Analizavijesti

Hrvatska nije uspjela da “osvijesti” Evropu

HAJRUDIN SOMUN

Milanovićeva prijetnja vetom pala je u hladne vode sjevernih mora. Ne vidim da je iko u Helsinkiju i Stockholmu spominje. U Bruxellesu znaju da konačna odluka o prijemu ne zavisi od šefova država

Ko visoko leti, nisko pada. Ta se slavenski pojednostavljena latinska poslovica može primijeniti na predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića zato što svaki dan suludo pokušava da se predstavi mudrim Latinom, a ispadne kao narator iz commedia dell’arte. Neka mu je dok je na sceni svoje Croacije, ali malo malo pa dirne u osinje gnijezdo Bosne i Hercegovine. Svojom dušebrižnošću za navodno ugrožene i diskriminisane njene Hrvate mislio je da će uzbuditi cijeli svijet.

Milanović izborni zakon u jednoj balkanskoj državi iznosi na globalnu ravan s prijetnjom Rusije da će upotrijebiti nuklearno oružje u ukrajinskom ratu. Ukrajinci strahuju da će ruski predsjednik Putin 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, pretvoriti u “paradu strave i užasa”. Američki generali procjenjuju da nema prijetnji od ruskog nuklearnog naoružanja “za teritoriju zemalja koje su članice NATO saveza”. Ali šta ako Putin procijeni da, kako je rekao prije desetak dana, “neko odluči da interveniše u situaciju u Ukrajini spolja i stvori neprihvatljivu stratešku prijetnju Rusiji”? Na primjer iz Moldove ili Finske i Švedske koje nisu članice NATO-a. “Odgovor će biti munjevit i odluke o tome su već donijete”, kaže Putin. I kad Finska i Švedska objave da će 12. maja pokrenuti proces pristupanja NATO-u, i kad im se u sjedištu alijanse već pišu pozivnice, tamo šef jedne balkanske članice njihov prijem uslovljava promjenom Izbornog zakona u BiH, svečano objavljujući: “Na samitu NATO-a stavit ću veto na pozivnicu ako to bude na toj razini.”

DESNICA I LJEVICA

Milanovićeva prijetnja vetom pala je u hladne vode sjevernih mora. Ne vidim da je iko u Helsinkiju i Stockholmu spominje. U Bruxellesu znaju da konačna odluka o prijemu ne zavisi od šefova država. To je valjda shvatio i Milanović, pa problem spušta “na razinu” Hrvatske, pišući pismo premijeru Plenkoviću da zajedno sazovu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost “zbog opasnosti da Hrvati u BiH neće moći birati svoje predstavnike u tijela vlasti te izgubiti ravnopravnost i ustavna prava”. Pošto u Evropi često ne razumiju Hrvatsku, “niti su podržali hrvatske stavove kada je riječ o zaštiti prava Hrvata u BiH”, on već prijeti kako će “Hrvatska inzistirati da visoki predstavnik u BiH iskoristi svoje ovlasti te nametne rješenja koja će Hrvatima u BiH jamčiti pravo da sami biraju svoje predstavnike.”

Predsjednika Milanovića malo ko u Evropi uzima ozbiljno, još manje poslije klina koji je pokušao da ubaci u jačanje odbrambenog pojasa NATO-a prema ruskim prijetnjama prijemom Švedske i Finske. Znaju da hrvatska vlada i parlament misle drukčije i da premijer Plenković smatra kako njegov šef države svojim avanturističkim istupom nanosi štetu i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.

Ono što mora da zabrinjava sve građane Bosne i Hercegovine kojima je stalo do njenog jedinstva i bar djelimičnog prodora prema demokratskim vrijednostima Evrope koji bi mogli donijeti zakazani oktobarski izbori, jeste da se vodeći ljudi i stranke hrvatske politike ne razlikuju suštinski prema “hrvatskom faktoru” BiH. Zar se nije premijer Plenković koristio svakom prilikom, još dok je Hrvatska predsjedavala EU, da “neravnopravan položaj” Hrvata u BiH ističe u svakom istupanju i zahtijeva da se unese u zajedničke dokumente? Nije Milanović, nego Plenkovićeva vlada, uprkos tumačenju Evropskog suda za ljudska prava i otporima nekih članica EU – među kojima je bila i Švedska, uzgred – uspjela da se pojam konstitutivnosti naroda, Evropi strana staljinistička relikvija, unese u “Strateški kompas” Evropske unije.

Nema, dakle, razlike između hrvatske desnice i ljevice koju bi trebalo da predstavlja njen nekadašnji vođa Milanović kad se radi o Hrvatima BiH i podršci sadašnjem lideru HDZ-a BiH. Premijer Plenković to radi odmjerenije, smirenije, u bijelim diplomatskim rukavicama. Ili šalje svog šefa diplomatije Grlića Radmana da obavi posao. Grlić Radman, koji voli da kaže kako “Hrvatska osvješćuje međunarodnu zajednicu o potrebi izmjene Izbornog zakona BiH”, često skokne do Mostara, ili Dragan Čović do Zagreba da primi upute o daljim aktivnostima na blokiranju izbora u BiH. Baš kao što to istovremeno radi Milorad Dodik odlazeći u Beograd. Tako je Grlić Radman ovih dana opet bio u Mostaru, da bi vjerovatno pomogao Draganu Čoviću da napiše pismo brojnim međunarodnim dužnosnicima u kojem “izražava duboku zabrinutost zbog odluke Centralne izborne komisije (CIK) o raspisivanju općih izbora bez nužne izmjene Izbornog zakona u cilju otklanjanja svih utvrđenih diskriminacija”. Čović je takođe trknuo do premijera Plenkovića, koji mu je možda ublažio neke formulacije pisma evropskim zvaničnicima koje će njihovi savjetnici gurnuti u fajl Balkan, a šefovima uzgred reći kako se opet nešto žale oni bosanski Hrvati.

Hrvatski predsjednik Milanović popušta, premijer Plenković se miri s činjenicom da nije mogao “osvijestiti” saveznike, ali Dragan Čović ne odustaje. Još ga je strah da na oktobarskim izborima ne izgubi vodeći položaj u Hrvata BiH, pa pribjegava, kao što to radi Milorad Dodik, a moguće i u dosluhu s njim, prijetnji “teritorijalnom reorganizacijom BiH”. Odnosno proglašenjem trećeg entiteta. Tako je njegovu poruku jučer za Oslobođenje iščitao i moj mlađi kolega Alija Behram, smatrajući je “prijetnjom i međunarodnoj zajednici šta bi se moglo dogoditi, ali i nama svima u BiH. Ta reorganizacija neće ići bez rata”, ocijenio je taj Mostarac koji je na svojoj koži iskusio Herceg-Bosnu.

MALIGNI UTICAJ

Ima još jedna velika briga, možda i opasnija za cjelovitost BiH, a zavisi od toga kako će se dalje razvijati ukrajinski rat. Taj rat još nije totalni rat, možda će ga takvim predsjednik Putin proglasiti 9. maja. Ako mu krene bolje, da ruši ukrajinske gradove i obruši se svom snagom na Kijev, on može nastaviti da širi, ako ne granice, onda uticaj i prisustvo u širem evropskom, a posebno slavenskom i pravoslavnom “ruskom svijetu”. A tu mu odavno spadaju “ruska braća” na Balkanu. Pa i ako mu krene gore, on to može uraditi iz osvete, čak dok rat još traje. Nedavno sam na ovim istim stranicama našao riječi znamenitog beogradskog historičara Nikole Samardžića, koji kaže: “Neintegrisane države bivše Jugoslavije su jedna od tri strateške tačke pritiska Rusije na celovitost EU, njenu spoljnu politiku i bezbednost. Druge dve su Ukrajina, naročito njena azovska i crnomorska obala, i Baltik, pre svega Litvanija, Latvija i Estonija. Putin namerava, i u tome delimično uspeva, da stanje zamrznutog sukoba koje je uspostavljeno pre svega njegovim malignim uticajem na Kosovu, prenese u BiH i Crnu Goru.”

Kad bi nešto hrvatski politički vrh, podržavajući ambicije samozvanog apsolutnog vođe u Hrvata BiH to shvatili, vidjeli bi šta bi se dogodilo kad bi se na hiljadu kilometara njihove granice s Bosnom i Hercegovinom pojavili Putinovi bojovnici. A već ih je dolazilo na motorima u Banjaluku.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: