zdravlje

Kako i kada bismo mogli izaći iz karantene

Zašto direktor Svjetske zdravstvene organizacije ponavlja: "testirati, testirati, testirati"?

Igor Rudan

Hrvatska je privremeno postala velika karantena. Time građani onemogućuju novom koronavirusu širenje prevelikom brzinom. Zahvaljujući tome, broj teških slučajeva COVID-19 u našoj zemlji ne bi smio prebrzo narasti. To će omogućiti našem zdravstvenom sustavu da pomogne svima koji razviju teži oblik bolesti. Naši će zdravstveni djelatnici idućih tjedana spasiti mnoge živote. Budemo li se svi pridržavali odredbi karantene, naš će zdravstveni sustav moći nastaviti pomagati i oboljelima od svih drugih bolesti u potrebi za intenzivnom skrbi. Boravkom u svojim domovima svi sada čuvamo naše zdravstvo od preopterećenja, koje bi se inače moglo dogoditi pod pritiskom prevelikog broja pacijenata s koronavirusom.
Nakon što smo se svi zatekli u ovako neobičnoj situaciji, mnogi su mi se ovih dana obratili s pitanjima. Najčešća od njih su: “Što će sada biti dalje?”; “Koliko će ovo trajati?”; “Zašto nismo testirali puno više pa izbjegli karantenu, kao neke zemlje Azije?” Mnogi se ovih dana pitaju i jesmo li doista morali ovako ugroziti ekonomiju da bismo, kako kažu, “produljili za nekoliko godina živote onih među nama koji su već ionako najstariji i najbolesniji?” Mnogima nije jasno ni zašto se u društvima stvorila klima koja ljudima brani “pravo na umiranje od COVID-19”? Usporedbe radi, godišnje oko 8 milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja. Gotovo milijun tih smrti čine nepušači, koji udišu dim cigarete svog člana kućanstva.
Zašto se na ovaj isti način ne prate smrti svih tih nesretnih “pasivnih pušača”? Nadalje, više od milijun ljudi godišnje umire u prometnim nesrećama. Svi se vozači izlažu vožnji, ali ne prežive je svi, niti su uvijek sami krivi za to. Zašto je izlaganje koronavirusu drukčije od izlaganja vožnji? Konačno, oko milijun ljudi godišnje umire i od AIDS-a. Svejedno, nitko zbog tih ukupno deset milijuna smrti godišnje ne brani ni pušenje, ni vožnju auta, a ni spolne odnose svom stanovništvu. A sada smo zbog COVID-19 svi odjednom u kućama. Pritom smo ugroženi i od virusa i od ekonomske katastrofe, a očito i od potresa. Što se to onda, ovdje, zapravo zbiva? Zašto je pola milijuna mrtvih od gripe svake godine potpuno nezanimljivo široj javnosti, ali svaka smrt od COVID-19 zanimljiva je do te mjere da država za državom razvijenog zapada upravo čini ekonomski suicid? Ili, zašto javnosti nije zanimljivo šest milijuna smrti siromašne djece u svijetu? Čini se da bi žrtve svih spomenutih bolesti bilo čak i razumnije spašavati od pretežno umirovljenih, starih i bolesnih osoba diljem svijeta kojima sada prijeti zaraza s COVID-19.
To uopće nisu jednostavna pitanja i nisam siguran da na njih imam jasne odgovore. Veseli me ipak što se napokon pojavljuju i prvi jasni planovi, znanstveno utemeljeni, kako iz ove situacije ipak izaći relativno brzo, uz minimalne ljudske žrtve i izbjegavajući potpun slom ekonomije. Prvi korak svih tih planova uvijek je brzo i odlučno zatvaranje puteva daljnjeg širenja virusa. Time se izbjegava prebrzo stvaranje ogromnog broja zaraženih. Zdravstveni sustav štiti se od potpunog kolapsa, a mnogi ljudski životi bit će spašeni. Nakon toga, postoji vrlo širok spektar daljnjih opcija. Autor Tomas Pueyo nedavno je izložio trenutačno najrazumniju strategiju borbe s koronavirusom i nazvao je “Čekić i ples”. Očekujem da će se tijekom idućih nekoliko tjedana brojne vlade razvijenih zemalja prikloniti nekoj varijanti ovog rješenja, jer je razumno. Ono štiti živote ljudi i zdravstveni sustav, ali i ekonomiju. “Čekić” je intenzivna i ne preduga karantena kojom se preokreće tijek epidemije i smanjuje broj zaraženih. “Ples” je zatim naš suživot s virusom, nalik na eskiviranje udaraca u stilu Muhammada Alija, gdje mu ne smijemo više nikada dopustiti da se brzo proširi na velik broj ljudi.
Stoga, kada ova neobična situacija jednom završi, ocjena uspješnosti svake države u nošenju s korona-krizom temeljit će se na sljedećih pet pitanja: 1. Koliko je dugo i efikasno “prva linija obrane” uspijevala spriječiti slobodno širenje koronavirusa među stanovništvom? U slučaju Hrvatske, tu smo bili praktično najbolji u Europi. 2. Kad je virus probio “prvu liniju obrane” i započeo eksponencijalno širenje među stanovništvom, koliko je brzo i odlučno aktivirana mjera stroge karantene? U slučaju Hrvatske, mjere aktivacije započele su u pravo vrijeme, s planom da broj zaraženih ne prijeđe nekoliko tisuća, a broj teških slučajeva samo nekoliko stotina. Da nije bilo potresa i bijega mnogih na jug, vjerojatno bi se postigle točno te brojke, no vidjet ćemo za nekoliko dana gdje će biti vrhunac broja zaraženih. 3. Koliko se stanovništvo striktno pridržavalo karantene? Tu sada ovisimo o disciplini svih nas, da nam se ne dogode problemi koje zbog svoje nediscipline sada imaju Talijani i Španjolci. Ostanite, zato, ako ikako možete, u kućama. 4. Koliko je brza i aktivna država bila u mobilizaciji svojih kapaciteta i ljudskih resursa te kreativnih i inovativnih rješenja kako bi razvila konkretan plan za što brži izlazak iz karantene i suživot s koronavirusom? Ovo je za Hrvatsku sljedeći hitan zadatak. Ovdje će spadati osnaživanje tehnoloških kapaciteta i ljudskih resursa za testiranje na virus, inovativne ideje o mjerama socijalnog udaljavanja, mjere efikasnog nadzora nad virusom, korištenje tehnologija za razumijevanje kontakata među ljudima i širenja virusa te drugo. 5. Koliko je efikasno nakon završetka karantene država omogućila svojim stanovnicima prijelaz u relativno normalan život i očuvala urušavanje svoje ekonomije uz trajnu kontrolu širenja virusa? Ovo je naš peti zadatak, ali ni on nije nerješiv.
Kako ćemo to postići tijekom idućih mjesec dana te kako bismo mogli nastaviti nakon toga? Pokušat ću to objasniti s pomoću ove jednostavne priče koja će vam objasniti našu trenutačnu situaciju i opcije koje nam stoje na raspolaganju. Zamislimo najprije cijelu Hrvatsku kao grupu od stotinu ljudi. Radeći za svojim računalima, ta grupa odrađuje noćnu smjenu u nekoj uredskoj prizemnici blizu maksimirske šume. U tu se prizemnicu ulazi kroz prilično dug hodnik. U maksimirskoj šumi je, kako znamo, smješten i zoološki vrt. Priča se također da šumom noću luta i nekakav vampir. Zbog blizine divljih životinja i tih glasina o vampiru, nas stotinu uposlenih u uredu napravilo je okruglu mrežu od vrlo čvrstog konopca. Po okruglom rubu te mreže zavezali smo stotinu cigli. Jedne noći, iz zoološkog vrta pobjegao je tigar. Čuli smo to na radiju i nadali smo se da neće ući baš k nama, no izvukli smo ipak onu mrežu iz ormara. Trenutak poslije, tigar je ušetao baš u naš ured. Bacili smo na njega mrežu, a zatim se svatko od nas čvrsto primio one cigle na njezinu rubu i pritisnuo je uz pod. Koliko god snažan bio, tigar je sada bio pritisnut mrežom zahvaljujući zajedničkoj akciji svih nas stotinu. Ne može nam zapravo učiniti ništa nažao dok god svatko od nas čvrsto pritišće svoju ciglu uz pod. To je naša trenutačna situacija s koronavirusom, tome služi karantena.
