zdravlje

Kraj stvarnosti

1888., godinu dana prije nego što je doživio duševni slom, Friedrich Nietzsche napisao je sljedeće u svojoj knjizi Sumrak idola:

Riješili smo se stvarnog svijeta: koji je svijet ostao? Očigledni svijet možda? … Ali ne! Zajedno sa stvarnim svijetom riješili smo se i očiglednog svijeta.

Stoga, ako osjećate da i vi sami možda gubite um u sadašnjoj klimi digitalnog života na ekranu, gdje je stvarno nestvarno ali i stvarnije od stvarnog, gdje je ono što je očito tajnovito, gore je dolje, istina je ono što je lažno, a ono što vidite zapravo ne vidite, to ima svoju povijest.

Prije stotinu trideset i dvije godine Nietzsche je dodao da će “nešto izvanredno gadno i zlo uskoro doći na scenu“. Znamo da jest, a rezultat je bila krvava mesarska klupa poznata kao dvadeseto stoljeće. Nihilizam je stupio na središnju pozornicu i od tada je zvijezda showa, direktno do 2020. godine.

Roberto Calasso to opisuje u knjizi Literature and the Gods na sljedeći način:

Evo nas, najavljuje Nietzsche, i bilo bi teško ne čuti podrugljivi ton u njegovu glasu. Mislili smo da živimo u svijetu u kojem se magla digla, u svijetu gdje je skinuta čarolija i koji je utvrdiv i provjerljiv.

A umjesto toga, sve se vratilo natrag i nalikuje “bajci”. Kako ćemo se snaći […] Ovo je paraliza, osebujna nesigurnost modernog doba, paraliza koju su svi od tada iskusili.

Očito je da se nismo uspjeli orijentirati. Danas smo daleko više prepušteni slučaju na olujnom elektroničkom moru gdje je analogni životni krug zamijenjen digitalnim, a “istine” poput brojeva neprestano sjedaju na svoje mjesto da bi nas vodile u pogrešnim smjerovima koje kontrolira algoritam.

Zamka je gotovo zatvorena.

Naravno, Nietzsche nije imao internet, ali živio je na pragu svitanja električne ere, kada su se ubrzanim tempom odvijale prostorno-vremenske transformacije. Izumi poput fotografije, fonografa, telefona, električne energije itd., su smanjivali prostor i vrijeme i rađala se bestjelesna “stvarnost”.

Uz današnji život na internetu i digitalnom zaslonu, beba je u potpunosti odrasla i potpuno bestjelesna. Ne radi ništa drugo nego gleda svoju sliku koja povratno gleda u beživotnu prazninu, čiji izgubljeni pogled ne može shvatiti što vidi.

Uzmimo za primjer fonograf koji je izumio Thomas Edison 1878. Ako ste mogli snimiti glas neke osobe i ako je ta osoba umrla, jeste li tada slušali glas žive ili mrtve osobe? Ako je osoba čiji je glas snimljen bila živa i bila je kilometrima daleko, također ste kompresirali i zemaljski prostor.

Fonograf je potiskivao odsutnost, prizivao duhove i činilo se da nadvladava vrijeme i smrt dok je hvatao protok vremena u zvuku. Omogućio je bestjelesnom ljudskom glasu da nastani stroj, rani primjer internetskog preuzimanja ili skidanja podataka.

Dvije vladajuće ambicije u modernoj tehnologiji“, piše John Durham Peters u svojoj divnoj knjizi ‘Speaking into the Air‘, “pojavljuju se u fonografu: stvaranje umjetnog života i prizivanje mrtvih“.

Mnogi su ljudi počeli čuti glasove i te ljude nitko nije prozvao zabluđenima. Uskoro bi s dolaskom kina također i vidjeli duhove.

Danas su duhovi koji govore posvuda, skrivajući se u ručnim uređajima. Noć vještica traje tijekom cijele godine jer smo okruženi elektroničkim zombijima u kulturi ekrana.

Ovo tehnološko uništavanje prostora i vremena koje se događalo frenetičnim tempom bilo je materijalna podloga Nietzscheovoj misli. Njegove filozofske i epistemološke analize također su proizašle iz njemačkog intelektualnog života njegova doba, gdje su teolozi i filozofi otkrivali da je znanje relativno i da ga se mora razumjeti in situ, tj. unutar njegovog povijesnog i društvenog mjesta ili konteksta.

