kniževnostkultura

KARIĆ: Mevlud između zabrane i odobravanja

Enes Karić

I

Historija riječi mevlud/mawlud (odnosno u ispravnom obliku mevlid/mawlid), ukratko izložena, pokazuje kako su vremena nakon prvih stoljeća islama snažno i sa dugotrajnim intenzitetom, učitavala nova značenja ili barem nove ne samo specifične jezičke (već i folklorne, estetske, ponegdje i političke…) nijanse i konotacije u tu riječ.

U Kur’anu se riječ mevlud (osnovno njezino značenje je dijete!) spominje na dva mjesta u sintagmi mevlud(un) lehu (oba puta u suri el-Beqare, ajet 233), što znači ”onaj kojemu novorođenče pripada”, tj. otac ili šire roditelj; također, riječ mevlud spominje se jedanput i u suri Luqman (ajet 33), u značenju dijete, ali u temeljnoj knjizi islama mi uopće ne nalazimo ovu riječ u smislu označavanja ”rođenja Poslanikova”, niti u smislu Poslanika kao novorođenčeta, a pogotovo ne u smislu označavanja proslavljanja njegova rođendana. Dakle, tu riječ mi uopće ne nalazimo u Kur’anu u značenjima kakva mevlud, odnosno mevlid, ima u mnogih muslimanskih naroda tokom njihove kasnije povijesti, a i kasnije povijesti te riječi.

K tome, ovdje tek usputno navodimo da u velikom klasičnom rječniku arapskog jezika zvanom Lisanu l-’Areb (Lisan al- ‘Arab) od Ibn Manzura, uopće ne nalazimo riječ mevlud u značenju obilježavanja rođendana Muhammeda, a.s. Naravno, u odrednici walada (roditi) Ibn Manzur spominje sintagme mawlid al-rajul (mevlidu r-redžul) u značenju ”vremena kad se neki čovjek rodio”. Također, Ibn Manzur veli da riječi mawliduhu/mevliduhu znače ”mjesto u kojem se neko rodio”. No, kako rekosmo, veliki jezikoslovac Arapa, Ibn Manzur, ne spominje sintagmu mawlid al-nabiyy niti pod odrednicom walada, niti pod odrednicom naba’a (izvijestiti, donijeti vijesti i Objavu od Boga, odatle nabiyy – nebijj, vjeronavjestitelj, vjerovjesnik). Dakako, mnogi drugi arapski tekstovi iz vremena Ibn Manzura (a on je umro 1311. po Isa, a.s.) sadržavaju sintagmu mevlidu n-nebi (mawlid al-nabi), ali sam Ibn Manzur očito nije smatrao da se u njegovom rječniku zabilježi takva sintagma, pogotovo ne sintagma sa značenjem ”obilježavanja rođendana Posljednjeg Božijeg vjerovjesnika” . To možda govori i o Ibn Manzurovom stavu spram proslavljanja Poslanikova, a.s. rođendana, mawlid al-nabijja.

II

Ovdje je, tek usputno, potrebno napomenuti da ni veliki indeks klasičnih hadiskih zbirki (al-Mu’jam al-Mufahras li Alfazi l–Hadisi n-Nabawiyyi) ne spominje sintagmu mawlid al-nabi u smislu ceremonija(la) proslavljanja Poslanikova rođendana. Naravno, riječi i sintagme: milad(un) što znači Poslanikovo rođenje i mawlid(un) (Poslanikovo rođenje) odnosno mawliduhu bi Makkata (Poslanikovo rođenje u Mekki) spominju se u indeksima islamskih zbirki tradicije, ali ne u značenju proslavljanja rođendana ili evociranja uspomena na taj događaj.

Prema tome, tu sintagmu, sa njezinim kasnijim konvencionalnim značenjem u islamskoj – naročito folklornoj – kulturi, ne nalazimo u Kur’anu, a na isti način nepoznata je i u temeljnim hadiskim zbirkama.

Pa ipak, povijest islama krcata je ranim primjerima uvođenja ceremonijala obilježavanja Poslanikova rođenja (mevlidu n-nebi).

Vremenom se za mevlud i nastanak mevluda u značenju spomenutih ceremonijala kojim se proslavlja i obilježava datum rođenja Muhammeda, a.s. postupno stvorila posebna atmosfera. Razlozi nastanka za mevlid, odnosno mevlud podesnog duhovnog raspoloženja vremena trebaju se prvenstveno tražiti u postojanju i razvoju velikih islamskih imperija, sa dvorovima i strogo uređenom hijerarhijom vlasti.

Mnogi su tradicionalni islamski slojevi takvo kopiranje dvoraca Perzije i Bizanta odbacivali. Razloge pojave i samoga sufizma (premda postanak sufijskih učenja ne treba u prvom redu pravdati niti tumačiti socijalnim ili društvenim razlozima), treba tražiti barem malim dijelom i u sjeti i čežnji za ”izvornim i pravim dobom” islama, dobom, kako se govorilo, jednostavne vjere.

Osim toga, krvavi građanski ratovi u ranom islamskom društvu i državi doprinijeli su prilikama i pospješili uvjete da pojedine strane veličaju svoje junake. Tako su i same šiije vrlo rano počele obilježavati ubojstvo Alije, četvrtog po redu pravovjernog halife islama i samog Poslanikova zeta, potom su nastali ceremonijali obilježavanja tragedije na Kerbeli, gdje je ubijen Poslanikov unuk Husejn (Alijin sin) i gotovo cijela njegova porodica.

