kinematografijakultura

Holivudsko pogrešno predstavljanje Arapa, muslimana i islama

Hamid Dabashi

Protiv Hollywooda se ne borite sa kritičkim argumentima. Protiv Hollywooda se borite sa Akirom Kurosawom, Satyajitom Rayom, Abbasom Kiarostamijem.
Američki naučnofantastični film „Dina: Prvi dio“ (2021), koji je režirao Denis Villeneuve i koji je nedavno izašao, ponovo je pokrenuo sporno pitanje holivudskog pogrešnog predstavljanja Arapa, muslimana i islama. Filmski kritičari, posebno iz arapskog i muslimanskog svijeta spremni su za okršaj i ponovo raspredaju o svojoj omiljenoj temi, kako ih Hollywood pogrešno predstavlja.

Vrijeme je za kontakt s realnošću i da se prihvati činjenica da je „Hollywood“ kao apstrakcija u poslu pogrešnog predstavljanja sviju. On nema obavezu da bude istinit. Napravio je unosan posao od zavaravanja svijeta. Američki starosjedioci, Afroamerikanci, Arapi, Azijati, Latinoameriknaci, muslimani, Afrikanci – svi na planeti Zemlji su pogrešno predstavljeni iz jednostavnog razloga što u epicentru Hollywooda kao industrije stoji činjenični, virtuelni ili fiktivni bijeli narator koji govori svijetu kako je on mjera istine i mudrosti, užitka i zabave.

„Dina“ sada radi svoj dio pogrešnog predstavljanja sa najnovijim raskošnim vizuelnim efektima i najmodernijom digitalnom opremom i virtuoznošću. Smješten u daleku budućnost usred međuzvjezdane distopije, zasnovan je na naučnofantastičnom romanu iz 1965. američkog autora Franka Herberta. David Lynch je 1984. snimio filmsku verziju ovog romana na užas kritičara. Ali adaptacija Denisa Villeneuvea iz 2021. mnogo je hvaljena, od gotovo svih osim nekih arapskih i muslimanskih filmskih kritičara koji misle da ih ovaj film pogrešno predstavlja i da u svojoj suštini ima fantaziju o bijelom spasiocu.

I ima. To je klasični primjer fantazije o bijelom spasiocu. Pa šta? Kakve to veze ima s nama – muslimanima, Arapima, Irancima, Pakistancima, Turcima, Indijcima, „orijentalcima“, kako nas zovu? Bijeli američki romanopisac, bijeli kanadski režiser, i masmedijska kompanija sa sjedištem u Burbanku, Californiji – Legendary Entertainment – misle da cijeli univerzum treba bijelog spasioca koji izgleda kao glumac Timothee Chalamet. Šta je to za nas? Oni znaju šta rade!

Da Arapi i muslimani jure ove filmove i pitaju zašto ste nas pogrešno predstavili, ili zašto ste nešto posudili iz islama bez pripisivanja zasluga, ili zašto ste za glavnu ulogu odabrali bijelog glumca umjesto prve generacije Indijaca, Pakistanaca, ili egipatskog „Muhameda“ (kako je Ridley Scott jednom rekao) je puhanje u rog s pogrešne strane, kako mi kažemo na perzijskom.

Rekviziti nisu ljudi
„Arapi“ nisu stvarni ljudi u ovim fikcijskim djelima. Arrakisi u „Dini“ nisu Iračani u svojoj domovini. Oni su figurativni, metaforički i metonimijski. Oni su puka sinegdoha za literarnu historiografiju američkog orijentalizma. Oni su stilske figure – simulacije koje su tu kako bi bijeli narator ispričao svoju trijumfalnu priču.

Cijeli svijet će upasti u zamku ako se počnemo raspravljati sa ovim fiktivnim bijelim sagovornicima i ako im budemo govorili da mi zaista nismo ono što oni misle da jesmo. To nije samo gubljenje bitke. To je pogrešna bitka. Tamo nije prava borbena linija.

Protiv Hollywooda se ne borite sa kritičkim argumentima. Protiv Hollywooda se borite sa Akirom Kurosawom, Satyajitom Rayom, Abbasom Kiarostamijem, Eliom Suleimanom, Nurijem Bilgeom Ceylanom, Moufidom Tlatlijem, Ousmaneom Sembeneom, Yasujirom Ozuom, Guillermom del Torom, Maijem Masrijem, neka im je slava. Ne borite se protiv pogrešnog predstavljanja već signalizirate, slavite i polirate predstavljanja koja jesu umjetnička djela.

Kakvu bi razliku napravilo to da je glavna uloga u „Dini“ dodijeljena Rizu Ahmedu ili Devu Patelu ili Ramiju Maleku umjesto Timotheeju Chalametu? Bi li to riješilo problem – na koji način?

Imamo posla sa ogromnom mašinerijom u Hollywoodu koja se nastavlja vrtjeti oko sebe proizvodeći snažnije doze fantazije kako bi na životu održala zabludu da je ona epicentar univerzuma. Ako na njega bacite Sydneya Poitiera ili Denzela Washingtona, on će ih probaviti i ispljunuti kao iste iluzorne fantazije. Dakle, ako želite da se borite protiv te mašine, trebate promijeniti sagovornika – birati drugačijeg pripovjedača, što udaljenijeg od Hollywooda. Jedan Kiarostamijev ili Ozuov kadar će otopiti planine pahuljica u Hollywoodu. Nećete poboljšati laž sa kozmetičkim kremama. Te leće se ispravljaju istinom.

