religijavijesti

Ivan Markešić : Crkva je prestala je biti zajednica katoličkih vjernika – postala je kao nekadašnji OUR – Organizacija udruženog rada

Ivan Markešić

Prema nekim društvenim komentatorima , pa i suvremenim filozofima ,društvo bez korupcije u sferi je daleke utopije /distopije.. O svemu tome , posebno u vezi s korupcijom i religijhom, razgovarali smo s prof. dr. sc. Ivanom Markešićem , sociologom religije iz Zagreba.

Ima li uopće društva bez korupcije, gledajući unatrag, u prošlost, ali i danas, u 21. stoljeću? 

Nažalost, gledajući u daleku prošlost, u početke ljudskoga roda, ali i danas, korupcija je kako osobni, individualni, ljudski, ali i društveni problem. Teško ćemo naći neko društvo, ali i pojedinca koji nije sklon korupciji. Istina, taj odnos može mnogim pojedincima, ali i zajednicama, u danim okolnostima biti na korist za što u povijesti, čak i u svetim knjigama, imamo mnogo primjera. I stoga i naše pitanje: je li Svevišnji uvijek bio pravedan, bez grijeha, ili je pak bio bezgrešan, koruptivan? Ako Svevišnji nije bio koruptivan, ako u tome smislu nije bio grešan, ako je bio pravedan u svemu, zašto je ipak, unatoč svemu, dopuštao korupciju, zašto ju je odobravao?

Ako je to tako, onda je sasvim opravdano čovjek zaslužio biti izgnan iz zemaljskoga raja? Mnogim ljudima je time učinio nepopravljivu nepravdu. Možemo li stoga poći od činjenice da Svevišnji od početka nije bio pravedan, da je bio koruptivan, grešan, jer je dopustio i dopušta nepravdu. A, druge zbog istoga grijeha kaznio i još uvijek kažnjava!

Ne treba čuditi da su ga ljudi slijedili u tome za njih osobno “koruptivnom božanskom poduhvatu”. Korupcija je, dakle, kao i sve drugo na ovome svijetu, Božje djelo. Treba pročitati samo prve rečenice Biblije. Vidjet ćemo da je sam Bog izgnao ljude iz raja samo zato jer je on sam od njih to tražio i dopuštao i za to – za “nagradu” – dobio izgon iz raja zemaljskog.

Zaključno bih rekao da je korupcija Božje djelo, njegov proizvod kao sve drugo u ovome zemaljskom svijetu.

  • Korupcija, religija i etika, kakvi su tu “odnosi”, da se tako izrazim? U Bibliji se izravno o korupciji ne govori, ali se navodi krađa kao grijeh o čemu u Novom zavjetu zbori i Isus: “Ne počini ubojstvo, ne počini preljub, ne kradi, nemoj lažno svjedočiti…”.

U tome smislu, korupcija je, kako već rekoh, djelo Božje. Ne možemo je tek tako iskorijeniti kao ni svako drugo “božansko nedjelo”. Možemo činiti mnogo toga da ta “božanska nedjela” budu prihvatljiva – iako su, gledano s kršćanske religijske perspektive, u mnogočemu neprihvatljiva.

Mnoge religije, pa dakle i kršćanska u svim svojim inačicama, omogućuju takva (ne)djela. Posebno ona koja su izraz moći da se druge podjarmi, da ih se ovlada. Čovjek kao pojedinac, kao Božje stvorenje, kao osoba, u takvim okolnostima, biva nebitan. On je u takvim okolnostima samo instrument moći.