U takvom kontekstu treba tražiti i postepeno blagonaklono gledanje tradicionalnih islamskih središta na mevludske ceremonijale. Naime, tim se ceremonijalima, kao i svakim blagdanskim svečanostima, podsjećalo na prvo doba, na nepomućeno vrijeme, na vrijeme koje nije bilo zahvaćeno fesadom. Naročito je šiijska dinastija Fatimija (Fatimida) doprinijela uvođenju mevludskih svečanosti. Iz tog vremena imamo detaljne opise mevludskih svečanosti u Kairu i drugdje po Egiptu. U isto vrijeme mevludske svečanosti širile su se i u zemljama Šama.

Ovaj prigodni tekst nije forma u kojoj bi se mogli detaljno iznijeti mnogi dokumenti u prilog tvrdnji da je klasično doba islama (od VIII-XIV stoljeća po Isa, a.s.) blagonaklono ili pretežno blagonaklono, gledalo na mevludske svečanosti. Sam Dželaluddin Sujuti (al-Suyuti, umro 1505. po Isa, a.s.) piše jedno vrijedno naučno djelo posvećeno mevludu, pod naslovom Husn al-maqsid fi’ amal al-mawlid, (što u širem prijevodu znači: Lijepa namjera, lijep cilj u činu mevluda, u priređivanju mevludske svečanosti). Ima mnogo mišljenja da se ovdje, zapravo, radi o Sujutijevoj fetvi u podršku održavanju mevluda, o njegovoj fetvi-odbrani mevluda. Naime, iz naslova njegovog djela sasvim dobro vidimo da je riječ el-mevlid sada već postala sasvim konvencionalna, označava proslavu mevluda, ukazuje na dozvolu ceremonijala kojim se pobuđuje sjećanja na rođenje Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Profesor u Leidenu Nico J. G. Kaptein, u svojoj doktorskoj disertaciji posvećenoj mevludu (Muhammad’s Birthday Festival, Leiden, 1993.) navodi na desetine klasičnih arapskih djela koja sa blagonaklonošću i afirmiranjem gledaju na mevlud. (Kako ću ovo njegovo djelo uskoro, ako Bog da, prevesti na bosanski, to ovdje odustajem od šireg citiranja njegovih podataka.)

III

Na mevlud se, međutim, u puritanističkim islamskim pokretima ne gleda i nije gledalo blagonaklono. Arapski svijet koji je potpao pod utjecaje učenja Muhammada ibn Abd al-Wahaba i pokreta wahabiyya (vehabije) mevlud je odbacivao kao neku vrstu bid’ata (novotarije) ili nepoćudnog sinkretizma. Ibn Taymiyya (Ibn Tejmije) je, kao učitelj i inspirator svih kasnijih puritanističkih pokreta u islamu, pa i ideolog vehabija, odbacivao bid’ate ovakve vrste, pravdajući svoje postupke time da se u islamu samo Allahu robuje i da se štovanje ne smije iskazivati ni prema kome drugom, pa bio taj drugi i sam Muhammed, a.s.

Naravno, zagovornici i branitelji mevluda su svojim protivnicima, puritanističkim učenjacima, spremno odgovarali stavom da mevlud nije obožavanje Muhammeda, a.s., već bogougodno djelo obilježavanja datuma rođenja poštovanog Božijeg Poslanika! Štaviše, mevlud nije bid’at, tj. novotarija koja je loša! Mevludska svečanost je ispunjena pobožnošću, ona njoj služi. K tome, nije li i sam pjesnik Hassan ibn Sabit spjevao jednu divnu kasidu u slavu i počast Muhammedu, a.s. i to još za vrijeme Poslanikova života. Poslanik ga u tome nije spriječio, štaviše, ogrnuo ga je, kako kažu predaje, svojom džubbom!

U najnovije vrijeme dr. el-Buti (al-Buti) napisao je nekoliko vrlo zapaženih tekstova koji brane mevlud i mevludsku tradiciju kod Muhammeda, a.s.

IV

U samih Bošnjaka ova se riječ koristi u nekoliko značenja, a najučestalija su:

  1. a) mevlud u značenju spjeva, pjesme o Muhammedu, a.s., najčešće o njegovom rođenju i najvažnijim detaljima njegova poslaničkog života;
  2. b) mevlud u značenju svečanosti kojom se obilježava rođendan Muhammeda, a.s.;
  3. c) mevlud u značenju svečanosti kojom se obilježava bilo koji značajan događaj u životu muslimana ili njegove obitelji (mevludi u povodu useljenja u kuću ili stan, mevludi u povodu ženidbe, mevludi u znak sretnog ispraćaja sina u vojsku, mevludi kao suptilni znak /društvenog, vjerskog, itd./ prestiža onih domaćina i domova koji mevludske svečanosti priređuju, itd.).

Sve to u slučaju Bošnjaka pokazuje i potvrđuje kako je riječ mevlud kasnije počela označavati raznolike društvene institucije, književne žanrove, folklorne izraze…

I u drugih muslimanskih naroda, naročito u turskoj kulturnoj zoni islama, zatim u Arapa prošiijske provenijencije, ali i u Arapa koji pripadaju ehli sunnetu te, naravno, u muslimanskih naroda indo-pakistanskog potkontinenta i Dalekog istoka, svečanost mevluda ili pak mevlidu n-nebijj je poznata kako na ravni folklora, tako i na ravni visoke kulture elitnih slojeva.

Današnja ulema u muslimanskom svijetu uglavnom brani mevludske ceremonijale i smatra da se sa njima postiže više islama, a ne manje islama. U Bosni bi trebalo polaziti upravo od te argumentacije kad god se jave rušitelji mevludske tradicije.

Dakako, mevludske svečanosti i mevludski festivali vremenom su poprimili široke sinkretičke osnovice, ali je to tema za drugu priliku.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close