Međutim, sve što bi tigar želio jest odvući samo jednog od nas te ga pojesti negdje u šumi. Sve ostale bi pustio na miru i vratio se opet tek za godinu dana. Uz vrata hodnika sjede baš oni najstariji i najbolesniji, pa bi vjerojatno odvukao jednog od njih. Da bismo zaštitili jednog od nas, svih stotinu sada moramo držati tu ciglu pritisnutu uz pod. To je ne samo naporno već i dosadno. Nitko ne želi tako živjeti. Ali, što drugo bismo mogli? Neki počnu polako pogledavati starce među nama, pitajući se vrijede li nam toliko. Ima li smisla žrtvovati kvalitetu života nas devedeset i devet, kako bismo spasili jednog svog starca? Nevjerojatno je da nas je ovaj virus u 21. stoljeću postavio pred ovakvu dvojbu. U našem će se odgovoru na krizu, zapravo, ogledati sustav vrijednosti našeg društva. Ipak, svi su se pitali dokle sada držati tog tigra pritisnutog pod mrežom i kako dalje iz te situacije. Netko se tada sjetio onog vampira. Ako je tigra slučajno putem do prizemnice ugrizao vampir, tada bi izlaskom Sunca tigar mogao jednostavno nestati kada ga osvijetli Sunce. To je analogija s nestankom koronavirusa s toplijim vremenom. Tako se činilo razumnim izdržati barem još neko vrijeme. Zatim je jedan od nas zamolio osobu do sebe da slobodnom rukom pritisne i njegovu ciglu, kako bi za to vrijeme pokušao sklepati pušku iz koje bi mogao jednostavno ubiti tigra. To bi bila analogija s otkrićem cjepiva za virus. Drugi se, pak, također oslobodio, pa prionuo na razvoj tekućine koja bi tigru ubila svaki apetit. Tada bi nas tigar sve ostavio na miru i išetao van. To bi bila analogija s lijekom protiv COVID-19, kojim bi se smanjila potreba za respiratorima kod teško bolesnih i pritisak na zdravstveni sustav.
Odjednom, činilo se da imamo čak tri opcije – nestanak tigra s izlaskom sunca, sklepavanje puške ili razvoj tekućine koja bi tigru ubila apetit. Problem je što ni za jednu od njih nije uopće sigurno hoće li djelovati. Za to vrijeme ljudima se sve manje drži ta mreža. Popuste li samo dvojica ili trojica na istom mjestu, tigar će tamo ispuzati van, pa će ga opet trebati hvatati u mrežu. Ipak, sve više ljudi, željno normalnog života, počinje razmišljati je li bolje kockati se s 99%-tnim izgledom da tigar neće dograbiti baš njih, negoli ovako živjeti, čučeći na podu i pritišćući mrežu o pod zajedno sa svima drugima. O tome pogotovo razmišljaju mlađi, brži i spretniji. No, odjednom se neki inženjer dosjeti još nečeg. Udruži se s rudarom do njega.
Zamole susjede da pridrže njihove cigle, a oni odu u hodnik. Inženjer naloži rudaru da iskopa tunel ispod hodnika, koji će voditi nazad u šumu. Za to vrijeme postavi deset ploča umjesto poda hodnika, svaku sa senzorom. Na plafon instalira lasersku zraku koja naizmjence osvjetljava po jednu od tih ploča. Ako se zraka usmjeri na senzor ploče, a senzor ne registrira zraku, znači da se na toj ploči vjerojatno nalazi tigar koji se šunja. Tada će ploča propasti, a tigar pasti u tunel, te se morati vratiti nazad u šumu i morat će nam se prišunjati ispočetka. Ako ikada i uspije provući se kroz takav sustav zaštite, još uvijek prije kraja hodnika imamo razapet konopac sa zvoncem. Ono će nas upozoriti da je probio tu obranu i tada ćemo ga opet hvatati u mrežu. Ali u međuvremenu ćemo barem moći normalnije živjeti i nastaviti raditi, bez obzira na to što je izvan naše zgrade tigar. Kada je sustav instaliran i isproban, izgurat ćemo tigra zajednički van svojom mrežom, a zatim ga prepustiti stalnom propadanju kroz ploče na podu, upadanju iznova u tunel i vraćanju u šumu. Tako nekako, otprilike, funkcionira testiranje na koronavirus.
U bilo kojoj epidemiji dovoljno je upamtiti samo jedno: trebamo učiniti sve kako bismo doznali tko je zaražen, a tko nije, te zatim fizički razdvojiti zaražene od zdravih. To treba činiti među stanovništvom, ali posebno i u bolnicama, gdje je virus najopasniji ako uspije ući u njih. Budući da nam je u već nekoliko bolnica ušao koronavirus, svatko tko razmišlja o potpunom izmještavanju svih zaraženih s COVID-19 iz svih bolnica u prihvatne centre, poput novih bolnica u Wuhanu, ima moju punu podršku. Svakom akcijom razdvajanja zaraženih od ostatka stanovništva onemogućujemo virusu daljnje širenje. Najvažnije je pritom spriječiti njegovo širenje na nezaražene bolničke pacijente, koji su najugroženiji.
Ako uspijemo biti toliko aktivni u traženju zaraženih i izolaciji njih i njihovih kontakata, značajno ćemo usporiti širenje virusa. Ovaj virus trenutačno se strašno brzo širi jer svaki zaraženi uspijeva ga prenijeti dalje na dvije, tri ili čak četiri zdrave osobe u svom idućem koraku.
Ali, ako aktivnim pristupom traženja zaraženih širitelja COVID-19 koji još nemaju simptome te stalnim izdvajanjem njih i svih njihovih kontakata u samoizolaciju, uspijemo postići da jedan zaraženi zarazi u prosjeku manje od jednog zdravog, tada smo svi zajedno prilično sigurni. Epidemija će se polako gasiti sama od sebe, a ogromna većina nas moći će relativno normalno živjeti. Manjina će, pak, stalno rotirati u izolaciji i polako se procjepljivati prebolijevanjem bolesti.
Proaktivnim testiranjem, primjerice malim epidemiološkim timovima koji će ići u kućanstva svih koji prijave simptome bolesti i testirati ih, a zatim izolirati njih i njihove kontakte ako su pozitivni na virus, omogućit ćemo velikoj većini stanovništva siguran suživot s virusom. Svakako bih preporučio i dnevno testiranje svih djelatnika bolnica, ambulanti, domova zdravlja, kao i osoba uposlenih u domovima umirovljenika, jer tamo će također biti velikih šteta ako se razvije epidemija COVID-19. Uz aktivno traženje, testiranje i izoliranje zaraženih i njihovih kontakata, postoje još dva elegantna načina kojima bismo se mogli dodatno zaštititi. Prvi je da izgradimo neku vrstu “zaštitne mreže”. Mogli bismo definirati vrlo reprezentativni uzorak stanovništva Hrvatske od oko 10.000 osoba, pa ih sve testirati jednom tjedno. Na taj način bili bismo sigurni da nam se virus nigdje ne “šulja” iza leđa i bježi u eksponencijalni rast u nekom dijelu Hrvatske. Matematičar Toni Milun to objašnjava u svom novom videu.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close