religija

Ivan Markešić : Izborna groznica i religijsko-politička kampanja trese BiH

Ivan Markešić 

Izborna groznica ”trese” Bosnu i Hercegovinu. Kod takvoga stanja stvari, o čemu sam već više puta pisao, izbori postaju jedna od glavnih tema ne samo najviših predstavnik međunarodne zajednice u BiH i raznobojnih političkih partija, nego – što nikoga više uopće ne iznenađuje – i najviših predstavnika religijskih zajednica, kako katoličke, islamske i židovske u Federaciji BiH tako i srpsko-pravoslavne u Republici Srpskoj.

Sve te – Svevišnjem omiljene ovozemaljske predstavnice – imaju i ”svoje” gotovo pa vječne nebeske političke zagovornike, ”svoje” političke izbavitelje u teškim političkim iskušenjima kao što su ova u osvit nadolazećih parlamentarnih izbora, ali i ”svoje” viđenje budućnosti zemlje i njezinih građana ma kako god se oni zvali.

U svojim javnim iskazima predstavnici religijskih zajednica u BiH ne zaboravljaju napomenuti koje su to temeljne islamske, hrišćanske, kršćanske, židovske vrijednosti za koje bi se njihovi vjernici trebali zalagati, koje bi ih to političke stranke i koji bi ih to politički lideri na najbolji način mogli u praksi primjenjivati.

Ta religijsko-politička kampanja za ”našu religijsku”, a time i za ”našu nacionalnu stvar” neće trajati samo tijekom ovojesenske predizborne kampanje.

Ona će se – po svemu sudeći – nastaviti, kako već sada primjećujemo, i u poslijeizbornome razdoblju, jer još uvijek nije završena religijska legitimacija svih političkih stranaka, a posebno njihovih stranačkih predstavnika. Još traju prijepori oko toga, je li taj i taj ”uglednik” sa stranačke izborne liste pravi katolik, pravi musliman, odnosno pravi pravoslavac?

U takvim okolnostima ni predstavnici religijskih zajednica ne sjede skrštenih ruku. Ne miruju nego potiho, ali uporno i savjesno rade na ostvarivanju zacrtanih političkih ciljeva ”svojih” političkih stranaka.

U ponedjeljak, 9. svibnja 2022. godine Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine (BKBiH) obznanila je Promemoriju o potrebi uspostave pravde i društvene sloge te o sadašnjem stanju Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u BiH.

Promemoriju, koja je u cijelosti ”protkana” trenutnom bosanskohercegovačkom zbiljom, potpisali su svi članovi BKBiH na čelu s mons. prof. dr. Tomom Vukšićem. Biskupi u toj Promemoriji izražavaju ”svoju zabrinutost zbog neodgovornoga ponašanja i nepromišljenih izjava pojedinih političkih predstavnika, koji takvim svojim djelovanjem izazivaju osjećanje nesigurnosti i straha kod ljudi”.

Znajući jako dobro kakvo je trenutno stanje u bh društvu, biskupi pozivaju izabrane predstavnike koji sudjeluju u vlasti, koji donose odluke i koji – što je jako važno naglasiti – oblikuju medijski prostor ”da se suzdrže od teških riječi i uvreda i da poštuju pojedinačna i kolektivna prava ljudi, konstitutivnih naroda i manjinskih grupa”.

Nažalost, ta preporuka je – čini mi se – otišla u nepoznato, u prazno, u ništa. Svakim danom sve više je teških riječi u bh društvu, sve više je isključivosti, netrpeljivosti, sve više je onih koji drže da su u pravu, da su nepogrešivi u svojim odlukama, a da su za sve krivi oni drugi.

Znajući da će u postojećim društvenim i političkim prilikama biti nemoguće ostvariti pravedno i na pravdi uspostavljeno društvo, biskupi će pokušati, tako se navodi u ovoj Promemoriji, osloniti se na predstavnike međunarodne zajednice. Od njih očekuju, odnosno od njih traže pomoć ”radi uspostave društvene sloge i pronalaženja pravednog izbornog sustava i radi provođenja potrebite ustavne i zakonske reforme”.

A kako živimo u državi i društvu u kojemu je nacionalno temeljna odrednica društvenog i političkog bivanja, ne čudi ni sljedeća poruka bosanskohercegovačkih biskupa: ”Tu reformu zahtijeva pravda i radi toga da bi se otklonila svaka pravna i stvarna mogućnost preglasavanja, manipulacija i dominacije, i da bi se pronašao zakonski sustav i rješenje koje će osigurati poštivanje ljudskih prava i dostojanstva u kojemu će svaki narod i manjinska grupa sama birati i imati svoje predstavnike.”

Pošto u Bosni i Hercegovini zbog desetljećima neriješenoga hrvatskog nacionalnog pitanja i dalje postoji strah od preglasavanja – a taj strah postoji, jer u vremenu kada je potpisivan Washingtonski (1994.) i kasnije Daytonski sporazum (1995.) – to pitanje nije riješeno, iz ove biskupske Promemorije proizlazi očekivanje i zahtjev za uspostavu dijaloga kao jedinog moralno prihvatljivog načina ”koji izabrani predstavnici moraju slijediti u pregovorima radi pronalaženja rješenja”.

I biskupi smatraju da je to potrebno ”radi ispravljanja nepravdȃ i stvaranja osjećaja sigurnosti, radi podržavanja poduzetničke klime i otvaranja radnih mjesta, posebice za mlade”.

A da je to potrebno uraditi, podsjetio bih – onako iz samohvale na svoj tekst ponovno objavljen na Autografu u kojemu sam još prije trideset godina, točno u vrijeme potpisivanja Washingtonskog sporazuma, upozoravao da ćemo se mi Hrvati u BiH, budemo li prihvatili taj i takav sporazum, naći u ”bošnjačkoj talionici”.

Uzalud je u tih prošlih trideset godina bilo upozoravati hrvatske uglednike na činjenicu nepravde koja je tim činim donesena, a kasnijim sporazumima i dopunama njihovim pristankom u cijelosti i legitimirana.

Sve do ovih dana ti ”naši” vrli predstavnici zaboravljaju početke sadašnje hrvatske nacionalne preglasavajuće agonije koju je, i danas, u ovakvim teškim prilikama ipak moguće riješiti samo i isključivo mirnim i razumijevajućim načinom, bez bilo čije prisile. Jer, jednu međunarodnu prisilu – Washingtonski i Daytonski sporazum – ne možemo riješiti nekim novim lokalnim nacionalnim prisilama.

Smatram da je postojeću ”međunarodnu prisilu” moguće riješiti jedino razgovorom i međusobnim dogovorom, posebno između Bošnjaka i Hrvata. Sve dok trenutno neriješeno bošnjačko-hrvatsko nacionalno pitanje ne bude riješeno na zadovoljstvo svih bh sudionika, na način koji će svima odgovarati, u BiH neće biti mira.

U daljnjem dijelu Promemorije biskupi se osvrću na procese katoličkog i hrvatskoga porasta i opadanja i navode da je na kraju 2020. ”u BiH bilo prisutno 345.448 katolika” što je puno manje od broja katolika prema popisu iz 2013. godine kada ih je bilo 536.333.

Nažalost, kad vidimo tko nas u bh politici vodi, dobro je da nas ima i ovoliko, makar je to tek polovica od broja Hrvata s početka 1990-ih!

Predstavnici BKBiH ističu da ne postoje samo problemi u trenutnom broju katolika nego i u procesima njihova iseljavanja iz BiH.

Biskupi navode i više razloga za takvo stanje: ”Neuspio povratak prognanika i raseljenih tijekom posljednjega rata; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoka stopa nezaposlenosti i raširena korupcija koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; novo iseljavanje kao posljedica planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljna društvena i materijalna podrška ženama koje žele rađati; sve veća kriza bračnoga morala i sekularizacija; kriza svijesti o vrijednosti života; odlazak mladih i visoka prosječna dob stanovnika kao razlog neplodnosti; porast broja osoba koje se ravnaju prema načelu: Ubi bene, ibi patria, te ponekada ostavljaju siguran posao i odlaze u potrazi za još boljim materijalnim uvjetima.”

Kad je riječ o budućnosti i traženju nekih boljih rješenja, naglasak je na brizi ”za one katolike koji su ovdje (u BiH), zaustavljanje njihova iseljavanja i podizanje nataliteta”.

Na kraju svoje Promemorije katolički biskupi u BiH ukazuju i na potrebu provedbe ”dvaju ugovora sa Svetom Stolicom: temeljnog ugovora koji je potpisan još 2006., i onoga u vezi Vojnog ordinarijata iz 2010. Do danas državna vlast”, prema iskazu predstavnika BKBiH, ”nije provela ništa od onoga što je potpisala u tim ugovorima, niti u ovom času ima naznaka da to namjerava učiniti”.

I, možda, zaključuju biskupi, ”upravo primjer ignoriranja i neprovođenja tih dvaju međunarodnih ugovora ponajbolje oslikava kakav je stvarni odnos vlasti prema katolicima i njihovoj Crkvi”.

Ovom Promemorijom naznačeni su osnovni problemi koje Katolička Crkva u BiH ima u državi Bosni i Hercegovini.

U nedjelju, 22. svibnja 2022., održana je sjednica Sabora Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini. Predsjedao je reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović.

Nadao sam se da će uvaženi reis okupljenim članovima, ponajprije vjernicima muslimanima u Bosni i Hercegovini, ali i u Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj i Sloveniji, ponuditi neku novu viziju djelovanja Islamske zajednice u novim društvenim, političkim, sigurnosnim i religijskim prilikama.

Nažalost, umjesto toga, u svome obraćanju prisutnim sudionicima ovoga najvišeg tijela Islamske zajednice reis ef. Kavazović više se bavio političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini i njezinu okruženju negoli stanjem i prilikama u vlastitoj Islamskoj zajednici.

To me je uistinu razočaralo!