  • Odoljevaju li vjernici vražjem zovu korupcije, da se tako izrazim? Mnogi se naime deklariraju kao vjernici, moralni i čestiti, idu redovnu na misu, no kad izbije neka afera, vidimo da i kao takvi ne prezaju od korupcije…

Nažalost, mnogi vjernici – svejedno kojeg su vjerozakona, a posebno katolici, koji se izjašnjavaju kao praktični vjernici katolici, koji redoviti idu u crkvu, koji se pričešćuju svakoga dana – ne mogu odoljeti “zovu” korupcije. Eklatantan primjer su mnogi među “uzoritim” katoličkim prelatima – među njima svećenici, biskupi, nadbiskupi, kardinali. Samo da im je dočepati se ne samo društvenih nego i viših crkvenih pozicija, a pitanje odnosa prema Nadnaravnom, Svevišnjem, prema Bogu, ostavljaju za neka druga “bolja” vremena.

Važno je uživati u materijalnim dobrima ovoga svijeta, ne raditi, ne pitajući se za njihovo podrijetlo. Ne treba čuditi da su tzv. vjernici napustili Katoličku crkvu. I još uvijek je sve više napuštaju. Korupcija je u tome smislu samo pokazatelj stanja u Crkvi kao instituciji kao takvoj. Stoga bismo mogli reći da Crkva kao istinska katolička vjernička crkva, kao Crkva prvih kršćana, i ne postoji. Crkva je postala interesna organizacija, prestala je biti zajednica katoličkih vjernika – postala je kao nekadašnji OUR – Organizacija udruženog rada.

  • Korupcije nisu pošteđene ni crkvene institucije, uključujući i Vatikan (skandal s Vatikanskom bankom iz 80-ih). “Grijeh se oprašta, a korupcija se ne može oprostiti. Ona, prije svega, treba biti izliječena”, piše papa Franjo u svojoj knjizi Korupcija – Zlo našega vremena. Imaju li širi odjek te Papine riječi i njegova upozorenja o korupciji kao pošasti, zlu svijeta…?,

Upravo tako. Korupcija je ne samo zlo koje nagriza društvo kao takvo, kao prolaznost, ona je, kako već rekoh, sastavni dio svakoga društva, pa i crkvenih institucija. Zapravo, korupcija je duboko ukorijenjena i u crkvenim institucijama. Nemoguće ju je iskorijeniti. Zapravo, u crkvenim institucijama ih – nažalost – ima ponajviše, svejedno što se ova moja postavka mnogima u Crkvi neće svidjeti. Te moje postavke možete pročitati u nedavnom novinarskom tekstu da su u prvim redovima sjedili upravo članovi jedne crkvene zajednice – e da bi ostali članovi navedene župne zajednice bili primjer drugima da su to oni pravi kršćani vjernici koji u svakodnevnome životu trebaju slijediti one ostale župljane, one obične vjernike, ne pitajući jesu li oni uopće vjernici, koliko su ljudi pokrali, prevarili, opljačkali, koji su ostali bez posla. Važno je bilo javno pokazati da su upravo oni pravi vjernici katolici koji tim svojim prisustvom i sudjelovanjima na misnome slavlju i svojim bogatim novčanim darovima zaslužuju biti u prvim redovima.

  • Zaključno, prečesto slušamo frazu “neka institucije rade svoj posao”.S obzirom na česta uhićenja zbog korupcije i kriminalnih radnji, doista se može reći da institucije rade svoj posao, jer da ne rade (o čemu galame populisti i demagozi svih vrsta), korupcija bi bila nedodirljiva pa ne Al Capone, recimo, nikad ne bi bio uhićen zbog utaje poreza…

Da. Ali, institucije su mjesta u kojima se donose te i takve odluke, upravo one odluke koje omogućuju takva koruptivna djela. Bez institucija, poglavito bez crkvenih institucija koje ih blagoslivljaju, što se, unatoč nastojanjima i željama pojedinaca, to se ne bi moglo ni događati. Institucije blagoslivljaju takva kriminalna djela, one ih odobravaju – o čemu smo sve  već govorili i svjedočili. Da ne bi bilo takvih “velebnih” materijalnih djela – od Vatikana pa sve do crkvenih zdanja – ne bi dakako bilo velebnih materijalnih dobara, a naravno ni poduhvata.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: