religija

Idolopoklonstvo i nasilje

Mile Babić

[…] Antropocentrizam i antropomorfizam ljudske spoznaje istaknuo je L. Feuerbach u svojoj teoriji projekcije, po kojoj je teologija zapravo antropologija, po kojoj je Bog, u kojega su vjerovali ljudi njegova vremena, zapravo čovjekova projekcija, tj. čovjekov proizvod.

Tu teoriju projekcije razradio je kasnije F. Nietzsche. U Antikristu Nietzsche ističe da teologija stvara sebi “svoga Boga po svojoj potrebi“, da je Crkva “točno suprotnost od onoga što je Isus htio“, da Crkva zapravo traži sebe, provodi svoju volju za moću. Za Nietzchea je kršćanski Bog neprijatelj života, njemu se klanjaju neprijatelji života, oni, dakle, koji ubijaju život. Takav Bog je ništavan jer nastaje i nestaje, ljudi su ga proizveli i ljudi su ga ubili. Klanjanje takvom Bogu je zapravo klanjanje ništenju života, tj. klanjanje smrti i ubojicama.

Kritiku antropocentrizma i antropomorfizma nastavit će kasnije i teolozi i filozofi, osobito filozofi postmoderne. Tu će kritiku radikalizirati Emmanuel Lévinas tvrdnjom kako je zapadna metafizika zapravo metafizika rata, metafizika stalnog tlačenja i uklanjanja drugog, metafizika svođenja svega drukčijeg na isto, zapravo na svoje ja, što se onda zove egologija.

Filozofska i teološka kritika religije pokazuju da je idolopoklonstvo opasnost koja je imanentna religiji, tj. ljudima koji se smatraju vjernicima. Idolopoklonstovo izvire iz čovjekove sklonosti i želje da svu stvarnost, a tako i Boga, pretvori u slugu svoga koristoljublja. Koliko filozofska kritika religije (kritika religije u ime uma) i teološka kritika religije (kritika religije u ime vjere u Isusova Boga) korespondiraju, najbolje se vidi po tome što je veliki protestantski teolog Karl Barth prihvatio Feuerbachovu kritiku religije i ustvrdio da je do sada skoro svaka teologija bila antropologija. Time je želio reći da je teologija bila čovjekov govor o samome sebi, a ne govor o Bogu. A ako je bila čovjekov govor o samom sebi, onda se to zove samoobožavanje ili idolatrija. […]

Sada je potrebno odgovoriti na pitanje: kako ljudi koji sebe smatraju vjernicima utemeljuju i opravdavaju svoje nasilje nad drugima? […] Glavno božanstvo, tj. idol, u ime kojega je proveden osvajački rat zove se nacija. U tom ratu masovno su sudjelovali oni koji sebe smatraju vjernicima, što znači da su oni Boga svoje religije pretvorili u slugu svome jedinom božanstvu, koje se zove nacija, nacionalna politika, nacionalni interesi. To se najbolje vidi po religioznom rječniku koji su nacionalisti preuzeli i stavili u službu svoga božanstva. […]

U obožavanju nacije prisutno je dvostruko idolopoklonstvo kada je riječ o ljudima koji sebe smatraju vjernicima i koji su istodobno prihvatili naciju kao svoje glavno božanstvo. Iz Biblije znamo da je moguće dvostruko idolopoklonstvo. Prva vrsta idolopoklonstva nastaje onda kada imamo krivu sliku, predodžbu, pojam Boga, potpuno krivu sliku Boga, potpuno izvrnutu, tj. perverznu sliku Boga. Perverzna slika Boga je temelj svih perverzija na ovoj zemlji, o čemu nam bjelodano svjedoči povijest čovječanstva. U ime perverzne slike Boga, potpuno perverzne i deformirane slike Boga, koja Boga zamišlja potpuno suprotno Njemu Samome, činjeni su razni zločini od kršćanâ koji su bili tlačitelji, osvajači, kolonizatori, robovlasnici, konkvistadori, porobljivači, pljačkaši i dr. Osim toga idolopoklonstva postoji i druga vrsta idolopoklonstva koja nastaje onda kada obožavamo lažne bogove, kada obožavamo i apsolutiziramo ono što smo sami stvorili ili neku drugu ovozemaljsku stvarnost. Ta dva idolopoklonstva: perverzna slika Boga i obožavanje vlastite nacije – ili bilo koje ovozemaljske stvarnosti – pretpostavka su tlačenja drugih ljudi, i to bez ikakve grižnje savjesti i bez ikakva osjećaja odgovornosti. Tlačitelji i tlačiteljski sistemi svoju moć dobijaju od idola. Da je tako, davno je već rekao veliki njemački filozof Hegel tvrdnjom: kako čovjek poima Boga, tako poima sebe i svijet. Iz toga slijedi: ako poima Boga perverzno, onda će poimati perverzno i sebe i ostali svijet; perverzno poimanje Boga jest pretpostavka perverzije čovjeka i čovječanstva. […]

Mile Babić prometej.ba 25.05.2013
Mile Babić | Idolopoklonstvo i nasilje[…] Antropocentrizam i antropomorfizam ljudske spoznaje istaknuo je L. Feuerbach u svojoj teoriji projekcije, po kojoj je teologija zapravo antropologija, po kojoj je Bog, u kojega su vjerovali ljudi njegova vremena, zapravo čovjekova projekcija, tj. čovjekov proizvod.Tu teoriju projekcije razradio je kasnije F. Nietzsche. U Antikristu Nietzsche ističe da teologija stvara sebi “svoga Boga po svojoj potrebi“, da je Crkva “točno suprotnost od onoga što je Isus htio“, da Crkva zapravo traži sebe, provodi svoju volju za moću. Za Nietzchea je kršćanski Bog neprijatelj života, njemu se klanjaju neprijatelji života, oni, dakle, koji ubijaju život. Takav Bog je ništavan jer nastaje i nestaje, ljudi su ga proizveli i ljudi su ga ubili. Klanjanje takvom Bogu je zapravo klanjanje ništenju života, tj. klanjanje smrti i ubojicama.

Kritiku antropocentrizma i antropomorfizma nastavit će kasnije i teolozi i filozofi, osobito filozofi postmoderne. Tu će kritiku radikalizirati Emmanuel Lévinas tvrdnjom kako je zapadna metafizika zapravo metafizika rata, metafizika stalnog tlačenja i uklanjanja drugog, metafizika svođenja svega drukčijeg na isto, zapravo na svoje ja, što se onda zove egologija.

Filozofska i teološka kritika religije pokazuju da je idolopoklonstvo opasnost koja je imanentna religiji, tj. ljudima koji se smatraju vjernicima. Idolopoklonstovo izvire iz čovjekove sklonosti i želje da svu stvarnost, a tako i Boga, pretvori u slugu svoga koristoljublja. Koliko filozofska kritika religije (kritika religije u ime uma) i teološka kritika religije (kritika religije u ime vjere u Isusova Boga) korespondiraju, najbolje se vidi po tome što je veliki protestantski teolog Karl Barth prihvatio Feuerbachovu kritiku religije i ustvrdio da je do sada skoro svaka teologija bila antropologija. Time je želio reći da je teologija bila čovjekov govor o samome sebi, a ne govor o Bogu. A ako je bila čovjekov govor o samom sebi, onda se to zove samoobožavanje ili idolatrija. […]

Sada je potrebno odgovoriti na pitanje: kako ljudi koji sebe smatraju vjernicima utemeljuju i opravdavaju svoje nasilje nad drugima? […] Glavno božanstvo, tj. idol, u ime kojega je proveden osvajački rat zove se nacija. U tom ratu masovno su sudjelovali oni koji sebe smatraju vjernicima, što znači da su oni Boga svoje religije pretvorili u slugu svome jedinom božanstvu, koje se zove nacija, nacionalna politika, nacionalni interesi. To se najbolje vidi po religioznom rječniku koji su nacionalisti preuzeli i stavili u službu svoga božanstva. […]

U obožavanju nacije prisutno je dvostruko idolopoklonstvo kada je riječ o ljudima koji sebe smatraju vjernicima i koji su istodobno prihvatili naciju kao svoje glavno božanstvo. Iz Biblije znamo da je moguće dvostruko idolopoklonstvo. Prva vrsta idolopoklonstva nastaje onda kada imamo krivu sliku, predodžbu, pojam Boga, potpuno krivu sliku Boga, potpuno izvrnutu, tj. perverznu sliku Boga. Perverzna slika Boga je temelj svih perverzija na ovoj zemlji, o čemu nam bjelodano svjedoči povijest čovječanstva. U ime perverzne slike Boga, potpuno perverzne i deformirane slike Boga, koja Boga zamišlja potpuno suprotno Njemu Samome, činjeni su razni zločini od kršćanâ koji su bili tlačitelji, osvajači, kolonizatori, robovlasnici, konkvistadori, porobljivači, pljačkaši i dr. Osim toga idolopoklonstva postoji i druga vrsta idolopoklonstva koja nastaje onda kada obožavamo lažne bogove, kada obožavamo i apsolutiziramo ono što smo sami stvorili ili neku drugu ovozemaljsku stvarnost. Ta dva idolopoklonstva: perverzna slika Boga i obožavanje vlastite nacije – ili bilo koje ovozemaljske stvarnosti – pretpostavka su tlačenja drugih ljudi, i to bez ikakve grižnje savjesti i bez ikakva osjećaja odgovornosti. Tlačitelji i tlačiteljski sistemi svoju moć dobijaju od idola. Da je tako, davno je već rekao veliki njemački filozof Hegel tvrdnjom: kako čovjek poima Boga, tako poima sebe i svijet. Iz toga slijedi: ako poima Boga perverzno, onda će poimati perverzno i sebe i ostali svijet; perverzno poimanje Boga jest pretpostavka perverzije čovjeka i čovječanstva. […]

Nacionalističkom političkom sistemu idolopoklonstvo je potrebno ne samo radi uvećanja svoje moći nego i radi vladanja nad ljudima i nad cijelim društvom. Tako nacionalistički sistem nastoji podložiti svome idolu i religije, i religiozne institucije, i škole, ukratko rečeno, sva područja ljudskog života. Nacionalistički sustav je totalitaran, i to agresivno totalitaran, jer se lažno božanstvo, na kojem se on temelji, održava, raste i afirmira tlačenjem svega onoga što je samostojno i slobodno: i ljudî pojedinaca, i društvenih grupa i organizacija, ukratko rečeno, svih područja ljudskog života.

Kome je potrebno lažno božanstvo koje se zove nacija? Potrebno je nepotvrđenim, nesigurnim i dubokim strahom prožetim ljudima. Zato nacionalistički sistem i živi od proizvodnje straha. Taj strah je toliko iracionalan da čak ni najveći umovi ne mogu naći za njega racionalno objašnjenje. Taj iracionalisti strah traži utjehu i uporište u iracionalnim božanstvima, lažnim božanstvima, tj. idolima. […]

Mile Babić | iz teksta Idolopoklonstvo utemeljuje nasilje, u knjizi Nasilje idola, Did, Sarajevo, 2002.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close