Ne ulazeći ovdje u složena filozofska pitanja, dovoljno je reći da je Nietzsche sugerirao da Bog nije samo mrtav jer su ga ljudi ubili, već i da je znanje fikcija i da se mijenjalo s vremenom i da je ljudska konstrukcija.

Svo znanje, a ne samo znanost, trebalo je uzeti “kao da” je istina. Ovo je bio utješni mentalni trik, ali lažno umirujući, jer većina ljudi to nije mogla prihvatiti, jer je “znanje” bilo zaštitni reket protiv boli i ludila. I još uvijek je.

Drugim riječima, ne samo da su ljudi ubili Boga, već su ubili i filozofske apsolute. To ih je ostavilo na cjedilu, ne znajući je li ono što su znali i vjerovali stvarno istina ili donekle istina – možda, moguće. Crv neizvjesnosti ušao je u modernu misao kroz modernu misao.

Iako prosječna osoba nije zalazila u ove revolucionarne ideje, oni su, kroz izume koji su ulazili u njihov život i vijesti o Darwinu, znanosti, religiji itd., shvatili, doduše nejasno, da je u tijeku nešto vrlo čudno i dramatično. Život je prelazio iz supstance u sjenu zbog ljudske domišljatosti.

Komentar: J. Peterson piše:

Zbog svoje sposobnosti imaginacije mi ljudi u stanju smo misaono stvoriti alternativne svjetove. To je u konačnici izvor naše kreativnosti. No ta jedinstvena sposobnost ima i drugu stranu medalje: možemo zavarati i uvjeriti sebe i druge da mislimo i ponašamo se kao da su stvari drukčije od onoga kakve znamo da jesu.

To je slično onome što mnogi danas osjećaju: da se stvarnost i istina pomiču izvan njihove sposobnosti shvaćanja dok tehnološke sile koje dobrovoljno prihvaćaju guraju svakodnevicu prema nekom spektralnom raspletu.

Neljudski, trans-ljudski, on-line elektronički život u kojem je sve parodija svega što mu je prethodilo, poput Andy Warholove kopije Campbellove limenke juhe koja sadrži konzerviranu podrugljivu snimku smijeha koji se neprestano ponavlja.

Sve to proizlazi iz relativizacije znanja iz devetnaestog stoljeća ili onoga što je barem uzeto kao takvo, jer reći da je sve znanje relativno apsolutna je izjava. Ta kontradikcija ide u srž naše sadašnje dileme.

Ovaj stari osjećaj izgubljenosti možda je najbolje sažeti u nekoliko redaka iz pjesme Mathewa Arnolda iz 19. stoljeća, Dover Beach:

More vjere
Bilo je jednom, također, puno, i oko zemaljske obale
Ležalo je poput preklopa omotanog svijetlog remena.
Ali sad samo čujem
Njegovu melankoličnu, dugu riku, koja se povlači,
Povlači od daha
Noćnog vjetra, niz ogromne turobne rubove
I gole šindre svijeta.

Ali to je tada bilo. Danas bi bio dovoljan sardonski smijeh Jokera.

*

Sjedim vani dok pišem i pijuckam čašu vina prije večere. Iako se bliži jesensko vrijeme u Novoj Engleskoj, oko glave mi zuji gadan komarac. Čujem ga. U ubilačkom sam stanju jer me ovi gadovi vole gristi. Ovo je stvarni život. Da uđem u kuću i da se povežem na internet putem kompjuterskog ekrana – vijesti, društveni mediji, bilo što drugo – ušao bih u drugu dimenziju.

Život na ekranu, a ne stvarni život. Društvo spektakla. Nema pravih komaraca, nema vina, nema drveća koje se njiše na večernjem povjetarcu.

U svom romanu “A sunce izlazi“, napisanom između Nietzscheova vremena i današnjice, Ernest Hemingway, čovjek koji je zasigurno živio u fizičkom svijetu, piše kako Robert Cohn, boksački prvak sa Sveučilišta Princeton, želi da Jake Barnes, glavni junak knjige, s njim ode na put u Južnu Ameriku.

Dok sjede i razgovaraju u Parizu, Barnes kaže ne i kaže Cohnu: “Sve zemlje izgledaju poput pokretnih slika“.

