kniževnostkultura

Jedna hikaja hazreti Ibn Arebija o dobroti i oprostu

Ovu hikaju (priču) pripovijeda nam hazreti Ibn Arebi iz vlastitoga iskustva. Ne znamo kada i gdje se radnja desila. Događaj je zabilježio u 369. poglavlju svoga čuvenog Futūhāta („Mekkanskih otkrovenja“), a poglavlje nosi naslov „Ključevi riznica dobrote“.

Oprost i milost osobine se istinskoga ʼālima, učenjaka i znalca, i to u najširem mogućem opsegu. S druge strane, loše vladanje, uz koje posljedično ide osveta, netolerantnost i sl., rezultat su duhove skučenosti i neznanja. Stoga vrijednost pravoga znanja mogu znati samo pravi znalci o Allahu svevišnjem. Samo takva osoba ima širinu kojoj nema kraja, ni prostornoga ni vremenskoga. Tako nam to kazuje hazreti Ibn Arebi u uvodu ove pripovijesti koja se dogodila njemu lično. Vrlo moguće je da se ovaj događaj desio u Andaluziji, iz vremena dok još uvijek nije napustio rodnu grudu i krenuo na Istok. U kazivanju čitamo:

Bijah jednom otišao kod kralja da se zauzmem za jednog čovjeka koji se o njemu ogriješio, pa mu vladar dosudio smrtnu kaznu. Poznato je da vladari nikad ne opraštaju tri stvari. To je univerzalno pravilo za sve vladare ovoga svijeta. Razlika je samo u težini kazne koja se dosuđuje. Prva stvar je neovlašten ulazak u harem (što može značiti i svaki zaštićeni i strogo čuvani prostor a ne samo harem sultanovih žena). Druga stvar je otkrivanje neke vladareve tajne, dok je treća stvar veleizdaja. Ovaj čovjek za kojeg sam došao se zauzeti uradio je veleizdaju.

Kralj mu je dosudio smrtnu kaznu, pa kad sam saznao za njegov slučaj, otišao sam da se zauzmem za njega i poštedi mu život. Kralj nije bio baš oduševljen, čak štaviše, smrknuo se u licu, te mi rekao da je njegov grijeh neoprostiv i da ga mora smaknuti. Na to se ja nasmiješih i rekoh mu: „Vladaru, tako mi dragoga Boga, da sam znao da u tvome kraljevstvu ima grijeh koji nadvladava tvoj oprost i jači je od njega, ne bih dolazio da se zauzimam, niti bih te smatrao vladarem. Ja sam jedan obični musliman, i tako mi Boga, u cijelome svijetu ne vidim grijeha kojeg baška ja ne mogu oprostiti.“ Na to se on zamisli, i dade mu oprost. Tad mu ja ponovo rekoh: „Neka mu kazna bude oduzimanje položaja koji mu je omogućio uvid u tvoje tajne i pokušaj veleizdaje. Eto, kao što sam njemu pomogao da ga poštediš smrti, tako ću i tebe i tvoje kraljevstvo pomoći od eventualnih budućih veleizdaja.“  Kralj se na sve obradova i reče mi: „Allah ti podario svako dobro!“, pa se uspe do svoga dvorca, oslobodi onog čovjeka i posla ga meni. Kad mi je prišao, i njemu na kraju dadoh nekoliko savjeta, ali mi posebno bī drago i milo što je kralj bio razuman i edebli. Svakako sam mu na kraju i zahvalio, kako to edeb i nalaže.

Priredio i preveo: Kenan Čemo

Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button