kniževnostkultura

IBN AREBI I SUFIJE

SUFIJSKA TRADICIJA

Sejjid Husejn Nasr

ZNAČAJ IBN AREBIJA

Pojavom Ibn Arebija mi se iznenada susrećemo sa kompletnim i opširnim filozofskim učenjem na polju metafizike i kozmologije kao i na polju psihologije i antropologije koje u prvi mah izgleda kao prelomna ili zaokretna tačka unutar sufijske tradicije. Istina je da su neki stariji mistici, kao npr. Hakim Tirmizi i Bajazid Bistâmi, obrađivali neke metafizičke probleme i da u djelima ‘Attara i Ibn Meserreta ima kozmoloških učenja, ali ne u obimu i proporcijama kao kod Ibn Arebija. Starija sufijska djela, većim svojim dijelom, služe kao praktične upute i vodiči za one koji slijede Pravi Put, ali su u njima sakupljene i čuvaju se izreke koje su govorile pojedine sufije na različitim stepenima svoga duhovnog usavršavanja. U tim knjigama malo je teoretskog izlaganja metafizičkih problema na jedan kompletan i sveobuhvatan način. Postoje samo iskre svjetlosti koje osvjetljavaju pojedine aspekte realnosti sa kojima se sufija susreće u određenim trenucima.

Muhjuddin ibn Arebi je eksplicitno formulisao učenja sufizma koja su do njegovog vremena, implicite, postojala u izrekama raznih sufijskih učitelja. Na taj način on je postao prvorazredni tumač islamske gnoze.²² Zahvaljujući njemu jasno je i otvoreno iskazana ezoterična strana islama i tako rasvijetljene konture islamskog spiritualnog svijeta da je, makar i u teoretskom pogledu, svakome ko ima dovoljno inteligencije, postalo pristupačno da kontemplira i da na taj način bude vođen prema Pravom Putu na kojem na „praktičan” način može ostvariti metafizičke teorije. U djelima Ibn Arebija nalazimo takve izraze kao što su transcedentno jedinstvo Bića (wahdet el-wudžud) i Univerzalni čovjek (el-insân el-kâmil), koji po prvi put dobijaju ovo značenje, iako su postojali od kada postoji i tesawwufska tradicija.

Važnost Ibn Arebija, dakle, je u tome što je on dao formulacije sufijskih doktrina i što ih je izložio jasno i otvoreno. Njegovom pojavom sufizam nije „napredovao” time što je postao raščlanjeniji i teoretskiji, niti se od ljubavi prema Bogu izopačio u neku formu panleizma, što je često prigovarano Ibn Arebiju. U stvari, eksplicitno formulisanje sufijskih doktrina posredstvom Muhjuddina Ibn Arebija javilo se kao potreba u sredini u kojoj je trebalo izložiti ove doktrine na što bolji i jasniji način. Potreba za objašnjenjem ne povećava se srazmjerno povećanju znanja kod nekoga, nego pak ukoliko je neko veća neznalica i ukoliko je izgubio sposobnost neposrednog poimanja stvari zbog pomračenja intuicije i pronicanja u stvari, to je potreba za objašnjenjem veća. Kako se islamska civilizacija postepeno udaljavala od svog izvora Objave u istoj srazmjeri se smanjivala i sposobnost i oštroumnost ljudi da proniknu u suštinu stvari, pa je prema tome rasla i potreba za objašnjavanjem i tumačenjem. Starim generacijama bio je dovoljan samo nagovještaj ili aluzija (išare) pa da shvate unutrašnji smisao stvari, ljudima kasnijih stoljeća bilo je potrebno opširno objašnjavanje. Preko Ibn Arebija islamski ezoterizam je dobio svoje doktrine koje su jedino mogle garantovati očuvanje sufijske tradicije među onima koji su uvijek bili u opasnosti da neispravnim rezonovanjem krenu pogrešnim putem. Kod većine tih ljudi moć intelektualne intuicije nije bila toliko snažna da bi mogla prevladati druge ljudske sklonosti i spriječiti njihovu svijest i mišljenje da zapadnu u grešku. Ono što je uvijek bila unutrašnja istina sufizma formulisao je Ibn Arebi na takav način da je to od tada pa do danas dominiralo duhovnim i intelektualnim životom u islamu.

ŽIVOT FILOZOFA IZ MURSIJE

Ibn Arebi, čije puno ime glasi Ebu Bekr Muhammed ibne-l-Arebi el-Hâtimī et-Tâī rođen je na jugu Španije u gradu Mursiji 1165. (560.) godine u čistoj arapskoj porodici iz plemena Tâ’ī. U islamskom svijetu više je bio poznat pod imenom Ibn Arebi, po tituli Eš-Šejh el-ekberu (Doctor Maximus) i po nadimku Muhjuddin (Oživljač vjere). Kao i kod drugih velikih filozofa i svetih ljudi njegovo najveće „remek djelo” bio je njegov vlastiti život, veoma neobičan život u kome su molitva, invokacija, kontemplacija i posjeta raznim sufijama-evlijama kombinovane sa teofaničkim viđenjem spiritualnog svijeta, pri čemu se suočavao sa nevidljivim nizom toga svijeta.²³ Prema tome, izučavanjem njegovog života dobijamo uvid u spiritualni karakter i položaj mistika čija se intelektualna aktivnost može vidjeti u njegovim mnogobrojnim metafizičkim djelima.

Poslije prvih godina koje je proveo u Mursiji, Ibn Arebi je otišao u Sevilju gdje je odrastao i stekao svoje prvo obrazovanje. Njegova imućna porodica obezbijedila mu je u Sevilji lak i ugodan život, što mu je omogućilo da se slobodno prepusti svojoj prirodnoj sklonosti prema spiritualriim pro-blemima.U tom periodu svoga života upoznao se sa dvije žene evlije: jedna je bila Jasmina od Maršena, a druga Fatima od Kordobe. One su mnogo uticale na životnu orijentaciju Ibn Arebija. Posebno treba istaći uticaj Fatime iz Kordobe koja je bila vrlo stara žena, ali koja je još uvijek posjedovala sjaj i ljepotu, po riječima Ibn Arebija, mlade djevojke od šesnaest godina. Ona mu je dvije godine bila duhovni vođa i smatrala je sebe njegovom duhovnom majkom.

Kao mladić od dvadeset godina, sa velikom inteligencijom i sa izvanrednim sposobnostima duhovnog pronicanja koje je već tada posjedovao Ibn Arebi je počeo putovanja po različitim gradovima Andaluzije i gdje god bi uspio da pronađe evlije odlazio bi na sastanke sa njima. Na jednom od ovih putovanja susreo se u Kordobi sa filozofom Ibn Rušdom (Averroesom), velikim interpretatorom Aristotela. Ovaj sastanak bio je od velike važnosti, jer su se tom prilikom sastale dvije ličnosti koje su predstavljale određene puteve i pravce. Kasnije će jedan od tih pravaca slijediti hrišćani, a drugi pravac muslimani. To je bio susret dva čovjeka od kojih je jedan slijedio i zagovarao zakone razuma i postao najuticajniji islamski mislilac na latinskom Zapadu, a drugi je bio gnostik za koga je spoznaja u osnovi imala smisao „vizije”, koji je postao dominantna ličnost u sufizmu čija će sjena kasnije neprestano lebdjeti nad intelektualnim životom u islamu. Pošto susret ove dvije ličnosti ima izuzetnu opštu važnost, citiraćemo izvještaj samog Ibn Arebija o tome nezaboravnom susretu, u kome se uveliko otkriva i pokazuje duhovna ličnost njegovog autora:²⁴

The poems of Ibn Arabi: Interpreting desire - Qantara.de

„Jednog lijepog dana otišao sam kući Ebu el-Velida Ibn Rušda u Kordobi. On je bio izrazio želju da se lično sa mnom susretne, jer je čuo za otkriće koje mi je Bog ukazao prilikom mog duhovnog povlačenja i nije krio svoje čuđenje zbog toga što je čuo. Tako me je moj otac, koji je bio njegov bliski prijatelj, poslao njegovoj kući pod izgovorom da obavim neki posao, a u stvari je želio da omogući Ibn Rušdu da me vidi i da sa mnom razgovara. Tada sam ja još uvijek bio golobradi mladić.

Kada sam ušao u kuću, filozof je skočio s mjesta i pošao mi u susret, ukazujući mi tako počast, što je govorilo o njegovom prijateljstvu i uvažavanju mene. Najzad me je zagrlio. Zatim mi je rekao: ‘Da.’ Na to se njegovo raspoloženje i radost povećavaše, jer je zaključio da sam ga razumio. Onda i ja, svjestan toga šta je podstaklo njegovo raspoloženje i radost, dodadoh: ‘Ne.’ On odmah ustuknu i promijeni se u licu. Tako je izgledalo kao da sumnja u ono o čemu je razmišljao. Onda me upita: ‘Do kakvog si rješenja došao posredstvom iluminacije i Božanskog nadahnuća?’ Ja mu odgovorili: ‘Da i ne. Između da i ne ne može da iz svog tijela poleti nijedna duša niti da se odvoje vratovi od tijela.’ Ibn Rušd problijedi. Primijetih da dršće. Šaputao je rečenicu iz Kur’ana: ‘Nema snage ni moći osim u Allaha’, jer je bio shvatio našto sam ja aludirao.

Kasnije, nakon našeg susreta, pitao je moga oca o meni da bi uporedio svoje mišljenje koje je stekao o meni sa mišljenjem moga oca o meni i vidio da li se slaže sa njegovim mišljenjem ili se naprotiv ne slaže. Sigurno je da je Ibn Rušd bio veliki učitelj duhovnog promatranja i filozofskog meditiranja. Meni su rekli da je zahvaljivao Bogu što je živio u doba kada je mogao vidjeti nekoga ko se kao neznalica povukao u osamu i otuda se vratio kao što sam se ja vratio. Rekao je: ‘Ja sam prihvatao takvu mogućnost, ali dosada nisam susreo nekoga ko je to i stvarno postigao. Hvala Bogu kad sam se rodio u vrijeme u kome je živio učitelj takvog doživljaja i iskustva, jedan od onih koji su otvorili brave Njegovih vrata. Hvala Bogu što mi je ukazao milost da vidim jednog od njih svojim vlastitim očima.’

Želio sam da se i po drugi put vidim sa Ibn Rušdom. Hvala Bogu, kad mi se ukazao u takvom stanju ekstaze da je izgledalo kao da između njega i mene postoji tanki veo. Ja sam kroz taj veo mogao da vidim njega, a da on mene ne vidi i ne zna da sam tu. U stvari, on se toliko bio udubio u svoje meditiranje da me nije primijetio. Tada sam u sebi pomislio: ‘Njegovo razmišljanje ga ne može dovesti tamo gdje sam ja.’

Od tada pa sve do njegove smrti nisam imao prilike da ga vidim. Umro je u Merakešu 1198 (595) godine. Tijelo su mu donijeli u Kordobu gdje je i sahranjen. Dok su ga prenosili, sanduk sa posmrtnim ostacima stavili su na jednu stranu tovarne životinje, a njegova djela, radi ravnoteže, na drugu stranu. Kad su ga donijeli, ja sam stajao nepomično. Sa mnom su bili još i Ebu el-Hasan Muhammed ibn Džubejr, vjerski pravnik i književnik, sekretar Sejjida Ebi Seida (jednog od prinčeva Muvehiddina) i moj prijatelj, prepisivač, Ebu el-Hakem Amr ibn Serradž. Tada mi se obrati Ebu el-Hakem i reče: ‘Vidiš li šta su kao protuteret natovarili na konja učitelja Ibn Rušda? Na jednoj strani je učitelj, a na drugoj strani knjige koje je on napisao.’ Tada odgovori Ibn Džubejr: ‘Misliš da ja ne vidim svoje dijete? Pa naravno da vidim. Nek ti je jezik blagosloven!’ Tada sam (tu rečenicu Ebu el-Hakema) zapamtio, jer je to za mene bila tema za razmišljanje i sjećanje. Od one grupe prijatelja – da ih Bog pomiluje – još jedino sam ja živ i kada se sjetim toga u sebi pomislim: ‘Na jednoj strani je učitelj, na drugoj strani su njegova djela. Oh, koliko bih želio da znam da li su mu se nadanja ostvarila!?”

Ibn Arebi je do 1198. (595) godine provodio po raznim mjestima i gradovima Andaluzije i sjeverne Afrike gdje je susretao razne sufije i školovane ljude, a pokatkada bi diskutovao sa tako različitim grupama kao što su mu’tezilije, koji su na racionalistički način interpretirali islam. U tom periodu života putovao je čak i u Tunis gdje se upoznao sa knjigom Ibn Qasjia Hal’u-n-na’lejni²⁵ (Skidanje sandala) i napisao njen komentar. Također je posjetio i grad Almeriju koji je bio centar škole Ibn Meserreta, a kasnije centar škole Ibn Arifa, i tu je, prema pisanju Asina Palaciosa, Ibn Arebi formalno stupio u sufizam.²⁶

Tih godina Šejh je nastavio sa svojim teofaničkim vizijama. On je imao viziju jedne nevidljive hijerarhije subjekata koji vladaju univerzumom, a tu hijerarhiju sačinjavaju: Uzvišeni Pol (qutb), dva imama, četiri „stuba” (ewtad) kojima pripada vlast nad četiri glavne strane svijeta, sedam „zamjena” (ebdâl) od kojih svaki upravlja jednim od sedam pojaseva nebeskih sfera.²⁷ On je također u svojoj viziji vidio sve spiritualne polove objava koje su prethodile islamu i uspio je da shvati transcedentno jedinstvo svega što je od Boga objavljeno ljudima. U svojoj viziji koju je doživio u Mursiji 1198. (595) godine vidio je Božanski tron koji je stajao na stubovima svjetlosti dok je oko njega lebdjela jedna ptica koja je naredila Ibn Arebiju da ode iz svog zavičaja i da se uputi na istok islamskog svijeta gdje će provesti ostatak svoga života.²⁸

