kinematografijakultura

‘Koncentriši se, baba‘: Tragikomična usporedba raspada jedne obitelji i raspada Jugoslavije

Žalica uspijeva s malo sredstava na raspolaganju napraviti emocionalno uzbudljivu fresku u kojoj se glumci nadmeću

Nenad Polimac

Pjer Žalica napravio je neobičan zaokret svojim novim filmom „Koncentriši se, baba“ koji je otvorio ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Davne 2003. također je imao najiščekivanije ostvarenje festivala, svoj igrani prvijenac „Gori vatra“, koji je pobrao glavnu nagradu i postao najgledanije ostvarenje tog razdoblja (brojke posjetitelja tih godina nisu baš bile najpreciznije jer regularna kino mreža jedva da je postojala), zanimljivo stoga što se bavilo posljedicama rata u Bosni, ali ne i samim ratom.

Zaplet je bio urnebesan, gradić Tešanj natjecao se za pokroviteljstvo američkog predsjednika, no kako je jedan od uvjeta bio da mu stanovništvo mora biti mješovito, posudili su nešto malo Srba iz Doboja, što rezultira tragikomičnim situacijama. Žalica je bio filmaš očito zagledan u budućnost a ne u tjeskobnu prošlost, no u svojim prethodnim radovima (kolektivni dokumentarac „MGM Sarajevo: Čovjek, Bog, Monstrum“, scenarij za „Savršeni krug“ Ademira Kenovića) svjedočio je da je itekako dobro znao što se zbivalo u okupiranom Sarajevu.

Pred nekim tko je režirao tako veliki hit reklo bi se da je blistava karijera, reputaciju je opravdao i dojmljivo režiranom komornom dramom „Kod amidže Idriza“, snimljenom već iduće godine po scenariju Namika Kabila, no tada je uslijedila poduža pauza. Je li za to bilo razloga? Ni najmanje, pokojni Dinko Tucaković, podrijetlom iz Visokog, koji je pažljivo pratio uzlet bosanske kinematografije, uspoređivao je Žalicu s tada puno prestižnijim imenima Danisa Tanovića (Oscar za „Ničiju zemlju“) i Jasmile Žbanića (Zlatni medvjed na Berlinaleu za „Grbavicu“), te ustvrdio da Žalica posjeduje klasične redateljske vještine koje ovi nemaju. Dugoročno, bio je u pravu.

image

Godine 2011. Žalica je napravio dokumentarac „Orkestar“ o grupi Plavi orkestar, krajnje neobičan film koji se samo prividno bavio fenomenom urnebesno popularnog, povremeno krajnje bezobraznog pop rock banda Saše Lošića (pjesma „Bolje biti pijan nego star“ i danas slovi kao vrhunac političke nekorektnosti osamdesetih, bar kad je ta vrsta glazbe u pitanju): među sugovornicima pred kamerom našli su se bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio je tada pri kraju svog predsjedničkog mandata, bosanski političar Bogić Bogićević, fenomenolog i filmski kritičar Marcel Štefančič jr., svjedok uspona Plavog orkestra Miljenko Jergović, njihov glavni konkurent Goran Bregović iz Bijelog dugmeta, pripadnici umjetničkog pokreta Neue Slowenische Kunst i mnogi drugi.

Bio je to zapravo film o Jugoslaviji toga vremena, njezinom raspadu i nastajanju novih samostalnih država: nenametljivo je dotaknuta i sudbina emigranata, na primjer, Lošića koji se poput mnogih drugih iz zaraćenog Sarajeva preselio u mirnu Ljubljanu, ali mu je to malo tko od bivših sugrađana spočitavao. „Orkestar“ je bio slojevito i ambiciozno ostvarenje, koje se i danas gleda sa zanimanjem, iza kojeg je za Žalicu uslijedio još jedan dokumentarac, srednjemetražni film „Rob“ (2013), u kojem se stomatolog Almir Čehajić ispovjedio kako je zbog bolesti kćeri uletio u dugove, dijete je umrlo, a on je bio prepušten kamatarima. Postao je pravi moderni rob, sve dok mu jednom nije prekipjelo, shvativši da nikad neće uspjeti vratiti ono što je posudio, jer se jedva nosio s kamatama, dok glavnicu nije ni počeo otplaćivati.

Žalica je u međuvremenu postao dekan na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti i samo pobrajao igrane projekte koje nije uspijevao napraviti. Puno je očekivao od scenarija koji je u Vojvodini trebao realizirati za Dragana Bjelogrlića, srbijanski glumac je bio sposoban producent i potpisao je neke od najskupljih filmova na ovim prostorima, no od Žalice je odustao iako je i sam tvrdio da je to projekt koji je puno obećavao.

Shvativši da će doći do filma samo ukoliko i sam postane producent, Žalica je prionuo na scenarij naslovljen „Praznik rada“, još 2018. izgledalo je da se sve razvija kako treba, lani je već okupio ekipu i sve je bilo spremno za početak snimanja ovog proljeća. No tada je sve stalo zbog širenja koronavirusa, rad na filmu je odgođen dok se ne stvore sigurni uvjeti, što može potrajati dosta dugo, no Žalica je optimist. U filmskoj ekipi će sigurno doći do promjena, jer svi neće imati slobodne termine, međutim, uštimavanje i prilagođavanje je uobičajena stvar čak i u normalnim situacijama.

Redatelj je donekle pomaknuo „Praznik rada“ i zbog jedne izvanredne okolnosti. Turska nacionalna televizijska mreža TRT raspisala je natječaj za film skromnog budžeta i uputila poziv 21 redatelju da joj ponude originalne sinopsise. Jedan od tih poziva dobio je i Žalica, a kad je predao tekst, tek je poslije shvatio da je to zapravo bio natječaj na kojem je on pobijedio. TRT je zadržavao prava na film za područje Turske, s njihove strane produkciju je vodila poduzetna kompanija Teferruat Film, dok je bosanski koproducent bio Obala Art Centar, koji organizira i Sarajevo film festival.

Naravno, bez pomoći BH Telecoma teško da bi uopće mogli početi snimati, a dio usluga pružila je i sarajevska Akademija scenskih umjetnosti.

Redatelj je koncipirao priču koja je čista suprotnost njegovom najvećem uspjehu „Gori vatra“, priznaje da je to ispalo dosta spontano, jer „kad negdje uroniš, nisi siguran gdje ćeš izroniti i obrnuto.“ Poput „Orkestra“, i ovo je neka vrsta ex-jugoslavenske sage koja se odigrava u proljeće 1992., u obitelji čiji su se krakovi protegnuli od Hrvatske i Bosne, pa sve do Srbije, Crne Gore i Italije.

U središtu je starica Marija (Mira Banjac), svi je zovu „baba“, ona je očito na umoru, jer kućni liječnik Ranko (Izudin Bajrović) sugerira da se svi čim prije okupe, kako bi je još jednom vidjeli prije no što premine. S njom u vrlo lijepoj kući žive njezina kći Kika (Jasna Žalica) i njezin suprug Muhamed (Emir Hadžihafizbegović), a tu se zatekla i Kikina sestra Aša (Alma Prica) iz Zagreba, koja se preko Sarajeva sprema putovati u Hercegovinu sa svojom kćeri Julijom (Jadranka Đokić), no pravi razlog za to otkriva se tek kasnije.

image

Doktorov apel da se i ostatak obitelji čim prije okupi shvaćen je ozbiljno, pa iz Beograda stiže njihov brat Damir (Admir Glamočak) sa suprugom Stojankom (Vedrana Božinović), a iz Crne Gore treća sestra Suzana (Đenita Imamović Omerović) s mužem Banetom (Branimir Popović). Zašto su se tako ekspresno okupili? Samo zbog pokojnice? Pravi razlog otkriva se tek kasnije, a taj mnoge od protagonista ne oslikava u osobito povoljnom svjetlu.

Da ne otkrivamo previše od zapleta, baba Marija nije baš bila uzor majka, stalno je kinjila svog pokojnog muža, uglednog kipara koji je neko vrijeme u razdoblju Informbiroa proveo na Golom otoku, a kad je Kika završila glumačku akademiju i pokazala joj diplomu, ova joj je odbrusila: „U moje vrijeme za kurvu nisi trebala imati diplomu.“ Naravno da je Kika poslije odustala od glumačkog poziva. Pokušaj teroriziranja sina Brace joj se izjalovio, jer se taj odselio u Italiju i nije htio više čuti za nju.

Redatelj i scenarist Žalica napravio je tragikomičnu usporedbu između raspada jedne obitelji i raspada Jugoslavije. Aša je netrpeljiva prema srbijanskoj propagandi i jedva čeka da se zakači s Davorom suprugom Stojankom i Crnogorcem Banetom, koji nije baš ono za što se predstavlja. Nitko izravno ne priznaje ono što jest, ali zato postoje obiteljski kuloari da bi se doznala prava istina. Iako rat u Bosni samo što nije počeo, još je to doba velikih iluzija, pa se nemojte iznenaditi na replike „Svugdje može biti rata osim u Sarajevu“.

Normalno je da Beograđani nazivaju Yutel, televizijski kanal kojeg su smatrali posljednjim bastionom „poštenog jugoslavenstva“, američkom propagandom, dok su mu Sarajlije puno skloniji. Crnogorac Bane voli zafrkavati Muhameda, jer se taj možda nekad potpisivao kao Mehmed, a možda i nije, no uživa kad vidi da to njegovog šogora strašno živcira. Tu i tamo ukažu se neugodna naličja, na primjer, da neki od bračnih parova imaju djecu narkomane, ali o tome se radije šuti.

Morate dobro poznavati to razdoblje da biste pohvatali sve nijanse, na primjer kad začujete pjesmu Kemala Montena „Zemljo moja“ (izvodila ju je grupa Ambasadori), to nije tek ugođajna glazba nego znak da će se uskoro nešto strašno promijeniti.

image

Žalica tvrdi da mu je najteže bilo evocirati razdoblje u kojem se radnja odigrava, jer u Bosni ne postoje muzeji s artefaktima i sitnicama s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Veliku pomoć imao je u scenografkinji Sandi Popovac koja je štošta prikupila iz privatnih izvora i naizgled nevažnim detaljem dočarala vrijeme zbivanja. Odličan mu je i direktor fotografije Almir Đikoli, u filmovima „Gori vatra“ i „Kod amidže Idriza“ bio je tek jedan od pomoćnika kamere, da bi u filmu „Orkestar“ već promoviran u osobu koja određuje vizualni identitet, što baš nije bilo jednostavno, jer se snimalo u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani.

Ovdje je njegov zadatak bio „lažirati“ godišnje doba, snimalo se u jesen a sve je trebalo izgledati kao da se odigrava u proljeće. Žalica tvrdi da se to tu i tamo primijeti, no uvjerio sam ga tako nešto znaju prepoznati samo profesionalci tog zanata. Osim toga, Đikoli je odabrao vrlo efektan zagasiti ton fotografije i spretno ga prilagođavao interijerima i eksterijerima, jutru i večeri.

Glumačka ekipa je odlična, redateljeva supruga Jasna Žalica nenametljivi je stožer te obitelji, žena koja poslije požali što nije bila agresivnija, Alma Prica krije svoje adute i čini joj se najjednostavnijim ulijetati u sukobe koji su zapravo periferni, dok je veteranka Mira Banjac prostorno skučena na krevet, no kad se kamera na nju usmjeri, glumica to zna itekako dobro iskoristiti. Pitao sam Žalicu za neke od glumaca koji su mi manje poznati, no on objašnjava da je to zato što igraju uglavnom u kazalištu: drugdje i ne mogu, jer se filmova jako malo snima, a više posla ne nudi ni televizija. Srpska produkcija je uvjerljivo najdinamičnija i nimalo slučajno što tako često upošljava ne samo bosanske nego i hrvatske glumce.

Kao i u filmu „Kod amidže Idriza“, Žalica uspijeva s malo sredstava na raspolaganju napraviti emocionalno uzbudljivu fresku u kojoj se glumci nadmeću, a on neosjetno mijenja prostore i poigrava se lokacijama. Ovo je zapravo njegov veliki povratak u igrani film i treba mu držati palce da što prije počne snimati svoje naredno ostvarenje „Praznik rada“. Od glavnih ex-jugoslavenskih nacija u priči nedostaju samo Slovenci, no valjda zato na odjavnoj špici slušamo pjesmu Lačnog Franza „Zarjavele trobente“, koju izvodi mlada crnogorska glumica i glazbenica Lidija Kordić. Time krug nije savršen kao u spomenutom filmu Ademira Kenovića, ali je bar solidno upotpunjen.

 

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close