Je li Hemingway bio ironičan ili ne, ili jednostavno vizionar, ne znam. Jer 1920-ih, prije putovnica i široko rasprostranjenog turizma, bilo je mnogo mjesta koja ste mogli vidjeti samo ako ste putovali do njih i ona se nikada ne bi pojavila u kinima, dok danas gotovo da nema mjesta koje prethodno nije moguće pogledati na internetu ili televiziji.

Pa zašto ići bilo kamo ako ste sve to već vidjeli na ekranu? Zašto putovati nikamo ili tamo gdje ste već bili?

Déjà vu iznova, kako se izrazio Yogi Berra i svi su se nasmijali. Sad je smijeh na naš račun.

*

Ovo nije ni argument ni priča. To je stvarno. Pokušavam se orijentirati u dezorijentirajućoj situaciji. Nazovite to kompasom, vjetrokazom, molitvom. Možete me zvati Al ili Ishmael. Zovite me luđakom. Možda je ovo pisanje samo “kao da”.

*

Prije petnaestak godina predavao sam na fakultetu gdje se većina komunikacije odvijala putem e-pošte. Nisam bio, kako kažu, u toku događaja jer nisam koristio e-poštu. Često su me pitali zašto ga ne koristim, i u više bih navrata odgovarao, poput Melvilleova Bartlebyja, jer “radije ne bih”.

Napokon, kako bih zadržao svoj posao, podlegao sam i s prijenosnim računalom koje su mi osigurali, otišao sam “on-line”. U mojoj e-pošti bilo je 6,954.7 poruka iz protekle tri godine. U te tri godine sve sam dužnosti obavljao pažljivo i nisam ništa propustio.

Netko mi je pokazao kako izbrisati e-mailove, što sam i učinio, a da nisam pročitao nijedan, ali ušao sam u labirint. Unio sam elektroniku u život. Moja se stvarnost promijenila. Još uvijek tražim Ariadninu nit.

*

Ali ja još nisam stroj i odbijam poziv da to postanem. To je vrlo uporan poziv, gotovo zapovijed. Neil Postman (Ah, tako bogato prezime!) to dobro sažima u Technopoly: The Surrender of Culture to Technology:

Temeljna metaforička poruka računala, ukratko, jest da smo mi strojevi – misleći strojevi, sigurno, ali ipak strojevi. Iz tog je razloga računalo vrhunski, neusporediv, gotovo savršen stroj za “Technopoly”. Podređuje tvrdnje naše prirode, naše biologije, naših osjećaja, naše duhovnosti.

Računalo polaže pravo suvereniteta nad čitavim nizom ljudskih iskustava, a svoju tvrdnju potkrepljuje pokazujući da ‘misli’ bolje nego što mi to možemo…John McCarthy, izumitelj izraza ‘umjetna inteligencija’…tvrdi da ‘čak i za strojeve tako jednostavne kao što su termostati se može reći da imaju uvjerenja…

Ono što je značajno kod ovog odgovora je to što je redefinirao značenje riječi “vjerovanje”…odbacuje stajalište da ljudi imaju unutarnja stanja uma koja su…temelj vjerovanja i umjesto toga tvrdi da “vjerovanje” znači samo ono što netko ili nešto radi… odbacuje ideju da je um biološki fenomen…Drugim riječima, ono što imamo ovdje je slučaj metafore koja je izmakla kontroli.

Postman je to napisao 1992. godine, prije nego što su računalo i internet postali sveprisutni i mnogo prije nego što je on-line život postao obavezan – prije nego što nam je gurnut niz grlo, kao što je to danas pod okriljem COVID-19.

Nema sumnje da nas se gura da prihvatimo ono što Klaus Schwab, izvršni predsjedatelj Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), naziva COVID-19: Veliki reset, što uključuje potpuno prihvaćanje elektroničkog, on-line života.

On-line učenje, on-line vijesti, on-line sve – samo idiot (od grčke riječi idiotes, privatna osoba koja ne obraća pažnju na javna događanja) neće vidjeti što se promovira. A tko kontrolira elektronički život i internet? Ne vi, ne ja, već moćnici na vlasti, obavještajne agencije i elita moći.

Zbogom tijelo, zbogom krvi – Mislim da se više nikada ne bismo trebali rukovati, da budem iskren s vama“, rekao je dr. Anthony Fauci, ravnatelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID) u znak podrške ljudskoj otuđenosti.