Ovim hodočašćem Istoka počeo je novi period u životu Ibn Arebija. On je 1201. (598) godine po prvi put posjetio Mekku, gdje mu je bilo „naređeno” da počne svoje glavno djelo (magnum opus) El-Futuhatu el-mekijje (Mekkanske objave). Tu se u jednoj sufijskoj porodici iz iranskog grada Isfahana susreo sa mladom, veoma pobožnom i lijepom djevojkom koja će za njega predstavljati utjelovljenje vječne mudrosti i u njegovom životu imati ulogu sličnu ulozi Beatriče u životu Dantea.

Iz Mekke je Ibn Arebi putovao u razne gradove. Tada ga je u Božanske tajne uveo Hidr²⁹ ili El-Hidr, poslanik koji je ljude direktno uvodio u spiritualni život, a da nije bilo potrebno da pripadaju nekom sufijskom redu. Tako je on, pored toga što je bio učenik raznih sufijskih učitelja koji su pripadali regularnim sufijskim redovima, postao i učenik Hidra. Njegovo pristupanje u Hidrov red najbolje se vidi po tome što je 1204. (601) godine u Mosulu primio Hidrov ogrtač (hirqa) iz ruku Ali ibn Džâmija, koji ga je lično dobio, direktno od samog „Zeleno obučenog poslanika”. Također, tih godina Ibn Arebi je imao oštre rasprave sa vjerskim pravnicima (fukahā), kao npr. 1207. (604) godine u Kairu kada se našao u smrtnoj opasnosti i kada se morao skloniti u Mekku. Nakon što je neko vrijeme proveo u časnom gradu, uputio se u Malu Aziju gdje je u gradu Konji susreo svog najslavnijeg učenika Sadruddina Konjevija, koji je kasnije postao najpoznatiji komentator i pobornik njegovih djela na Istoku. Iz Konje se uputio na istok u Jermeniju, a zatim južno u dolinu Eufrata i u Bagdad gdje se 1211. (609) godine susreo sa poznatim sufijskim šejhom Šihabuddinom Umerom Suhrawardijem, imenjakom učitelja iluminacije, s kojim ga često pogrešno zamjenjuju.³⁰ Ibn Arebi je, također, posjetio Halep gdje ga je toplo primio Melik Zahir, koji je jednu generaciju ranije, bio zaštitnik i prijatelj Suhrawardija koga je pokušao da spasi od smrti, ali nije uspio.

Ibn Arebi je, najzad, 1223. (621) godine odlučio da se nastani u Damasku, nakon što je postao poznat u čitavom islamskom svijetu i bio pozivan i moljen od strane mnogih vladara i prinčeva, ljubitelja mudrosti, iz bližih i daljih zemalja, da dođe do njih. Pošto je jedan dio života proveo u putovanju, sada je želio da ostatak svoga zemaljskog života provede u miru i tišini i da se posveti intenzivnom radu. U ovom periodu dovršio je djelo Futuhât koje sadrži tridesetogodišnji duhovni dnevnik najplodnijeg perioda njegovog života. Umro je u Damasku 1240. (638) godine ostavivši neizbrisiv trag na čitav duhovni život u islamskom svijetu. Ukopan je u Salihiji u podnožju planine Qâsijûn, sjeverno od Damaska, u mjestu koje je još i prije nego je on tamo ukopan, bilo poštovano kao mjesto koje su smatrali svetim svi poslanici. Nakon što je on sahranjen u tom mjestu, ono je još više postalo kao centar hodočašća. U šesnaestom stoljeću sultan Selim II je sagradio mauzolej na njegovom grobu koji i danas postoji. Grob Ibn Arebija u mauzoleju i dalje posjećuju mnogi hodočasnici, a posebno sufije. Pored najvećeg učitelja islamske gnoze ukopana su njegova dva sina i istaknuti alžirski patriota Abdulkadir koji je, nakon što je bio protjeran od strane Napoleona III, ostatak života proveo u nastojanju da objavi djela Muhjuddina Ibn Arebija. Abdulkadir je bio vatreni slušalac i učenik Ibn Arebija. Sada počiva u miru pored „Najvećeg šejha” kome je bio toliko odan i čija su djela štampana zahvaljujući, u određenom smislu, i njemu, Abdulkadiru…..

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close