politika

ILUZIJA I UTOPIJA KOJA SKRNAVI TRADICIONALNO DOBRE ODNOSE BOŠNJAKA I ALBANACA

Esad RAHIĆ

 

Ojačane političke i teritorijalne pozicije albanskog naroda neki su krugovi shvatili kao idealnu priliku za etničko širenje u pravcu onih teritorija i naroda s kojima postoje izvjesne etnogenetske i historijske veze. Nekom se učinilo da je najpogodniji teren za takve aktivnosti Sandžak, a najpogodniji narod za asimilaciju sandžački Bošnjaci. Neko je katastrofalno loše procijenio da se točak historije nakon tri stoljeća može vratiti unazad i resetirati čitav historijski i etnogenetski proces u svoju korist. Ova utopija dovela je do stvaranja Nevladine organizacije “Kosovo za Sandžak”

Sandžački Bošnjaci poznati su po svojoj gostoljubivosti, njegovanju kulta dobrosusjedstva, dobronamjernosti i toleranciji. Nažalost, ove osobine i svojstva našeg naroda često su od nedobronamjernih ljudi i organizacija korištene i eksploatirane u svrhe koje su štetne po nas.

Bošnjaci su jedini narod na Balkanu koji nije nikad smišljenom, planskom i organiziranom aktivnošću i djelatnošću pokušavao asimilirati i pretopiti neki drugi narod ili etničku grupu u svoj nacionalni korpus. Ako su i dijelovi nekih naroda u proteklim stoljećima postali dio našeg naroda, to je redovno bila posljedica spontanih i nenametanih procesa koji su znali da traju stoljećima. Sama činjenica da su ovi procesi trajali toliko dugo govori u prilog zaključku da nisu na silu i represivnim mjerama realizirani. Veliki je dio našeg naroda tokom proteklih stoljeća i decenija asimiliran i pretopljen u druge etničke korpuse kao rezultat planskog, a često i represivnog djelovanja ili većinskog susjeda ili primjene sile tuđeg državnog aparata i sistema.

Naše komšije s Balkana uporno žele da Bošnjaci budu ono što nisu – Srbi bi htjeli da smo najčistiji i najbolje očuvani dio srpskog etnosa, a Hrvati nas vide kao “hrvatsko cvijeće”. U novije vrijeme i neki albanski krugovi pošto-poto nastoje da sandžačke Bošnjake prikažu kao dio albanskog naroda.

“KOSOVO ZA SANDŽAK” – POKUŠAJ RESETIRANJA ETNOGENETSKIH I HISTORIJSKIH PROCESA

Ono što se zapaža u sva tri slučaja jeste da su ova stremljenja propraćena ne samo nacionalnim već i teritorijalnim ekspanzionizmom i imperijalizmom. Na srpski i hrvatski pokušaj našeg asimiliranja već smo navikli jer su u pitanju dugotrajni i kontinuirani procesi prema kojima smo izgradili odbrambene mehanizme i postali na njih imuni, ali slični pokušaji s albanske strane nešto su novijeg datuma.

Doduše, srpski i hrvatski nasrtaji na naš nacionalni identitet sprovođeni su i realiziraju se već dugi period smišljenom akcijom najviših državnih, kulturnih, naučnih i obrazovnih institucija, a albanski pokušaj, prije svega u Sandžaku, nema ovakav karakter. Albanski pohod na nacionalni identitet sandžačkih Bošnjaka ne sprovodi se od najviših albanskih i kosovskih državnih, kulturnih, naučnih i obrazovnih institucija, već od strane jedne nevladine organizacije i ima eksperimentalni karakter. Stvara se utisak da je u pitanju strategija: Hajde da probamo, pa ako ne uspije, povući ćemo se i ponašat ćemo se kao da ništa nije ni bilo.

U ovom slučaju ima još jedna veoma bitna primjesa. U pitanju je narod s kojim Bošnjaci imaju tradicionalno dobre odnose, s kojima imaju mnogo dodirnih tačaka, čak i istovjetnosti, u pogledu vjere, običaja i kulture i narod koji je više puta u teškim situacijama i konkretnim djelima pomagao sandžačkim Bošnjacima. U pitanju je i narod prema kome sandžački Bošnjaci gaje nešto više od dobrosusjedskih odnosa. Taj odnos sandžačkih Bošnjaka prema albanskom narodu ide do nivoa bratskih osjećanja, ali s jasnom i nedvosmislenom etničkom granicom i razlikom koja nikad, što se Bošnjaka tiče, nije bila dovođena u pitanje. Bošnjacima u Sandžaku odavno je kristalno jasno da su poseban etnički korpus i ko god dira u njihov nacionalni identitet naići će na jednodušan i kompaktan otpor i osudu.

Sandžačke Bošnjake još više zaboli kada takvi pokušaji dođu iz redova naroda koji je također prošao kroz strašne historijske golgote, koji je i sam bio izložen groznim zločinačkim aktivnostima svojih kršćanskih susjeda i historijskim nepravdama i nedaćama.

Nažalost, ojačane političke i teritorijalne pozicije albanskog naroda neki su krugovi shvatili kao idealnu priliku za etničko širenje u pravcu onih teritorija i naroda s kojima postoje izvjesne etnogenetske i historijske veze. Nekom se učinilo da je najpogodniji teren za takve aktivnosti Sandžak, a najpogodniji narod za asimilaciju sandžački Bošnjaci. Neko je katastrofalno loše procijenio da se točak historije nakon tri stoljeća može vratiti unazad i resetirati čitav historijski i etnogenetski proces u svoju korist.

Ova utopija dovela je do stvaranja Nevladine organizacije “Kosovo za Sandžak”, koja je tokom svog pogrešnog i promašenog djelovanja za relativno kratko vrijeme postigla toliko kontraefekata i dala toliko autogolova da će u historiji bošnjačko-albanskih odnosa ostati jedino upamćena po tome. Pod velom razvijanja kosovsko-sandžačkih odnosa i saradnje počela se sistematski protežirati i nametati ideja da su sandžački Bošnjaci ustvari etnički Albanci i da ih treba vratiti u čvrsti zagrljaj albanske etničke matice.

Gostoprimstvo koje su čelnici ove nevladine organizacije, kao predstavnici jednog bratskog naroda, uživali u Sandžaku maksimalno je zloupotrijebljeno u nedobronamjerne svrhe. Za glavnog misionara plasiran je novopazarski i bošnjački zet iz redova albanskog naroda. Kako je vrijeme prolazilo, nastupi ove organizacije i njenog čelnika u pravcu negiranja i asimilacije sandžačkih Bošnjaka postajali su sve otvoreniji i agresivniji. Nažalost, logističku podršku dobili su u nekim sandžačkim krugovima, koji su u toj nečasnoj raboti kolaborirali s asimilatorima i negatorima iz samo njima poznatih razloga i interesa.

Naravno, ogromna većina sandžačkih Bošnjaka uskoro je identificirala namjeru ove organizacije i njenih čelnika i osudila ovakve aktivnosti i sve one koji im pomažu u njihovoj promociji. Ovakva aktivnost NO “Kosovo za Sandžak” nanosi veliku štetu tradicionalno dobrim odnosima između Sandžaka i Kosova i sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca.

Predstavnici ove nevladine organizacije donedavno su bili česti gosti i u najvišem predstavničkom tijelu ne samo sandžačkih već uopće Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji, odnosno u Bošnjačkom nacionalnom vijeću. Nepojmljivo je da neko ko negira sandžačke Bošnjake i pokušava da ih reasimilira bude s uvažavanjem i svim počastima priman u najviše predstavničko tijelo Bošnjaka u Republici Srbiji. Ovo gostoprimstvo im se mora što prije i trajno uskratiti jer oni to ne zaslužuju.

NEKIM LJUDIMA HISTORIJA NIJE UČITELJICA ŽIVOTA

Na čemu se temeljio toliki optimizam i uvjerenje ljudi iz kosovske nevladine organizacije “Kosovo za Sandžak” da historijske procese koji su se odigrali prije tri stoljeća mogu resetirati i vratiti na sam početak? Ovo tragikomično uvjerenje ili, bolje reći, zabluda čelnika ove organizacije proizvela je štetne posljedice koje se moraju anulirati kroz razvijanje saradnje i neposrednih kontakata sa zvaničnim kosovskim institucijama.

