kniževnostkultura

Ivan Lovrenović, PETI ROMAN ENESA KARIĆA

Enes Karić, Bogovo roblje (roman hronika), Tugra, Sarajevo 2020.

Godina bješe ’88. ili ’89. kada sam prvi put sreo i upoznao Enesa Karića. Mladi predavač na Fakultetu islamskih nauka, čist i uredan „k’o iz kutije“, izrazito učtiv. U isti mah zrači nenapadnom samouvjerenošću, ali kada ti je obrazložio svoj naum i prijedlog, ipak u sebi malo posumnjaš na mladalačku preuzetnost. On, naime, nudi ni manje ni više, nego – svoj potpuno novi prijevod Kur’ana! Da se uvjerim, zatražim da mi, prije konačnoga dogovora, dostavi tridesetak stranica gotovoga teksta. Nemam, naravno, nikakvu kuransku ni kuranološku kompetenciju, za materijalnu usporedbu imao sam tada u kući Čauševića i Korkuta, dva „standardna“ prijevoda, prvenstveno me zanima jezik novoga mladog prevoditelja. On spremno prihvati prijedlog, i za dan-dva doista dolazi mi na ruke uredno otipkan rukopis. I, tu se moje sumnje rasprše: em, evo, ne priča bajke nego zaista ima tekst, i to, vidi se po svemu, vlastiti, em mu je jezik tečan, gibak i nekako baš  s diskretnim i nenaglašenim a izrazitim pripovjedačkim erosom i tonom. Jasno se vidjelo, i o tome smo s udivljenjem govorili: u ovome čovjeku plodno se susreću dva autora: jedan znanstvenik-teolog s već izgrađenom metodološkom i eruditskom aparaturom,  drugi s jakim književnim pripovjedačkim darom i jezičnom imaginacijom.

Komunikacija se nastavila, rasterećena i sve bliskija, prijateljska. U te dvije-tri godine Karić nam je u Svjetlost donio i priređen prijevod Korana Miće Ljubibratića iz 1895, prvi na našim stranama i u našim jezicima uopće, pa je 1990. objavljen u reprezentativnoj ediciji Krugovi. Slijedeće, 1991, objavljena je njegova izvanredna hrestomatija Kur’an u savremenom dobu s tekstovima eminentnih svjetskih muslimanskih i nemuslimanskih  autora (M. Arkoun, Ch. J. Adams, A. T. Welch, M. M. Ayoub, R, Ahmad, A. Rippin), a 1992, već na samome pragu rata i sarajevske katastrofe, Karićev zbornik tekstova Seyyeda Hosseina Nasra Susret čovjeka i prirode: duhovna kriza modernog čovjeka.

Karić je usporedo sa svojim brojnim drugim projektima nastavio s prevođenjem Kur’ana, prema izdavačkom ugovoru koji je sačinjen u Svjetlosti. Priča o tome u kakvim je sve ratnim peripetijama taj posao završen, kuda i kako je sve rukopis prijevoda putovao, te najzad kako je direktor nekadašnje Svjetlosti a u tom trenutku Bosanske knjige Gavrilo Grahovac organizirao njegovo objavljivanje okončano 1995. godine – jedna je od nevjerojatnih sarajevskih priča iz doba opsade i rata. Bilo bi dobro i potrebno da je netko detaljno ispriča.

Ali sve ovo imao sam potrebu navesti zbog druge autorske linije koju je Karić razvio u godinama poslije rata, sveudilj neumorno i plodno radeći svoj teološko-znanstveni i profesorski posao i poziv, obilato potvrđujući ono što je već ’88, ’89. bilo prepoznato – ostvario se, naime, kao vrstan pripovjedač-romansijer. Uz prethodna četiri romana, svaki bolji od boljega, objavljivana sukcesivno (Pjesme divljih ptica 2009, Jevrejsko groblje 2011, Slučajno čovjek 2013, Boje višnje 2016) sada mu je izašao i peti – Bogovo roblje. A ne treba zaboravii ni sjajnu Karićevu putopisnu prozu Crni tulipan, putopis hodočasnika iz Bosne (2008).

Bogovo roblje magnetična je bosansko-felinijevska gorkoslatka priča o školovanju i odrastanju muslimanskoga „mladića E. K.“ – od podvlašićke zabiti, do sarajevske medrese i upisivanja na fakultet, u vremenu socijalističke Jugoslavije i Bosne. Sasvim sam siguran da bi ovaj roman, kao uostalom i prethodni Karićevi, u svakoj razvijenijoj književnoj kulturi bio ozbiljan događaj. U ovdašnjoj, uostalom gotovo nepostojećoj, Karić još uvijek nije ni prepoznat kao romansijer, valjda zato što – majka mu stara! – ima da se zna gdje tko spada; zar mu je malo što je „vjerski profesor“ i teolog, pa da ga još čitamo i percipiramo i kao romansijera!

Ovom prilikom zadržavam se samo na jednome detalju, upravo mikro uzorku Karićeve jezično-pjesničke majstorije. Pogledajte naslov: Bogovo roblje. Ne, dakle, uobičajeni pridjevski oblik: božje, ni onaj imenički: robovi. Gramatički, pridjev božji tretira se kao posvojni, ali u odnosu na oblik Bogovo njegovo se značenje nejasno rasplinjuje između posvojnoga i opisnog. Kod oblika Bogovo nema mrdanja, nema dileme: to je najstrože zamislivo posvojno značenje, upravo vlasničko. Roblje, pak, neosoban je oblik imenice, nisu to robovi, pojedinačna bića, to je masa – pokorna, podatna.  Što se ovaj Karićev roman ne zove konvencionalno Božji robovi, nego snažno sugestivno Bogovo roblje, nije slučajno. Valja poslušati, osjetiti tu dramatičnu razliku. U čemu? U značenju? Da, svakako, u značenju. Ali ne jednom. Taj oblik naslova, nakon pročitanoga romana, ne zakiva ni jedno posebno značenje kao jedino, nego ih otvara bezbroj – onoliko koliko je čitatelja, primatelja. To je književnost, to je roman!

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close