politika

Je li sporazum o normalizaciji zaista dobitak za Izrael?

Sporazum o normalizaciji odnosa s Izraelom, koji se čini velikim gubitkom za palestinsko pitanje, mogao bi se pokazati štetnijim za cionistički projekt

Adnan Abu Amer

Potpisivanje sporazuma kojim se normaliziraju odnosi između Izraela, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata izazvalo je komešanje na Bliskom istoku. Izgleda da Izrael stiče političku stabilnost u regiji, da širi trgovinu i finansijske odnose i da učvršćuje arapsko-izraelsku osovinu protiv Irana. Sve se ovo događa protiv volje palestinskog naroda i bez ikakvog pristanka Izraelaca.

Ovaj je razvoj pokrenuo niz važnih pitanja na političkoj sceni na Bliskom istoku. Da li ovaj diplomatski uspjeh za Izrael znači da je palestinsko pitanje sasvim gurnuto u stranu u arapskoj politici? Jesu li Palestinci izgubili svoje „pravo veta“ na normalizaciju odnosa između arapskih država i Izraela? Hoće li UAE biti u stanju da zaobiđe Palestince, originalne vlasnike ovog pitanja, i smisli „rješenje“ za palestinsko pitanje?

Palestinski gubitak ‘veta’

Decenijama već postoji konsenzus među arapskim državama da svako približavanje Izraelu mora biti pod uslovom aranžmana „zemlje za mir“ koji uključuje povlačenje sa teritorija koje je Izrael okupirao tokom rata 1967. To jeste, Izraelci bi se morali odreći okupirane teritorije za kreiranje nezavisne palestinske države u zamjenu za normaliziranje odnosa sa arapskim državama.

Ovim je konsenzusom prećutno dato „pravo veta“ Palestincima, čineći razrješenje palestinskog pitanja jedinim načinom da Izrael bude prihvaćen u arapskom svijetu.

Sporazum između UAE-a, Bahreina i Izraela je u suštini zanemario ovaj raniji arapski konsenzus o tome kako da se nose sa palestinskim pitanjem i javno obznane ono što se neformalno dešava već godinama – normalizaciju odnosa između Tel Aviva i Abu Dhabija.

To pokazuje nemar UAE-a i Bahreina prema dugogodišnjoj arapskoj poziciji “zemlje za mir”. Abu Dabi i Manama u osnovi su Izraelcima dali ono što žele – otvorene političke odnose, trgovinu i podršku njihovim antiiranskim naporima za sučeljavanje – bez ikakvih stvarnih ustupaka po pitanju Palestine.

Za Palestince je ovo jasan pokušaj održavanja statusa quo i omogućavanja Izraelcima da nastave krasti palestinsku zemlju, uništavajući palestinske domove, zatvarajući i ubijajući Palestince i sveukupno učvršćujući vladavinu aparthejda. Suprotno onome što tvrde UAE, ovaj sporazum nije zaustavio aneksiju palestinske zemlje na terenu.

Izraelci ne kriju svoj optimizam da će uspostavljanje punih diplomatskih odnosa sa UAE-om i Bahreinom otvoriti vrata za uspostavljanje odnosa sa drugim državama kao što su Oman, Saudijska Arabija, Maroko i možda Sudan. Ako se ovi sporazumi o normalizaciji nastave, onda će to značiti da su Palestinci izgubili svoje „pravo veta“ na normalizaciju odnosa s Izraelom i da je njihovo pitanje izgubilo političku vrijednost za arapske režime.

Iako je ovaj sporazum zaista loša vijest za Palestince, važno je ne preuveličati njegov značaj. Abu Dhabi, Tel Aviv i Washington su ga nazvali inicijativom „mir za mir“ (nasuprot inicijativi „zemlja za mir“), pokušavši ga izjednačiti sa mirovnim sporazumima koje su Egipat i Jordan zaključili s Izraelom ranije. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, idejni tvorac ovog sporazuma, kao većina Izraelaca, dobro zna da su takva poređenja nerealna.

Ipak ni Bahrein ni UAE nisu zaista bili u ratu s Izraelom, niti imaju zajedničke granice, za razliku od Jordana i Egipta, koji su vodili smrtonosne ratove protiv Izraelaca. Mirovni sporazumi koje su ove države potpisale sa Izraelom nisu samo okončali neprijateljstvo već su i prisilili Izrael da se povuče s teritorija koje je okupirao.

Ništa od takvog političkog značaja nije sadržano u “mirovnom” sporazumu koji su Bahrein, UAE i Izrael potpisali prošlog mjeseca.

Da li su UAE mirotvorac?

Kolio god ovaj sporazum bio loš za Palestince, on ne čini da palestinsko pitanje nestane. Uprkos svoj buci i promociji, Izraelci su sasvim svjesni da normalizacija odnosa sa zaljevskim nacijama ih neće „otarasiti“ miliona Palestinaca. To ih ne može izbrisati iz historije ili iz stvarnosti.

Izgleda da među nekim umjerenim Izraelcima postoji neka nada da bi UAE, novi samoproglašeni „mirotvorac“ u regiiji, mogao iskoristiti ovaj sporazum kao sredstvo i iskoristiti svoj utjecaj da pomogne riješiti izraelsko-palestinski sukob. U nedavno objavljenom članku, bivši izraelski diplomata, Nadav Tamir, pisao je o mogućnosti da Abu Dhabi inicira nove pregovore između Palestinske samouprave i Tel Aviva da iznjedri nagodbu koja uključuje zasebnu palestinsku državu.

Međutim, šanse za uspjeh takve inicijative su male, s obzirom na to da su odnosi između Ramale i Abu Dabija najgori ikad. Palestinska uprava je jasno stavila do znanja da sporazum Emirata s Izraelom smatra “izdajom” i izrekla oštre osude.

Ukoliko UAE ne uspije odigrati korisnu ulogu u postizanju sporazuma s Palestincima, Tamir se plaši da bi se sporazum sa UAE-om mogao od taktičkog uspjeha pretvoriti u stratešku štetu.

Kratkoročno gledano, normalizacija sa Izraelom samo povećava izolaciju Palestinske samouprave i mogla bi koristiti Hamasu, nešto što nije u interesu Izraela, koji već dugo koristi vlasti u Ramallahu da indirektno depolitizira i kontrolira palestinsku populaciju. Dugoročno gledano, arapska normalizacija s Izraelom bez ustupaka u pogledu palestinskog pitanja oduzima glavnu arapsku prednost za nametanje dvodržavnog rješenja, što bi moglo imati sasvim suprotan učinak.

Duboko oslabljena palestinska uprava vjerovatno će se srušiti i upravljanje palestinskim gradovima i selima na Zapadnoj obali prepustiti njihovom okupatoru Izraelu. Takav razvoj događaja samo bi doveo do izražaja prakse apartheida izraelske države, dajući puna prava izraelskim Jevrejima, istovremeno tlačeći i diskriminišući izvorno palestinsko stanovništvo.

Ovo bi vjerovatno samo dodalo ulje na vatru transnacionalnog lokalnog protivljenja izraelskoj okupaciji i aparthejdu, koja već vrši značajan pritisak na Izrael da Palestincima da njihova prava.

U tom smislu, stalno uskraćivanje prava na državu Palestincima od strane desničarske, vladajuće izraelske elite i manjak podrške za Izrael među mlađom generacijom Amerikanaca i državljana Zapadne Evrope pozicionira još snažnije ovu državu na put prema jednodržavnom rješenju, u kojoj bi Izraelci i Palestinci imali jednaka prava. To bi značilo kraj cionističkog sna o jevrejskoj državi na cijelom prostoru historijske Palestine.

Trenutno izraelsko političko vođstvo je isuviše kratkovido da bi vidjelo ove potencijalne posljedice. Netanyahu uživa u jačanju imidža koje mu je donio sporazum o normalizaciji i vjerovatno se nada da će mu to osigurati ponovni izbor kada se vladajuća koalicija raspadne i omogućiti da nastavi izbjegavati zatvor zbog korupcije za koju mu se sudi. Njegov boravak na poziciji premijera mogao bi u historiji biti zabilježen kao onaj koji je položio osnove za kraj isključivo jevrejske države u Palestini.

Stoga bi se ovaj događaj koji izgleda kao veliki gubitak za palestinsko pitanje mogao ispostaviti kao štetniji za cionistički projekat. Izraelci će se, prije ili kasnije, morati suočiti sa posljedicama poricanja palestinske državnosti.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close