čovjeka vis-a-vis njegovih koraka koje poduzima. Napose je to bilo tako za prezrenog života u opkoljenom Sarajevu.
Možda sada tvrdnja i sud o Gojku Beriću kao čovjeku jasne odluke, morala, stava i principa neće puno značiti nikome, pa ni njemu. Ali, pristajući da “ostane na strani progonjenih” (Mile Stojić), Gojko Berić je dostojanstveno pokazao da ga se može prepoznati kao čovjeka koji nenametljivo govori ono što bi i oni sami rekli.
Vjerovatno je to jedan od razloga pa su njegove kolumne, u svojim prvim dionicama, ispunjene jasno odabranim detaljima: Banjalučkom muftiji ne daju da bude pokopan u “nekadašnjem haremu Ferhadije”; demonstracije srpskog naroda 1999. na kojima se protiv NATO-a pokazuju šajkače; Albanska besa (časna riječ) i kako ju je kidnapirala albanska mafija i osvetnici; O tome kako će, prema pisanju u Slobodnoj Dalmaciji (4. 2. 2001), nastati ‘’Velika Bosna’’ sa devet miliona muslimana; O tome kako rogobatno strši spomenik Draži Mihailoviću u Brčkom; O krčmljenju generalskih činova čak i raznosačima pizza; O muslimanu Topaloviću koji je na Badnje veče pobio katoličku porodicu kod Konjica; O nožu, žici i utakmici; O Dodiku i Koštunici i politici spajanja dva rješenja, Republike Srpske i Kosova; O odlasku Douglasa Davidsona (šefa Misije OSCE-a) iz Bosne itd. itd.
Počinjući svoje kolumne ukazivanjem na neki detalj, vijest, događaj, Gojko Berić razvija svoje kazivanje, koje je “najčešće obima do 2,5 novinskih kartica” (Emir Habul), dajući potom poente. A taj detalj, vijest, zbud… Berić pronalazi posred života. Tako nastaje zlata vrijedan esej o mladom hercegovačkom franjevcu (Dalibor Dado Milas) koji je odlučio napustiti Hercegovinu, ali Berić ovoj vijesti kontrapozicionira jednu priču Ive Andrića o franjevcu Nikoli Graniću, zvanom Mumin (na arapskom vjernik!), taj Nikola Granić Mumin savjetuje jednoga fratra “da mu nije mjesto u svijetu i Njemačkoj”, već u Bosni… Kao da je Berić ovoj svojoj “Fratarskoj priči” našao odličan kontrapunkt u kolumni posvećenoj djetetu Adnanu Meviću iz Visokog, “šestmilijarditom stanovniku naše planete”. Dijete Adnan Mević i njegovi nisu otišli u bijeli svijet, već im je sam vrh svijeta (u liku Kofija Annana, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija) došao, njegovo proglašenje šestmilijarditog stanovnika zemlje obavljeno je uz medijsku pompu itd. Ali, vrijeme je teklo, porodica Adnana Mevića dugo je bila podstanar, a njegov otac Jasmin, u nekom periodu, nije dobio šesnaest zarađenih plata…
Kao da su kolumne, crtice, sjećanja, zapisi Gojka Berića pisani tragom i tragikom jedne arapske poslovice: “Vrijeme prkosi svemu, piramide iz Gize prkose vremenu”. Sred vremena i svijeta “koji se iz temelja poljuljao” (Meša Selimović), Berić je sui generis hroničar “vakta i zemana” u kojem se zakon, pravo, pravda, moral – kratko rečeno sami ljudi – gaze, zatiru, marginaliziraju. Njegova kolumna “Prvi maj u našoj fabrici” sjetna je priča o rušilačkom vremenu “pljačkaškog kapitalizma” koji gladne radnike ostavlja u krugu poluruševnih fabrika… Mnogo je Berićevih kolumni iz kojih čitamo kako on detektira apokaliptične jahače ovog vremena, dotične rušitelje, ali su tu i njegova pitanja o tome zašto nema nijedne piramide da im zaprkosi.

Riječi u duboko nebo

Mnogo je prepoznatljivih političkih dionica u kolumnama Gojka Berića. U nekima ga vidimo i kao, rekli bismo, razložnog i racionalnog “postjugoslavena”. Naime, socijalistička Jugoslavija je, posebno u periodu od 1960. do 1980. godine, bila zemlja i država sa sve više slobode, kulture, radnih mjesta, sa u svijetu cijenjenim pasošem itd. Berić o svemu tome uvjerljivo piše. Pa i XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu (1984) produkt su tog vremena. Jugoslavija je u šezdesetim i sedamdesetim godinama zaimala neku, reklo bi se, razumnu srpsko-hrvatsku elitu kao kičmu u politici, kulturi i javnom životu, elitu koja je, očekivalo se, bila na pragu konsenzusa o budućnosti. Ali, nažalost, od 1990. godine dolazi do sloma zajedničke države, ističe Gojko Berić. Rasturanje Jugoslavije teško je plaćeno, a Bošnjaci su ga platili i genocidom.
U ovakvim shvatanjima o skupo plaćenom rasturanju Jugoslavije Gojko Berić nije sam, u Bosni i Hercegovini ima veliki broj intelektualaca koji svoju posvećenost državi Bosni i Hercegovini izvode iz postulata “posvećenosti Jugoslaviji u malom”. K tome, ovo je i jedan od važnih razloga zašto je Gojko Berić u Bosni i Hercegovini rado i široko čitan autor.
Naravno, Gojko Berić se na različite načine pita: Zašto je Jugoslavija rasparčana, uništena, ratom skršena? U svojim odgovorima on upire prstom prije svega na nacionalizme, na nacionalizam srpske politike prije svih drugih. Serijal kolumni “Pisma nebeskom narodu” (2000) Gojka Berića posebno pokazuje kao najdosljednijeg analitičara i kritičara pohoda srpske nacionalističke politike u zločine, ratove i genocid.

Nepravedno je reći da Gojko Berić svoju kritiku srpskoga nacionalizma temelji na svome “neokomunizmu”. Naprotiv, u svome raščaravanju nacionalističkog zla Berić polazi od evropskih vrijednosti u politici, društvu i državi, od demokratskih načela proklamiranih nakon Drugog svjetskog rata. Pozivajući se na stotine imena evropskih humanističkih pisaca, Berić svoju kritiku pozicionira kao antinacionalističku, antimitomansku, antiratnu… U sam vrh evropske literature spadaju Berićeve kolumne o tome kako nije trebalo dugo čekati i vidjeti na koji način začetni protagonisti srpske nacionalističke politike skončavaju u ništavilu.

Naravno, kad se “apotekarskom vagom” izmjere sve kolumne i eseji Gojka Berića, vidi se da je on itekako često znao podvrći kritici hrvatsko i bošnjačko “nacionsko pijanstvo”. Berić je svoj glas dizao protiv “hvatanja u kolo” vjere i nacionalizma, intelektualaca i ekstremizma, medija i ratnog huškanja, obrazovanja i mitomanije, vjerskih predvodnika i politike itd. Neke od tih pošasti destruiraju zapadnobalkanske države, a neke nagrizaju čitava društva. Upravo je rušenje/očuvanje društava koja respektiraju tradicijske razlike i demokratski pluralitet posebna tema nekoliko Berićevih kolumni. Njegove stranice o Bosni i Hercegovini kao društvu koje je u opasnosti čitaće se kao svjedočanstva čovjeka svladanog nesanicama i nemirima.
Upitamo li se, na kraju, da li Gojko Berić u svojim kolumnama, pa i onim u knjizi “Pisma nebeskom narodu”, riječi šalje u duboko nebo? Hoće li ga iko čuti? Na ova pitanja nema jednostavnog odgovora, ali imaju slutnje. Dobro je da Gojko Berić živi i piše, dobro je da opominje. Kako kaže jedan muslimanski mistik i isposnik: Dobra djela se odazovu dobrim riječima naknadno, baš kao i sjemenke rodnim kišama.
Kad se, i ako se, zaustave žrvnjevi ovog našeg vremena, možda će biti onih koji će dočekati i vidjeti da Gojko Berić nije bio ljetopisac u vremenima bez ljeta. (…)

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close