Šta se desilo prije tri stoljeća? Nakon krvavog i tragičnog Bečkog rata (1683–1699) područje Sandžaka strahovito je razoreno i opustošeno. Ovaj je rat Sandžaku donio najveće ljudske i materijalne žrtve u čitavoj njegovoj historiji. Mnogo sandžačkih Bošnjaka ubijeno je i iseljeno. Čitava sela i područja ostala su pusta. Trebalo ih je popuniti s novim ljudstvom. Jedno od vodećih rješenja bila je prisilna kolonizacija pripadnika albanskih katoličkih plemena iz Sjeverne Albanije. Najviše ih je bilo iz plemena Klimenta (Keljmendi), ali i iz plemena Šalja, Hota, Škrelja i drugih. Doduše, Klimenti su se još u 17. stoljeću nasilno nastanili na području Plava, Gusinja i Gornjeg Polimlja, što je izazivalo krvave sukobe i izgradnju novih gradova.

Najratobornije albansko pleme svakako su bili Klimente. Skadarski sandžak-beg Hodaverdi Mahmudbegović riješio je da jednim udarcem riješi dva problema. Da konačno pacifizira nemirne teritorije koje nastanjuju sjeveroalbanska plemena, pri čemu je naročito bio značajan obračun s Klimentama, i da ih prisilno nastani na teritorije Pešteri i tutinskog kraja, koje su pripadale njegovom feudalnom posjedu. Pošto je pridobio na svoju stranu sva brđanska plemena 1702. godine, opkolio ih je s tri strane, a s četvrte strane podigao utvrđenje i tako ih u potpunosti stavio u obruč. S vremenom je sve više dolazila do izražaja oskudica u soli i hrani. Zatim je uslijedila neka bolest koja pogodi stoku, a potom i ljude. Klimente ponudiše predaju. Skadarski paša značajan dio njih deportira na svoj spahiluk na Pešteri i tutinskom kraju.

Na svom spahiluku na Pešteri i tutinskom kraju naseli 251 klimentsku porodicu. S Klimentama dođoše i katolički misionari koji na Pešteri podigoše katoličku crkvu. Preostale Klimente naseli u Gnjilane, u Rugovu i u okolini Peći i Rožaja. Desetak godina kasnije na Gornju i Donju Pešter naseliše se i druga albanska plemena: Šalje, Hoti, Škrelji i drugi, ali dobrovoljno i u znatno manjem broju.

Već 1707. godine dio Klimenta pobunio se i vratio u svoju staru postojbinu. Oko 147 kuća krenuše prema matici Klimenta i uz teške borbe s osmanskom vojskom probiše se do nje. S ovom grupom bili su i katolički misionari. Novi sukob osmanske vojske s Klimentama izbio je 1711. godine. Klimente ne samo da su se odbranile već su izvele i kontraofanzivu u pravcu Pešteri, s namjerom da sa sobom povedu i onaj dio svojih sunarodnjaka koji je tamo ostao.

Tamo ih je čekalo veliko iznenađenje. Zaprepastili su se kada su shvatili da oko 50 porodica želi s njima da se vrati, dok je 80 odbilo to učiniti, jer su definitivno ovaj put dobrovoljno izabrali da im domovina bude Sandžak, a komšije Bošnjaci. Koliko je osmanska vlast bila vjerski tolerantna, govori činjenica da je, uprkos svemu, skadarski paša dozvolio da se na Pešter vrate katolički misionari koji su podigli katoličke crkve u Kamešnici i Uglu, iako su oni stalno Klimente usmjeravali protiv osmanske vlasti. U Sandžaku preostale Klimente počinju se miješati s bošnjačkim stanovništvom, od kojih su postepeno prihvatali vjeru, jezik i kulturu. U selu Uglu izgrađena je prva džamija koja je odigrala veliku ulogu u širenju islama među Klimentama.

Kada se razbuktao austrijsko-osmanski rat 1737. godine, Klimente katolici iz Sandžaka su se pridružili austrijskoj vojsci i srpskim ustanicima i učestvovali u napadu na Novi Pazar koji se završio masovnim ubijanjem njegovog muslimanskog stanovništva i egzodusom preživjelih.

U kontraofanzivi osmanskih snaga iz Novog Pazara istjerani su srpski i albanski ustanici i austrijska vojska. Klimente su se povukli u pravcu Šumadije i dobar dio njih naselio se ispod planina Rudnika i Avale, dok su drugi prešli u Srijem i nastanili se u Hrtkovcima (pešterske Klimente) i Nikincima (Klimente iz Rugove).

A onda slijedi najzanimljivija epizoda. Oružana formacija sastavljena od muslimana Klimenta iz Sandžaka napala je naselje katolika Klimenta na planini Rudniku u Šumadiji i nemilosrdno se s njima obračunali u znak osvete za zločine koje su počinili nad muslimanima u Novom Pazaru. Tom prilikom ubijen je veliki broj katoličkih Klimenta, dok su se preživjeli rasturili diljem Šumadije i polahko se pretopili u Srbe. Od njih potječu i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovići.

Tokom prve polovine 18. stoljeća završen je proces islamizacije sandžačkih Klimenta i pripadnika drugih albanskih plemena i oni će u narednom periodu biti jedan od najvažnijih stubova odbrane Sandžaka. Oni će se postepeno potpuno pomiješati s većinskim bošnjačkim življem i prihvatiti bosanski jezik kao svoj maternji jezik i bošnjački nacionalni identitet. Danas su oni nerazdvojni dio bošnjačkog nacionalnog korpusa u Sandžaku. Slično se dogodilo s velikim brojem bošnjačkih muhadžera koji se naselio u predjelima s albanskom etničkom većinom. Oni su se tokom vremena pretopili u Albance.

Šta je poenta ovog historijskog kazivanja? Poslije samo decenije boravka u Sandžaku veliki broj klimentskih porodica dobrovoljno je izabrao Sandžak za svoju domovinu. Poslije tri decenije zajedničkog života s Bošnjacima oni su najvećim dijelom prihvatili islam, počeli se intenzivno miješati s njima i već 1737. godine nemilosrdno su se obračunali sa svojim saplemenicima katoličke vjere nastanjenim u Šumadiji zato što su izvršili masakre nad novopazarskim muslimanskim življem.

Nevjerovatne promjene za samo tri decenije, a nakon tri stoljeća kosovska NO “Kosovo za Sandžak” hoće da resetira čitavu historiju i da je vrati trista godina unazad. Kakva iluzija i utopija… I što je najgore, svojim drskim djelovanjem i tvrdnjama samo su nanijeli štetu i oskrnavili tradicionalno dobre odnose između naša dva bratska naroda.

SARADNJU KOSOVA I SANDŽAKA PODIĆI NA NAJVIŠI NIVO

Ono što raduje jeste činjenica da nijedna zvanična kosovska institucija (administrativna, politička, kulturna, naučna ili obrazovna) nije prema sandžačkim Bošnjacima ispoljila nikakve asimilatorske i negatorske pretenzije, što je dobra osnova i platforma za dalje njegovanje bratskih odnosa između sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca.

Odnosi između sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca moraju se uspostaviti i održavati na zvaničnom i najvišem nivou između vodećih kosovskih političkih, kulturnih, naučnih i obrazovnih institucija i najviših i legitimnih sandžačkih institucija. U tim kontaktima moraju učestvovati najznačajniji i legitimni predstavnici Kosova i Sandžaka.

Naravno da su vrata Bošnjačkog nacionalnog vijeća zvaničnim i legitimnim predstavnicima svih navedenih kosovskih institucija širom otvorena uz međusobno uvažavanje u nacionalnom i svakom drugom pogledu. Čak bi bilo dobro i korisno pri Vladi Kosova formirati kancelariju ili odbor za saradnju sa Sandžakom i pri Bošnjačkom nacionalnom vijeću obrazovati Odbor za saradnju s Kosovom.

Također treba i dalje razvijati i produbljivati saradnju i prijateljske odnose s Albanskim nacionalnim vijećem Preševske doline i održavati što prisnije, češće i konstruktivne kontakte s predstavnicima ovog vijeća.

Na taj način zauvijek će se eliminirati mogućnost posredovanja između Kosova i Sandžaka, između kosovskih Albanaca i sandžačkih Bošnjaka posredstvom nekih nevladinih organizacija koje nemaju legitimitet svog naroda i koje čak pogrešnim i kontraefektivnim djelovanjem mogu nanijeti veliku kolateralnu štetu tradicionalno dobrim odnosima Bošnjaka i Albanaca.

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close