Čitajući izvješće s toga skupa pod naslovom ”Reis Kavazović: Na izborima dajmo povjerenje onima koji će izdržati sve jači politički pritisak” morao sam konstatirati da se uvaženi reis ef. Kavazović u svome obraćanju ni jednom jedinom riječi nije osvrnuo na činjenicu da još uvijek nije potpisan ugovor/sporazum između Islamske zajednice u BiH i države Bosne i Hercegovine, a što bi i za Islamsku zajednicu i za Bosnu i Hercegovinu kao državu bilo od velikog značenja.

U tekstu iz 2018. pod naslovom Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH. Diskriminacija muslimana kao pravilo” navodi se da je Bosna i Hercegovina kao država s Katoličkom Crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006., a sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom 2007. godine, a da je Islamska zajednica u BiH tek 2009. dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, čime su formalno bili započeli pregovori o tekstu i sadržaju toga ugovora.

Koliko mi je poznato ugovor države BiH s Islamskom zajednicom još uvijek nije potpisan.

Istina, bilo je više pokušaja da se o toj temi razgovara i da se postigne toliko potreban dogovor, ali unutarnje političko-međustranačke prilike nisu omogućivale ni početak, a time ni završetak toga posla.

Tako je prije točno godinu dana, 16. lipnja 2021., održana, prema medijskim izvješćima, ”prva posebna sjednica oba doma Parlamentarne skupštine BiH” na kojoj je postavljeno pitanje ”ustavne jednakopravnosti svih građana, ali i institucija u BiH”, pri čemu se mislilo i na potpisivanje ugovora Islamske zajednice i države BiH. Nažalost, članovi Predsjedništva BiH nisu tada postigli dogovor o toj temi.

Nakon toga postavilo se pitanje: ”Zašto je ‘sporan’ taj sporazum?” čiji je sadržaj, unatoč svemu, trebao biti razmatran na sjednici Predsjedništva BiH 18. listopada 2021.

U vezi s tim, dano je objašnjenje da je riječ ”o ‘ugovoru svoje vrste’, o ugovoru ‘koji nije identičan ugovoru s Vatikanom i sa SPC-om’, jer sjedište Katoličke Crkve je u Vatikanu i to po svojim bitnim obilježjima ima karakter međunarodnog ugovora. Ugovor sa SPC-om ima karakter međunarodnog ugovora zbog toga jer je sjedište SPC-a u Beogradu”.

A kako je sjedište Islamske zajednice u Sarajevu, tada taj element inozemnosti, odnosno element upravnog sjedišta vjerske zajednice otpada, pa u tom slučaju – kakvog li apsurda – nije došlo do potpisivanja sporazuma. Nažalost, kada se ne želi postići sporazum na obostrano zadovoljstvo sudionika u pregovorima, onda se koriste različite metode.

Kao i uvijek u društvenom i političkom životu, stvar je političke i ljudske i vjerničke mudrosti i međusobnog povjerenja – i političkih i religijskih aktera: omogućiti skladan život pripadnicima različitih religija, konfesija i svjetonazora.

Ugovori države s takvim religijskim zajednicama nisu i ne mogu biti identični ni u čemu osim u naslovu ”Ugovor”, odnosno ”Sporazum”, jer oblici i vanjskog i unutarnjeg religijskog iskazivanja vlastite otvorenosti vjerovanju nisu identični.

Svatko u tim pregovorima, pa i članovi Predsjedništva BiH, moraju uvažavati i religijske, nacionalne i civilizacijske razlike. I ne samo oni, nego i pripadnici spomenutih religijskih zajednica!

Uz napomenu da je Bosna i Hercegovina sekularna, a ne teokratska država i da u njoj trebaju vrijediti zakoni sekularne države, da u njoj nema i da ne bi trebalo biti ”domaćih” (islamskih) i ”stranih” (katoličkih, pravoslavnih i židovskih) vjernika i da se domicilnost, odnosno stranost vjernika u BiH ne može određivati upravnim sjedištem/mjestom neke vjerske zajednice.

Svi bi, prema pozitivnim zakonima ove države, trebali biti jednakopravni u svemu pa i u iskazivanju svoga religijskog pripadanja.

Nažalost, još dugo ćemo čekati da se ovdje tek u naznakama iskazani problemi riješe na miran i ljudski način, na način međusobnog uvažavanja, posebno pripadnika svih vjerskih zajednica u BiH koji svoje podrijetlo ”vuku” od Abrahama.

Morat ćemo stoga i dalje živjeti s činjenicom da su jednobožačke religije (islam, kršćanstvo i židovstvo) isključive religije. Ne bi veliki njemački teolog Hans Küng bez razloga kazao: ”Bez mira među religijama, nema mira ni među narodima”.

Primjer zajedničkog življenja pripadnika različitih religijskih vjerozakona u BiH može drugima biti i dobar, ali i veoma loš primjer. Što u mnogome, kako vidimo na primjeru rusko – ukrajinskih crkvenih odnosa, sve zavisi od političkih prilika.

Trebalo bi učiniti sve da Bosna i Hercegovina u tome smislu bude dobar primjer zajedničkog življenja pripadnika različitih religija i svjetonazora.

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: