politikavijesti

Jer su Izetbegovići to zaslužili

VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države BiH. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije

Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.

FAVORIT

Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.

Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet.

Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).

No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.

Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju.

On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.

BITKA ZA SPAS BOSNE I HERCEGOVINE

Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: