kniževnostkultura

Igor Štiks: Umjesto kapitalizma s ljudskim licem uvalili su nam čudovište

Ljevica se mora suprotstaviti rastućem nacionalizmu, ksenofobiji i neofašizmu, kaže Štiks, dvostruki doktorant, filozof politike, nagrađivani književnik i novinar.

Igor Štiks zahvalan je sugovornik. Rođeni Sarajalija kojeg je život vodio dalje u Zagreb, pa Francusku, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države sve do Beograda gdje se skrasio, dvostruki je doktorant, filozof politike, nagrađivani književnik i novinar kojeg prije svega zanima sudbina ljevice u današnjem svijetu o čemu je napisao više knjiga.

Prije nekoliko mjeseci objavili ste novi, četvrti roman, „W“, koji je, kao rijetko koji u Hrvatskoj, dočekan na različite načine: za jedne se radi o remek-djelu, dok ste druge kritičare razočarali. Već činjenica da se o romanu govori za Hrvatsku je izuzetno važna, jer su mnoga vrijedna i pametna djela ostala prešućena?
Kako često voli napomenuti moj urednik, neka se piše, pa makar i dobro! Bez obzira da li se nekim kritičarima sviđa više, a nekima manje, činjenica je da je došlo do snažne reakcije na roman i njegove poruke. Najveći broj čitatelja privlači pristup velikoj temi koja je odredila naše živote. Radi se o naslijeđu 20. stoljeća i, pojednostavljeno rečeno, sukobu ljevice i desnice; govoreći malo složenije – tema romana su nekompatibilne vizije o tome kako živjeti i kako organizirati društvo. Ti su sukobi dovodili i dalje dovode do političkih, kulturnih i ekonomskih potresa kojima sam kroz roman pokušao prići kroz dinamičnu, skoro pa akcijsku priču koja se poigrava sa žanrom trilera i špijunskog romana. Međutim, želim još jednom napomenuti da ovaj roman nije klasični žanrovski roman. Čini mi se da to dio kritičara nije sasvim prihvatio, tako da su se neki bavili detaljima i pitanjem forme, dok su ključnu temu o kojoj bi morali raspravljati u društvu, a ne samo u pojedinim umjetničkim djelima, svjesno ili nesvjesno zanemarili. Književna kritika nam se generalno svela na sviđanje ili nesviđanje, po uzoru na društvene mreže, s prstom nagore ili nadolje. Prava kritika se ne bavi osobnim preferencijama već relevantnim djelima o ključnim temama o kojima potom otvara i širi diskusiju. No, generalno uzevši, književnost je danas nepravedno gurnuta na društvenu marginu. Čudno je pristati na književnost kao samo na zabavu ili dokolicu kojoj se posvećujete kad imate vremena ili ste blago bolesni, jer ona predstavlja, u to duboko vjerujem, nezaobilazni način na koji možemo razumijeti svijet, same sebe, prošlost a i budućnost baš zbog psihološke, kreativne i filozofske moći imaginacije. S druge strane, brojni čitatelji itekako postoje i veliku većinu ne zanimaju klasični oblici književnog života u vidu tribina ili recenzija već knjige koje će im biti, s jedne strane, zanimljive i iz kojih se, s druge, mnogo toga može spoznati ne kroz pasivno upijanje radnje već kroz interaktivan odnos s tekstom. Vjerujem da W donosi i jedno i drugo.

U romanu se bavite novijom poviješću europske ljevice. Jedan kritičar nazvao je „W“ „političkim esejom koji se lako čita“?
W jest politički roman koji ima više ključeva. Donosi debate koje se doista odvijaju u političkoj filozofiji, ali nije klasični udžbenik u nešto jednostavnijoj formi. Kompliment je za roman reći da se lako čita. Čudno bi bilo, uostalom, da lakoća čitanja postane negativnom kategorijom. Zanimljivo je da se zapravo rijetko pitamo gdje se u svemu ovom nalazimo mi, u današnjem svijetu, i kako smo ovdje stigli. Tu temu donosim i kroz sudbinu glavnog junaka koji nosi moje ime ali – izgleda da moram to ponoviti – to ipak nisam ja. Priča tog lika—ne sasvim i njegovog autora—predstavlja kontrapunkt akcijskoj radnji i unosi u roman socijalizam koji smo imali na ovim prostorima kao i posljedice sloma tog i takvog socijalizma, dakle devastirajući rat u kojem smo izgubili 130.000 ljudi. Ukratko, roman W nas vodi na turneju po ključnim mjestima ideoloških sukoba 20. stoljeća po cijelom svijetu, ali nas vraća tamo odakle smo potekli i to po liniji koja se proteže, ne slučajno za mene, od Dalmacije do Sarajeva, i natrag.

U romanu se bavite i izdajom lijevih ideja. Kako ljevica danas stoji u Europi? Puno se očekivalo od britanskih laburista koji su se pokušali vratiti onome što je ljevica nekad bila, ali birači to nisu željeli ili mogli prepoznati? Kako bi trebala izgledati ta redefinirana ljevica?
Ne zaboravimo ipak da je povijesna ljevica tokom posljednjih skoro 200 godina postigla velike društvene uspjehe poput osmosatnog radnog vremena, radničkih prava, prava žena, besplatnog školovanja i zdravstva… Ali postoje i ogromni neuspjesi poput revolucija koje su završavale u tiraniji i proizvoljnim zločinima. U 21. stoljeću se nalazimo u novim okolnostima u kojima moramo naći adekvatne načine kako se izboriti za bolji svijet koji realno možemo ostvariti. Poraz ljevice zapravo traje već četiri decenije. Moramo, dakle, poći od činjenice da je trijumfirao neoliberalni tip kapitalizma te da su mnogi na ljevici, posebno europski socijaldemokrati, neoliberalne ideje propustili na mala vrata kapitulirajući bez ispaljenog metka. Postsocijalistička tranzicija obavljena je brutalnim nametanjem slobodnog tržišta i razbijanjem postojećih ekonomija i postojećih društava u nekadašnjem socijalističkom bloku čije vrhuške snose veliki dio odgovornosti za urušavanje ne samo njihovih sistema već i ideja ljevice. Dio krivice donekle je i na revolucionarnoj oružanoj borbi koja je drmala Europom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, o čemu također pišem u romanu. Važno je pitanje danas, dakle, kako doći do promjene koja ne bi uključivala nasilje kao odgovor na brutalnost sistema u kojem živimo. Bojim se da još nemamo uvjerljiv odgovor.

Je li problem u utjerivanju ljevičarstva po modelu: „ja znam što je za tebe dobro“ ili se radi o izdaji radničke klase, odnosno nestanku plavih radničkih mantila koje su zamijenili bijeli okovratnici? Tko je koga izdao – ljevica narod ili narod ljevicu?
Čini mi se da u toj “izdaji” ili trenutnoj separaciji, s jedne i s druge strane, ideje igraju veliku ulogu. Sredinom i krajem sedamdesetih godina došlo je do ideološkog raslojavanja oko fundamentalnog pitanja je li moguće stvoriti bolje društvo državnom intervencijom. To je bila paradigma i revolucije i modernog razvoja u 20. stoljeću koja zapada u krizu sedamdesetih dok se zahtjev za manjom kontrolom države u svim domenama ističe u ime autonomije pojedinca. Paralelno s tim je došlo do političkog poraza organiziranog radništva poput sindikata i masovnih partija. Taj proces će se dovršiti osamdesetih tako da je ljevica već bila u defanzivi kada je pao Berlinski zid. Raspad socijalističkog bloka uvjerio je svijet da socijalizam nije alternativa kapitalizmu, nego da se u najboljem slučaju možemo nadati kapitalizmu s ljudskim licem. Upravo je to bilo i obećanje neoliberalne ideologije. Danas znamo da smo umjesto ljudskog, dobili čudovišni kapitalizam koji ne može odgovoriti na težnje najvećeg broja ljudi za materijalno osiguranim životom jer ih tretira kao robu koju troši i odbacuje.

Jasno je također da se promijenila priroda radnih odnosa na Zapadu zahvaljujući neoliberalnom izvozu proizvodnje u zemlje koje su se otvorile globalnom kapitalu poput Kine, kasnije Vijetnama i Kambodže, a tu su danas i Indija i Bangladeš. Nabrojane zemlje zajedno imaju oko tri milijarde stanovnika. U Parizu ne postoje više tisuće privrednih radnika u jednoj tvornici spremnih da zaustave proizvodnju i time dobiju koncesije kako od države, tako i od privatnih vlasnika. Kad nemate takvu snagu, sasvim je jasno da nemate ni političku moć. U takvoj situaciji ljevica, koja se uistinu želi boriti za pravednije društvo, nije pronašla svoju pravu ulogu. Usprkos činjenici da puno proizvode na intelektualnom i akademskom nivou, ljevičari nisu pronašli adekvatne političke instrumente kako bi svoju viziju, ako bi se oko nje mogli dogovoriti, prenijeli odlučujućem broju ljudi. Ljevica se danas, s jedne strane, mora suprotstaviti rastućem nacionalizmu, ksenofobiji i neofašizmu, a, s druge, mora definirati ostvarivu alternativu na srednji rok. I, konačno, možda i najvažnije – mora ponuditi smisao postojanja tolikim milijunima ljudi na planeti. Ljevica je to nekada znala. Upravo o tome govori moj roman.

Zanimljivo je da su o rastućoj nejednakosti više govorili u Svjetskoj banci, nego što je ona mučila europske socijaldemokrate, posebno u vrijeme tzv. trećeg puta?
Socijaldemokrati se danas predstavljaju kao bolji menadžeri krize s malo više osjetljivosti za manjinske i identitarne probleme. Više se s nejednakošću bave kapitalističke institucije i milijarderi poput Georga Sorosa koji govore o opasnostima sistema čiji se uzroci primarno nalaze u neoliberalnoj dogmi, a sve s ciljem da se pronađu odgovori kako da kapitalizam sada kad je ostao “sam”, kako to kaže ekonomist Branko Milanović, izbjegne samouništenje. Ljevica se, međutim, ne smije zadovoljiti samo s korekcijama sistema. Mora ponuditi jasnu viziju društva koja može mobilizirati milijune ljude, nalik na velike pokrete i prevrate 19. i 20. stoljeća kada su mnogi dali svoje živote za socijalnu jednakost. Politički je daleko važnije baviti se tom vizijom, nego konstantnom kritičkom analizom novih poteza starih zlikovaca poput MMF-a i Svjetske banke. Dakle, kritika nam treba, ali, još važnije, treba nam i vizija koja će dati smisao našim akcijama pa i toj kritici.

U američkoj Demokratskoj stranci ovih se dana vodi zanimljiva bitka na predizborima gdje vrlo dobro stoji Bernie Sanders, još jedan socijalist. Analitičari kažu da bi dobar dio demokrata na vlasti više volio opet vidjeti Trumpa, nego „prelijevog“ Sandersa? Dovoljno dugo ste živjeli u Americi da znate situaciju tamo.
Činjenica da Sanders ima toliku podršku, posebno među mlađima, daje nadu. Sanders je reafirmirao riječ socijalizam koja se sada koristi bez kompleksa. On pokušava odgovoriti na činjenicu da je najveći broj mladih ljudi pre-zadužen, jer moraju plaćati i za svoje obavljeno školovanje i za svoje stanove. Oko 50 milijuna ljudi u SAD-u živi ispod praga siromaštva s vrlo slabom, gotovo nikakvom, zdravstvenom zaštitom. Ta bomba otkucava. Sanders nudi tradicionalne socijaldemokratske vrijednosti koje podrazumijevaju intervenciju u kapitalizam. On zapravo nudi novi „New Deal“. Sumnjam da će Demokratska partija, posebno njezin veći dio naslonjen na desni centar, dopustiti čovjeku takvog profila da doista postane kandidat za predsjednika SAD-a, ali budimo otvoreni za iznenađenja. Dodatni problem ljevice danas je i inače prevelika fokusiranost na lidere koji će magičnim štapićem promijeniti svijet – od Ciprasa do Corbyna ili Sandersa. Onaj tko zna nešto o političkoj povijesti zna da takvih preokreta nema i da promjene dolaze putem dugotrajnog političkog rada koji mora ostvariti masovnu podršku kako samim idejama promjene tako i teškoj implementaciji tih promjena.

Jedan od likova u romanu zove se Walter. Jasne su asocijacije. Tko bi Valter danas bio? Čime bi se bavio?
U završnoj sceni filma Valter brani Sarajevo kaže se da je Valter zapravo cijelo Sarajevo, to jest cijeli narod, a ne određeni čovjek koji nosi takvo ime. Namjerno sam se igrao s imenom Valter koji označava i akciju, ali i destrukciju s obzirom da se tako zove i čuveni pištolj. Ime Valter priziva spoj antifašističke borbe i socijalne revolucije koju je ta borba iznijela zahvaljujući sintezi otpora i vizije promjene. Ne bi bilo dobro da ostanemo trajno zagledani u tu bolju i nužno idealiziranu prošlost kada je tako nešto bilo moguće, upravo ovdje, na našem tlu kroz koji, unatoč zatiranju, ta žilava povijest i dalje progovara. Ali od te pobjede je prošlo 75 godina, a od sloma socijalizma već 30. Spram više manje pasivnog prihvaćanja ove sadašnjosti koju je nekada smislio, pa onda skrojio netko drugi, moramo, da lirski kažem, prizvati budućnost. Tek tada će nam se možda ponovo osmijehnuti.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close