politika

I Mate Granić bi da u slučaju raspada – ”Hercegovina nama”

Ivo Komšić

Neke ljude koji se bave politikom ili se uguravaju u politiku ne treba opisivati niti njihove stavove tumačiti, dovoljno ih je citirati. U tu kategoriju spada i Mate Granić.

Angažirajući se u posljednje vrijeme, s pozicije savjetnika hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, dao je nekoliko izjava koje ne bi zasluživale nikakvu pažnju da se u njima ne prepoznaje zvanična politika Republike Hrvatske prema BiH.

Poznajem Granića od ranije, dok je bio ministar inozemnih poslova Hrvatske i Tuđmanov čovjek za ”peglanje” njegove zločinačke politike pred međunarodnom zajednicom. On nikada nije imao svoj stav.

Veoma dobro je znao što je Tuđman zastupao i kakvu je politiku vodio prema BiH, ali njegova zadaća nije bila da je objelodanjuje nego da obmanjuje. Svojom ”umekšanom” retorikom pred međunarodnom zajednicom prikazivao je Tuđmana onakvim kakav uopće nije bio.

On ni u jednim pregovorima, a u mnogima smo sudjelovali zajedno, nije imao aktivnu ulogu. Pred Tuđmanom se nije uopće smio javljati za riječ. Govorio je samo ako mu se predsjednik obraćao. Bio je opsjenar sa statusom mirnog, staloženog i uljudnog čovjeka. Ustvari radilo se o strahu.

Poznajem Granića od ranije, dok je bio ministar inozemnih poslova Hrvatske i Tuđmanov čovjek za ”peglanje” njegove zločinačke politike pred međunarodnom zajednicom. On nikada nije imao svoj stav
Čovjek takvog karaktera trebao je i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i premijeru Plenkoviću. Od njega nitko nije mogao očekivati stav, ali se moglo očekivati da će i dalje slijediti ono što je prikrivao o Tuđmanu kao njegov ministar.

Preko njega predsjednica (danas predsjednik) i premijer, održavaju vezu s Tuđmanom, s njegovom politikom i s onim što je ovaj smio govoriti samo pred Granićem koji naglas nije izgovarao ono što je čuo. Taj strah od izgovorene riječi je bio toliki da je šaptao i u svom kabinetu kada bi ponavljao Tuđmana.

Kolindi Grabar-Kitarović (Milanoviću) i Plenkoviću treba autentični Tuđman, ne treba im Granićev stav o tome. Radi toga je i dobio status vječitog savjetnika.

Sve što Granić izgovori autentični je Tuđman, oživljeni Tuđman. Jedan doktor medicine i nije mogao smisliti ili osmisliti politiku Hrvatske prema BiH. Njegova zadaća je bila da je prikrije.

Međutim, danas, kada se ona ponovno aktualizira, on je najbolji apologeta za to. Treba samo pogledati njegove izjave:

Stranim državnicima i njihovim administracijama Tuđmana je prikazivao kao demokratu, kao predsjednika zauzetog za BiH, otvorenog za dijalog i kompromise, kao velikog zagovornika ”muslimansko-hrvatske” federacije, kao iskrenog i bezazlenog zagovornika hrvatskih nacionalnih interesa.

Dok je širio tu obmanu u svijetu znao je veoma dobro da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu BiH na dva dijela, bez trećeg naroda kojega treba istrijebiti ili iseliti s prostora Herceg-Bosne, znao je da je Tuđman za te zločinačke ciljeve poslao Hrvatsku vojsku u BiH, da zapovijeda preko Praljka i Petkovića HVO-om, da su s tim ciljem otvoreni logori, da nakon Posavine treba iseliti i Hrvate srednje Bosne itd.

Zna Granić sve što je Tuđman prikrivao i sve što je sanjao o BiH. Kao takav on je potreba, danas premijeru i predsjedniku, jučer predsjednici. On nije svjedok o Tuđmanu, on je kontinuitet Tuđmana. U politici kontinuiteta on je važan čovjek, on je personifikacija te politike. Mate Granić je profesija u hrvatskoj politici.

Međutim, Granićeva uloga se promijenila. Njegovu poziciju je preuzeo Plenković i ono što govori u EU i pred stranim državnicima samo je mimikrija. Istina te politike je ono što govori Granić.

Plenković govori za međunarodnu zajednicu opsjene koje je svojevremeno govorio Granić, Granić danas govori za domaću javnost ono što je stvarna politika Hrvatske, što je nekad prikrivao.

Neke ljude koji se bave politikom ili se uguravaju u politiku ne treba opisivati niti njihove stavove tumačiti, dovoljno ih je citirati. U tu kategoriju spada i Mate Granić
Prema vani Plenković ima bolje lice, evropsko odijelo i kravatu i pogodniji je za obmane. Granić je podesan za domaću upotrebu, on će izgovoriti ono što Plenković misli, ali što prešućuje.

Pa ne bi taj ”evropejac” preuzeo na sebe tu ulogu, ne bi se blamirao pred svijetom ponavljajući stavove čovjeka koji je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. Kada to izgovara Granić, domaća javnost mu vjeruje, on je bio Tuđmanov ministar, on mu je znao političke tajne.

U Granićevim izjavama potpuno je prepoznatljiv Tuđman. O BiH razgovarati s Vučićem ne znači ništa drugo nego nastaviti Tuđmanovu politiku koju je dogovorio s Miloševićem, nastaviti Bobanovu politiku koju je dogovorio s Karadžićem.

U tom kontekstu treba percipirati Čovića i Dodika i njihove dogovore – to je ”kontinuitet hrvatske politike”, na čemu je Tuđman insistirao. Jasno je da se u svim ovim dogovorima planirala podjela BiH. Taj dijalog treba nastaviti s Vučićem.

Granić je do te mjere uronjen u Tuđmana da ne primjećuje da se danas stanje promijenilo, da postoje u BiH legalne političke snage koje se ne mogu isključiti niti iz jednih političkih pregovora o BiH, da Hrvatska i Srbija nemaju vojsku u BiH i da na njihovoj strani nisu više one zemlje koje su to bile devedesetih.

To da se predsjednik i premijer Hrvatske ne razlikuju u stavovima oko BiH samo je potvrda da se zvanična hrvatska politika ne razlikuje od srpske, da su usaglašene 90 posto, a to znači da zvanična Hrvatska podržava četničku politiku, onu politiku koja im je razarala Hrvatsku i koja je sravnila sa zemljom Vukovar.

Neće to izgovoriti Plenković, to će izgovoriti Granić jer on najbolje zna kako su se u ratu usaglasili Tuđman i Milošević. To usaglašavanje je objedinjeno u sintagmi ”uzimamo svoje”, a što Tuđman nije izgovarao javno nego samo na tajnim sastancima s najbližim suradnicima i liderima Herceg-Bosne.

Granić je to znao i to se moralo kriti od javnosti. Vaskrsavanje Tuđmana danas s tim sintagmama je nešto drugo, on je mrtav, ne može odgovarati. Granić je tu da kaže: tako je Tuđman mislio, ja sam svjedok i garant, i držite se toga. U slučaju raspada – ”Hercegovina nama”.

Na ovoj tačci Granićeva autentičnost dolazi u pitanje. Zapravo, on pokazuje da je bio zadnja rupa na svirali kod Tuđmana, da mu ni on nije sve odavao i da je od njega neke stvari prikrivao.

Ne vjerujem da nije imao povjerenje, nije vjerovao do kraja u njegovu inteligenciju prikrivanja. Hudi Granić, ne zna da je Izetbegović nudio Tuđmanu, prvo, konfederaciju s Hrvatskom, ali cjelovite BiH, onakve kakva je međunarodno priznata. Tuđman je tu ponudu odbio s riječima – ”Što će meni u državi dva miliona muslimana”. (Isto danas ponavlja mađarski premijer Orban).

Nakon tog odbijanja, Izetbegović mu je ponudio zapadnu Hercegovinu, s riječima ”Samo neka nas ostavi na miru”. I tu ponudu Tuđman je odbio, on je htio pola BiH, ali bez muslimana.

Međutim, u tim razgovorima Granić nije sudjelovao, Tuđman ga jednostavno nije uključio. Prema tome, ideja o Hercegovini nije Tuđmanova, to je nešto novo, to je reducirani njegov plan koji dolazi iz Zagreba, ali zvaničnici ne smiju to ponoviti javno.

To je također dogovor s Vučićem, odnosno to je hrvatski odgovor na Memorandum III koji želi isprazniti srednju Bosnu od Hrvata i zaustaviti se na Hercegovini. Bez srednjobosanskih Hrvata otvoren je put podjele BiH, sudbina Bošnjaka se prepušta Srbima.

On ni u jednim pregovorima, a u mnogima smo sudjelovali zajedno, nije imao aktivnu ulogu. Pred Tuđmanom se nije uopće smio javljati za riječ. Govorio je samo ako mu se predsjednik obraćao. Bio je opsjenar sa statusom mirnog, staloženog i uljudnog čovjeka. Ustvari radilo se o strahu
Zašto bi hrvatska gospoda prljala ruke o ”prljavi narod”, kako nedavno izreče njihov predsjednik. Neka to obave Srbi, oni imaju više iskustva u tome.

Tako taj zločin neće ni biti zločin, kao što genocid u Srebrenici nije genocid. Zločin nad tim narodom uopće nije zločin, to je njihova sudbina, a za nju nema odgovornosti.

Što se tiče ”unitarne” i ”građanske” BiH, sintagma koju Granić koristi kao obilježje ”nemoguće” države, od jednog medicinara se i ne može više očekivati.

On i nije mogao naučiti što ti pojmovi znače, on ne razlikuje društvo koje može biti građansko ili segregirano od države koja može biti demokratska ili nedemokratska. To su najopćenitije podjele društava i država koje se nauče na prvim godinama studija društvenih nauka.

On ne zna da je svaka država koja ima centralne institucije unitarna i da je izjednačavanje građanskog i unitarnog besmislica. Jer država je demokratska ako nastaje iz građanskog društva bez obzira na ”unitarnost” njenih institucija, a društvo je građansko ako je društvo jednakosti i temeljnih ljudskih prava.

Za njega unitarnost isključuje demokraciju, a građansko ravnopravnost. Granić zapravo osporava Bosni i Hercegovini pravo na centralne državne institucije i oduzima pravo građanima BiH da budu jednaki i ravnopravni pred zakonom, sa svim svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim, običajnim i drugim pravima.

A to je zapravo autentični Tuđman koji je osporavao Bosni i Hercegovini suverenitet i teritorijalni integritet, koji je dijelio narode BiH, preseljavao ih i nacionalno grupirao, suprotstavljao jedne drugima do smrti i do gubitka identiteta.

Tuđmanova je sintagma ”građanska država” kao nemoguća država, država koja isključuje nacionalnu ravnopravnost i slobode građana.

To danas otvoreno može izgovarati samo Granić, ministar opsjenar, savjetnik bez odgovornosti.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button