Peter Koenig, jedan od najoštrijih istražitelja ovog propagandnog napora, to iznosi na sljedeći način:

Panaceju budućnosti okrunit će Biser četvrte industrijalizacije – umjetna inteligencija (AI). Nju će omogućiti 5G elektromagnetsko polje koje omogućuje Internet stvari (IoT). Schwab i Malleret [Schwabov koautor] neće reći, pazite, postoji protivljenje.

5G bi i dalje mogao biti blokiran. Postojanje i daljnji razvoj 5G-a neophodni su za nadzor i kontrolu čovječanstva, digitalizacijom svega, uključujući ljudskog identiteta i novca.

Bit će tako jednostavno, nema više gotovine, samo elektronički, digitalni novac – to je daleko izvan kontrole vlasnika, istinitog zarađivača novca, jer tom novcu može pristupiti Globalna vlada i zadržati ga i / ili koristiti ga za vršenje pritiska na građane koji se nesukladno ponašaju u poštivanju normi koje su nametnute odozgo.

Ne ponašate se prema našim normama, nećete imati novca za kupnju hrane, skloništa i zdravstvenih usluga, mi ćemo vas pustiti da gladujete. Nema više putovanja. Nema više posjećivanja javnih događaja. Bit ćete postepeno smješteni u privatnu samicu.

Diktatorsko i tiransko globalno zapovijedanje digitalnom kontrolom svega bit je 4. doba industrijalizacije – koje WEF-ov “Veliki reset” snažno promovira.

*

Kao i sve, naravno, i ovaj napor da se život stavi pod okrilje cyber prostora ima povijest, onu koja štuje stroj i pokušava uvjeriti ljude da su i oni strojevi bez egzistencijalne slobode.

Stoga imamo mem koji je prisutan posljednja tri desetljeća da nas mozak kontrolira i da je mozak računalo i obrnuto. Istraživanje mozga dobilo je veliko financiranje od strane države. Lijekovi su predstavljeni kao rješenje za svaki ljudski problem.

Takozvane bolesti i poremećaji stvoreni su kroz Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) i prilagođeni farmaceutskim lijekovima (ili obratno) za skandaloznu dobit. A um je sveden na plod zabludjele mašte. Ljudi su strojevi; to je priča, čudesni strojevi. Oni nemaju slobodu.

Komentar: Na određen način su “Gospodari svemira” ovdje u pravu. Ljudi su u osnovi slični strojevima, u svojim obrascima razmišljanja i ponašanja. Ali odgovor elite na to razumijevanje bio je, i jest, barokni, proturječan i mrzovoljan.

Ako netko želi primjer tehnofašizma, postoji jedan iz svijeta umjetnosti. Davne 1920-ih i 1930-ih postojao je umjetnički pokret poznat kao futurizam. Njezin zagovornik i vođa bio je talijanski fašist, Mussolinijev prijatelj, Filippo Tommaso Marinetti.

Futuristi su tvrdili da se sav život vrti oko stroja, da je stroj bog, da je izvan ljudske kontrole i da ga se mora slušati. Hvalili su rat i brzinu i tvrdili da ljudi nisu ništa značajniji od kamenja.

Patriotizam, militarizam, snaga, metoda i kraljevstvo stručnjaka bili su njihov nacrt korporativne fašističke države. Ljudsko oko i um bili bi preodgojeni da automatski poštuju diktat stroja.

Sada imamo cyber prostor, digitalne strojeve i internet, eksponencijalno proširenje strojnog svijeta 1930-ih i uspon Mussolinija, fašizma i Hitlera. To što transnacionalne elite ovaj internetski svijet guraju kao novo i buduće normalno, ne bi nas trebalo čuditi.

Ako ljudska komunikacija postane primarno digitalno kontrolirana on-line i na ekranima, oni koji upravljaju strojevima postići će najmoćnija sredstva za kontrolu uma ikad izumljena. To će biti MKULTRA ogromnih razmjera. Nadzor će biti potpun.

Da, postoje mjesta na internetu gdje se istina govori i gdje će biti iznesena, poput stranice na kojoj ovo čitate; ali kao što možemo vidjeti iz današnje rastuće cenzure širom weba, one elite i obavještajne snage koje kontroliraju tvrtke koje izvršavaju njihove naloge suzit će mogućnosti neistomišljenicima.

Takva cenzura započinje polako, a onda kad netko ponovno pogleda, to je već gotova stvar. Žaba u zdjeli s polako zagrijavajućom hladnom vodom nikad ne shvati da ju se ubija dok nije prekasno. Sloboda govora sada se guši. Cenzura je raširena.

Svrha tolike internetske propagande je zbuniti, opsjednuti, deprimirati i potom izvršiti represiju nad stanovništvom. Elite to postižu “neobičnim povezivanjem suprotnosti – znanja s neznanjem, cinizma s fanatizmom – [što] je jedno od glavnih obilježja društva Oceanije”, piše Orwell u romanu 1984.

Službena ideologija obiluje kontradikcijama čak i tamo gdje za njih nema praktičnog razloga“. Jedan pogled na vlastiti život bit će dovoljan da se vidi kako su elite ljude okrenuli jedni protiv drugih.

Komentar: Pogledajte sljedeći članak, “podijeli pa vladaj” ostaje modus operandi onih na vlasti: Diverzija COVID-Black Lives Matter: “Šok terapija” iza dimne zavjese histerije i rasne netrpeljivosti

To je klasična taktika. Podijeli pa vladaj. Trump protiv Bidena, demokrati protiv republikanaca, bijelci protiv crnaca, liberali protiv konzervativaca. Čisto igranje s umom. Iznošenje protivrječnosti svakodnevno za stvaranje socijalne dezorijentacije. Orwell opisuje Dvomisao kako slijedi [autorski naglasak]:

Dvomisao znači umijeće da se u svijesti istovremeno drže dva proturječna vjerovanja, i da se prihvate oba. Partijski intelektualac zna u kom pravcu treba mijenjati svoje pamćenje; on je dakle svjestan da iznevjeruje stvarnost; ali primjenom dvomisli on se isto tako uvjerava da stvarnost nije povrijeđena.

Ovaj proces mora biti svjestan, inače se ne može izvesti s dovoljnom preciznošću, ali isto tako mora biti i nesvjestan, inače bi sa sobom nosio osjećaj lažljivosti, dakle i krivice…Govoriti svjesne laži, a iskreno vjerovati u njih, zaboravljati svaku činjenicu kad postane nezgodna, a onda, kad postane potrebna, izvući je iz zaborava za onoliko vremena koliko je potrebno, poricati postojanje objektivne stvarnosti a cijelo to vrijeme imati u vidu stvarnost koju se poriče – sve to je neophodno potrebno…Onaj koji želi vladati, i da vlada i dalje, mora biti sposoban dislocirati osjećaj stvarnosti.

Nietzsche je rekao da smo se zajedno sa stvarnim svijetom riješili i onog očiglednog. Digitalni online život je to postigao. Omogućio je vladarima – putem medija koji su njihovi mađioničari – da po volji stvaraju lažne vijesti i montirane videozapise, da iznose dijametralno suprotna gledišta unutar istog odlomka i da guraju najnovije vijesti tako brzo da nitko napola zdravog razuma ne može pratiti njihove čarobne predstave.

Nietzsche očito nije predvidio ovu tehnologiju, ali osjetio je ludilo koje će uspostaviti relativnost znanja i tehnologija njegova doba.

*

Popularni pojam “informacijska superautocesta” iz 1990-ih, što znači internet i sve digitalne telekomunikacije, bio je savršen izraz za opisivanje ove ludosti. Otiđite na tu autocestu i budite što brži možete dok pokušavate shvatiti značenje svih informacija koje promiču pokraj vas dok brzate prema nigdje.

Jer ne samo da cenzura, propaganda, dezinformacije, mješovite poruke i proturječja nižu cestu kojom putujete, već je i preopterećenost informacijama koje nemaju konteksta toliko velika da, čak i ako ste zaustavljeni u prometnoj gužvi, ima previše informacija koje trebate procesuirati.

A ako mislite da je ova superautocesta zapravo brza cesta, razmislite još jednom, jer su troškovi visoki. Nitko ne pruža ruku i ne traži da platite; ali što više budete putovali ovom cestom, primijetit ćete da vam polako nedostaje malo mesa i malo krvi. A bez propusnice za brzinu, smatraju vas pogibijom na putu.

Da stvar bude još gora, kažu da nam treba 5G kako bismo išli još puno brže.

Paul Virilio, koji se posvetio proučavanju brzine (dromologija), to objašnjava na sljedeći način u knjizi Open Sky:

Brzina novog optoelektronskog i elektroakustičkog miljea postaje konačna praznina (praznina brzog), vakuum koji više ne ovisi o intervalu između mjesta ili stvari, a tako ni o samom produžetku svijeta, već o sučelju instantnog prijenosa udaljenih pojava, na zemljopisnoj i geometrijskoj retenciji u kojoj sav volumen, sav reljef nestaje.

*

Pa ipak, nemam jednostavan odgovor na dilemu oko interneta. Vi ovo čitate on-line, a ja tamo objavljujem. Vrlo je prikladno i brzo.

Pa ipak…pa ipak…

Možemo li se jednostavno udaljiti od njega? Može biti. Možda poput nekolicine koji u mučnoj priči Ursule K. Le Guin, “Oni koji se udaljavaju od Omelasa“, možemo odlučiti da je cijena naših pogodnosti i takozvane sreće previsoka i da postoje skrivene žrtve koje ovaj tehno-znanstveni “napredak” stvara ispod svog obloga učinkovitosti.

Drugi, mi, naša djeca, sva djeca, koji ne posežemo za brzinom i strojevima, već za ljudskim dodirom kojega se on-line propagandisti nadaju uništiti.

U Le Guinovoj priči, cijena koju su gotovo svi građani Omelasa spremni platiti za svoju sreću i lagodnost je zatočenje jednog djeteta. Možda bismo trebali razmisliti što činimo svoj djeci svijeta i njihovoj budućnosti.

Moj prijatelj Gary nedavno mi je poslao sljedeće pismo. Vjerujem da sažima ono što mnogi ljudi osjećaju. Ogromna je glad za stvarnošću i istinom. Analogni život. Kako u njemu živjeti – pitanje visi u zraku dok nas umjetna inteligencija / digitalni kontroleri pokušavaju svesti na strojeve.

Iako očito nije jasno je li Twain to ikad rekao, svejedno je izvrstan citat: “Ako ne čitate novineniste informiraniAko čitate novineonda ste dezinformirani“. Na što je jedini prikladan odgovor “amen” .

Nastavljam svakodnevno biti u toku s događajima putem weba, a ovih dana velik dio onoga što se prije nazivalo “progresivni mediji” jednostavno ponavlja COVID ludilo kao da je isporučeno na kamenim pločama – a ne od strane istih mainstream medija koji nam svakodnevno lažu doslovno O SVEMU što je od bilo kakve važnosti.

Ima dana da se pitam “zašto” se i dalje trudim pratiti rastuće ludilo kao da to čini nekakvu “razliku”. Svakako bih mogao više svirati gitaru, a možda bih i uspio napisati nekoliko djela o prirodi našeg kolektivnog ludila, za koje sam studiozno sastavio obilne bilješke.

Stvarno ne trebam više informacija ili primjera – mislim da imam stvari pokrivene s te strane.

Umjesto toga, svakodnevno se nađem u izvedbi malog plesa koji nam je svima poznat – neugodno mi je zbog toga što “nisam informiran” – a opet na gotovo svakom koraku nalazim da sam rutinski – “dezinformiran” – i zato moram probirati kroz beskrajne krhotine kako bih imao bilo kakve šanse da dođem do bilo kakvog koherentnog razumijevanja svijeta.

Tako da, u potpunosti shvaćam privlačnost toga da samo kažem do vraga s internetom.

Nakon godina probiranja kroz beskrajne propagandne operacije kojima je naša generacija bila podvrgnuta, ne sumnjam da ti i ja vidimo kroz većinu gluposti i shvaćamo stvari kakve jesu prije nego što uopće imamo dokaz u ruci.

Kad se ružičaste naočale ‘američke iznimnosti’ skinu, osoba gotovo da može naslutiti i vidjeti kroz laži u stvarnom vremenu, čak i dok ih se izgovara.

Dok sam čitao Garyjeve riječi, sjetio sam se definicije “Neizrecivog” trapističkog redovnika Thomasa Mertona:

To je praznina koja proturječi svemu što se kaže čak i prije nego što se riječi izgovore, praznina koja ulazi u jezik javnih i službenih izjava upravo u trenutku kada su izgovorene i čini da mrtvo odzvanjaju od šupljine ponora. To je praznina iz koje je Eichmann izvukao pomnu točnost svoje poslušnosti…

Da, stvarno vrijeme, stvarni život – dok izvodimo svoje male plesove.

Možemo li izvoditi svoje male plesove i očuvati stvarnost? Nisam siguran.

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close