Pokojni Jack Shahin je proveo svoj dragocjeni život dokumentujući takva holivudska zlodjela. Svoja otkrića je predstavio u knjizi iz 2001. Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies a People, na osnovu koje je 2006. snimljen dokumentarac. Druga, detaljnija kritika takvih pogrešnih predstavljanja nagomilala se kroz godine. S kojim ciljem?

Sve je počelo 1921. U oktobru te godine, nijema romantična drama „Šeik“ premijerno je prikazana u SAD-u i Evropi. U narednih 100 godina, od 1921. do 2021, od „Šeika“ do „Dine“, Hollywood se zabavljao – producirao je i promovirao jednu iluzornu fantaziju za drugom o Arapima i širem muslimanskom svijetu. Ali kakve to veze ima sa nama, stvarnim Arapima i muslimanima?

Pitanje koje treba postaviti
Pitanje koje Arapi i muslimani trebaju postaviti sebi je upravo ono pitanje koje je postavio James Baldwin prije nekih pola stoljeća – razotkrivši tamnu podsvijest bijelih naroda:

„Pitanje koje trebate postaviti sebi“, kazao je Baldwin, „pitanje koje bijela populacija mora postaviti sebi – je zašto je nužno da uopšte postoji crnac. Jer, ja nisam c****. Ja sam čovjek. Ali ako vi mislite da sam ja c****, to znači da vam je on potreban. I morate saznati zašto. Budućnost države ovisi o tome.“

Arapi i muslimani danas trebaju obrnuti to pitanje i zapitati se zašto im je važno šta nepopravljivo rasistička kultura misli o njima. Zašto postoji ova preokupacija holivudskim prikazom Arapa i muslimana ili bilo koga drugog kad smo već kod tog? Što duže Arapi i muslimani budu odlagali da sebi postave ono isto pitanje gdje će zamijeniti crnac sa Arapom, to će, paradoksalno, duže produžiti sposobnost bijelog supremacističkog Hollywooda da ih muči, čini nad njima spoznajno nasilje, stavlja ih u odbrambeni položaj i čini da se zapitaju jesu li oni ono što Hollywood o njima misli.

Je li „Dina“ bjelački spasiteljski narativ?“, većinom arapski ili muslimanski filmski kritičari se pitaju. Naravno da jeste. Pa šta? Naravno, Hoollywood je odabrao energičnog Rudolfa Valentina svoga vremena u „Dini“ da ode i spasi „Arape“ od sebe samih? Šta je još novo?

Oni kažu i da „je roman Franka Herberta inspirisan islamom“. Frank Herbert nije pozajmio ništa iz islama. On uopšte ne bi mogao raspoznati „islam“. On je posudio elemente orijentalističkih fantazija o islamu, a ne elemente islama. Ni dva muslimana se ne mogu složiti oko tog šta islam jeste – a pogotovo dvojica orijentalista holivudskog kova.

Gledao sam većinu holivudskih fantazija o muslimanskom svijetu i nisam u njima našao ništa što približno opisuje mene kao muslimana ili kao Iranca. Ništa.

Ovi filmovi su poput engleskih „prevoda“ Rumijeve poezije na koje povremeno nailazim. Kada gledam te prevode, nikada ne mogu reći kakva je originalna poema, a proveo sam život čitajući i predajući Rumija uzduž i poprijeko. Jer engleski „prevodi“ Rumijeve poezije su zaista činovi pijeteta dobronamjernih Amerikanaca koji pokušavaju pronaći prikladan „duhovni“ način pripisan Rumiju, i meni tu nema ništa loše, za Amerikance. To, međutim, nema nikakve veze sa mnom – ili sa bilo kim drugim ko čita Rumijev rad u originalu.

Godinama ranije, u svojoj knjizi iz 2009. godine Post-Orientalism Knowledge and Power in a Time of Terror, pisao sam da je kroz svoj veličanstveni život Edward Said imao fiktivnog bijelog sagovornika u svom umu kojeg je pokušavao ubijediti da je Palestincima nanesena nepravda – Palestincima nije nanesena nepravda sve dok taj fiktivni lik nije potpuno bio ubijeđen da je Palestincima uistinu nanesena nepravda.

Ali mi smo raskrstili puteve s tim fiktivnim likom koji sjedi u najboljim našim kritičkim misliocima. Možda je najelokventniji glasnogovornik palestinskog pitanja umro neuvjeren da je ubijedio taj dio svoje mašte u najbrutalniju činjenicu njegove historije. Odavno smo promijenili tog sagovornika. Više s njim ne razgovaramo. On je fiktivan. Nije stvaran.

Pogranične fikcije koje razdvajaju Istok i Zapad, Hollywood i Bollywood su se rasplinule u internetskim bespućima. One su beznačajne u stvarnosti u kojoj činjenica kako fantazija o bijelom spasiocu može zagolicati maštu svoje bijele publike nije mnogo relevantna za ostatak čovječanstva. Potrebni su im njihovi bijeli spasioci. To je psihotična sklonost. Mi im samo možemo poželjeti brzi oporavak.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button