politika

Kasno je da se BIH vakciniše protiv uzročnika stida

Minulih dana u moru očajničkih reakcija po medijima na sve ovo što se dešava u Bosni i Hercegovini, tiho i nezapaženo prošao je na jednom portalu komentar anonimnog autora.

Čovjek je kratko napisao: ”Stid me ove vlade, nesposobnog Fadila, nadobudnog Čerkeza, stid me države u kojoj živim, stid me njene ljepote, prirode, patnje… Stid me što moj narod svojim djelovanjem potvrđuje da je stao u vremenu i u prostoru. Stid me je jer je najveća sramota ne stiditi se svoje sramote, a ovi ljudi su naša sramota!”

Bolno je saznanje koliko je čovjek u pravu. I koliko je zapravo čak i nebitno ovdje pominjanje nekog takozvanog entitetskog premijera koji ne vlada više ničim, a i kako bi kada dane provodi na sudu optužen za svašta nešto kriminalno.

Uostalom, ni to sa vladanjem ničega nema veze jer mu ”vlada” nije potvrđena evo treću godinu nakon izbora. Neki treći fakini iz ovakve bh ”politike” to neće, može im se i u tome uživaju.

Nebitan je i onaj pomenuti ”nadobudni” pomoćnik nekog ministra koji na televiziji orgazme doživljava prijeteći bezmalo svake večeri, mjesecima, izluđenim ljudima da ne smiju ovo, ne smiju ono jer bolest hara.

A vakcine? Smiješni ste! Pa svi skupa zaduženi za zdravlje u ”politici” uspjeli su da od svoje teritorije, što se ovdje zove Federacija i polovica je zamišljene BiH, naprave posljednje mjesto u Evropi gdje nije stigla još ni jedina jedina vakcina.

Nije to više ni samo stid od njih, debila, siledžija i bolesnih profitera spram svega čega se dotaknu, već i stid od ljepote, prirode i države kakvu smo mogli napraviti i imati, a nismo

Osim onih pet hiljada koje je donio lukavac Vučić iz Beograda kao poklon “državi” koju najviše voli na svijetu. Naravno mimo države Republike Srpske, druge polovice daytonski zamišljene BiH, tu odmah, pored darodavca iza Drine.

Nebitno je danas i što Dodik ko mahnit urla za govornicom Narodne skupštine Republike Srpske, a njegovi skupštinari ga podržavaju u deset tačaka, da im neće preko njega živa tamo ikad više priviriti neki novi visoki predstavnik međunarodne zajednice. A i kancelariju će im on zatvoriti, ko šiša UN, Vijeće sigurnosti, Dayton, OHR, PIC, MIC, CIC… Sve će on to referendumirati!

Nebitno je ni što Islamska zajednica BiH, u ime odjednom čiste politike mimo religije (?!) saziva ”probošnjačke” političke partije i daje im na potpis instrukcije kroz sekularnu ”Izjavu” u deset tačaka kako da se pobrinu za bolji status povratnika Bošnjaka – vraćenih i nevraćenih – u Republiku Srpsku.

Optuženi otpadnici od vjere i patriotizma ovdje su oni iz SDP-a koji to nisu potpisali jer, kažu, nisu ni ekskluzivno jednonacionalni, ni ispotiha vjerski.

Veli Reis iza zavjese, morali su oni da pokrenu politiku, jer to nisu htjele ili nisu znale da urade partije kojima je ovo zadatak.

Bakir prede od zadovoljstva jer eto, potvrdiše i ”izjaviše” uz SDA i njega i oni iz multi-kulti opozicije da je Islamska zajednica, valjda, legitimna snaga koja usmjerava politiku u BiH, a u njoj takvoj se SDA, naravno, osjeća liderom. Pa će se, evo, ovim manevrom možda i izvaditi u vremenima potpunog posrtanja.

Nebitno je i amnestiranje Fadila i ostalih federalnih ”lidera” sa političkih teferića što vakcine nema. Ludim radovanje ostaje tek u obećanjima.

Eno su formirani brojni timovi tragači, ima čak i neka vanredna komisija za ”to”. Dali časnu riječ, svečano i zvanično, uz godišnjicu proglašenja pandemije, valjda procijenili da je vakat.

U međuvremenu se nastavlja sa kupovinom crnih budžetskih limuzina sa tamnim staklima, šarenih tepiha i drugih đakonija za kancelarije guzonja, uz čuđenje kako pandemija galopira trijumfalno…

Dvojica šefova nacionalnih partija u Federaciji, merhametli Izetbegović i prepredeno organizirani Čović (u koje su sado-mazohistički i u ime ”legaliteta” svo povjerenje uložili u, tzv. međunarodnoj zajednici, posebno EU) ushićeno svako malo saopštavaju ”kako su se opet sastali, ali se ništa nije desilo, odnosno nije dogovoreno, ali smo se zadržali tri sata…”

To ”ništa dogovoreno”, mimo notornih storija o izbornom zakonu, nacijama, torovima, građanima i (ne)jednakopravnima, a zapravo ništa o pomoći privredi, nabavci opreme za zdravstvo i organizaciji tog zdravstva, ništa o preventivnim mjerama i posebno, krunski, ništa o nabavci vakciona.

Jer, krivi su oni iz Covida! Oni sada traže da za vakcine imamo državno ministarstvo zdravlja, a Dayton ga nije smislio.

Iz Banja Luke prokužili da ”političko Sarajevo” zapravo na mala vrata, preko stvaranja ”nelegalnog” državnog ministarstva u ime vakcina, hoće da ruši dalje Republiku Srpsku i otmu joj njihovu ”samostalnost”. Jer, sve što je zajedničko u državi BiH, nož je u leđa RS-u! E neće, jer imaju Dodika koji će, kako uzbuđeno obećava, biti protiv toga pa makar mu to bilo posljednje!

Upitat će u ovom ludilu ono nešto preostalih, normalnih, kako su Rusi i bez Covida dali vakcine Vučiću, a onda ovaj Banjoj Luci. Potom, mic po mic, evo mudrih Rusa sa vakcinama i direktno u RS.

Eeeee, tako neće ”političko Sarajevo” koje ni za kakve pare – pa ni vakcinisane građane – ne dozvoljava da se zaobiđe njihova vjernost do groba Evropskoj uniji.

Nije Bakir neprincipijelni Orban, niti je Fadil premijer poput izdajice u Slovaka. Znamo mi kako se EU braća herojski u Bruxellesu opiru (sic!) lukavim Rusima i njihovom permanentnom nasrtanju da ih ideološki vakcinišu…

Moglo bi se ovako do beskraja nabrajati dokaze, od političke potkapacitiranosti, do ljudskih bijeda i debiliziranosti u struci, nauci i kompetencijama.

Čovjek je kratko napisao: ”Stid me ove vlade, nesposobnog Fadila, nadobudnog Čerkeza, stid me države u kojoj živim, stid me njene ljepote, prirode, patnje… Stid me što moj narod svojim djelovanjem potvrđuje da je stao u vremenu i u prostoru. Stid me je jer je najveća sramota ne stiditi se svoje sramote, a ovi ljudi su naša sramota!”

Pa ako se u trenutku nepažnje u neljudskosti i neznanju desi omaška, pa politika i ”struka” dobace do pokoje vakcine, sasvim je izvjesno da će neki budžetski patriota što nikada ne spava braneći domovinu, zaustaviti takav incident krunskim birokratskim prosvjetljenjem o tome kako tu fali još poneki papir…

I kako pjesma kaže, u međuvremenu vozovi odoše kroz Podlugove, kroz Podlugove… Eto, ta i takve pjesme – kao što je bilo nježno upozorenje Selmi ”da se ne naginje kroz prozor”, pa ono sa veseljem ”četiri mladića što idu sa Trebevića”, ili ono o ”Sarajevu, ljubavi moja…” – danas kod iole normalnijeg čovjeka ovdje nisu više samo bolne uspomene, nostalgija pa i sjećanja kojima je sve teže vjerovati uz ovo oko nas.

Na nevjerovanju gdje to zapravo živimo, šta nam se to desilo, ko nas to vodi i, najvažnije – kome smo se to dali bez ispaljenog metka – rođen je stid. Stid od izabranih kojima više ni milioni ljudskih života nisu važniji od vlastitog novčanika.

Nije to više ni samo stid od njih, debila, siledžija i bolesnih profitera spram svega čega se dotaknu, već i stid od ljepote, prirode i države kakvu smo mogli napraviti i imati, a nismo.

Stid od nas samih. Baš onako kako je to čovjek bolno, a tačno napisao. Stid što moj narod svojim djelovanjem potvrđuje da je stao i u vremenu i u prostoru.

Vakcinisati se protiv uzročnika tog stida, kasno je. I da je vakcine bilo. Medicina bi ponešto protiv Covida-19 i mogla, posebno kada se i ako se o tome dogovore moćni okupatori po njih opasnih ljudskih sloboda.

Naš stid nakon svega nije masovna pojava i njima bitna, ma koliko se širi. Zato će on ispotiha i opstati kao svojevrsna posljednja privilegija onima sa kojima se vakcinisana i ne vakcinisana realnost šprda.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close