politika

Hedges: Poraz u Afganistanu je “putokaz kraja američkog carstva”

Kao i svako carstvo u terminalnom propadanju, niko neće biti odgovoran za debakl niti za druge debakle u Iraku, Siriji, Libiji, Somaliji, Jemenu ili bilo gdje drugdje

Chris Hedges

“Debakl u Afganistanu, koji će se munjevitom brzinom raspasti u sljedećih nekoliko sedmica i osigurati povratak talibana na vlast, još je jedan putokaz kraja američkog carstva”, tvrdi nekadašnji novinar The New York Timesa u objavi na svojoj web stranici.

On oštro kritizira američke zvaničnike zbog katastrofi koje su doživjeli ne samo u ovoj zemlji.

“Dvije decenije borbe, hiljadu milijardi dolara koje smo potrošili, 100.000 vojnika raspoređenih za potčinjavanje Afganistana, visokotehnološke spravice, umjetna inteligencija, kibernetsko ratovanje, bespilotne letjelice Reaper naoružane raketama Hellfire i bombama GBU-30 te dronovi Global Hawk -rezolucijske kamere, Komanda za posebne operacije sastavljena od elitnih rendžera, tuljana i zračnih komandosa, tajne lokacije, mučenja, elektronski nadzor, sateliti, jurišni avioni, gomile plaćeničkih vojski, infuzija u milionima dolara za otkup i podmićivanje lokalnih elita i obuku afganistanske armija od 350.000 ljudi koja nikada nije pokazala volju za borbu, nije uspjela pobijediti gerilsku vojsku od 60.000 koja se finansirala proizvodnjom opijuma i reketiranjem u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Kao i svako carstvo u terminalnom propadanju, niko neće biti odgovoran za debakl niti za druge debakle u Iraku, Siriji, Libiji, Somaliji, Jemenu ili bilo gdje drugdje.

Ne generali. Ne političari. Ne CIA i obavještajne agencije. Ne diplomate. Ne poslušni dvorjani u štampi koji služe kao navijačice za rat. Ne usklađeni akademici i stručnjaci za ovo ili ono. Ne odbrambena industrija. Carstva na kraju su mašine za kolektivno samoubistvo.

Vojska postaje u kasnom carstvu neupravljiva, neodgovorna i beskrajno samoodrživa, bez obzira na to koliko fijaska, grešaka i poraza ureže na trup nacije, ili koliko novca opljačka, osiromašivši građanstvo i napustivši vladine institucije i ostavljajući iza sebe infrastrukturu da propadne.

Najmanje 801.000 ljudi ubijeno je direktnim ratnim nasiljem u Iraku, Afganistanu, Siriji, Jemenu i Pakistanu, a 37 miliona je raseljeno u i iz Afganistana, Iraka, Pakistana, Jemena, Somalije, Filipina, Libije, i Sirija prema Institutu Watson na Univerzitetu Brown.

Sve se to svodi na zanemarenu fusnotu.

Gotovo svih otprilike 70 carstava u posljednjih četiri hiljade godina, uključujući Grčko, Rimsko, Kinesko, Osmansko, Habsburško, imperijalno njemačko, imperijalno japansko, britansko, francusko, holandsko, portugalsko i sovjetsko carstvo, srušilo se u istoj vojnoj orgiji gluposti. Rimska republika je na svom vrhuncu trajala samo dva stoljeća. Planirano je da se raspadnemo otprilike u isto vrijeme. Zbog toga je na početku Prvog svjetskog rata u Njemačkoj Karl Liebknecht njemačku vojsku, koja ga je zatvorila i kasnije ubila, nazvao “neprijateljem iznutra”.

Mark Twain, koji je bio žestoki protivnik napora da zasadi sjeme carstva na Kubi, Filipinima, Guamu, Havajima i u Portoriku, napisao je zamišljenu historiju Amerike u dvadesetom stoljeću gdje je njena „požuda za osvajanjem“ uništena „Velika republika … [zato što] je gaženje bespomoćnih stranaca naučilo, prirodnim postupkom, da s apatijom podnosi slično kod kuće; mnoštvo koje je aplaudiralo urušavanju tuđih sloboda, doživjelo je patnju zbog svoje greške”.

Twain je znao da strana zanimanja, osmišljena da obogate vladajuće elite, koriste okupiranu populaciju kao laboratorijske štakore za usavršavanje tehnika kontrole koje se uskoro sele u domovinu. Brutalna kolonijalna policijska praksa na Filipinima, koja je uključivala ogromnu špijunsku mrežu, zajedno s rutinskim premlaćivanjem, mučenjem i pogubljenjima, postala je model za centraliziranu domaću policiju i prikupljanje obavještajnih podataka u Sjedinjenim Državama. Izraelska industrija naoružanja, nadzora i dronova testira svoje proizvode na Palestincima.

Jedna je od mračnih ironija da je američko carstvo, predvođeno savjetnikom za nacionalnu sigurnost Jimmyja Cartera Zbigniewom Brzezinskim, izazvalo nered u Afganistanu. Bžežinski je nadgledao više milijardi dolara vrijednu tajnu operaciju CIA-e za naoružavanje, obuku i opremanje talibana za borbu protiv Sovjeta. Ovaj tajni napor zaobišao je sekularnu, demokratsku opoziciju i osigurao uspon talibana u Afganistanu, zajedno sa širenjem njegovog radikalnog islama u sovjetsku centralnu Aziju, nakon što su se sovjetske snage povukle. Američko carstvo će se, godinama kasnije, očajnički truditi da uništi svoju kreaciju. U aprilu 2017., u klasičnom primjeru ove vrste apsurdnog uzvraćanja, Sjedinjene Države su bacile „majku svih bombi“ – najmoćniju konvencionalnu bombu u američkom arsenalu – na pećinski kompleks Islamske države u Afganistanu . U taj je kompleks CIA ulažila milione u izgradnji i utvrđivanju.

Napadi 11. septembra 2001. nisu bili egzistencijalna prijetnja Sjedinjenim Državama. Oni nisu bili politički značajni. Oni nisu poremetili ravnotežu globalnih snaga. Oni nisu bili ratni čin. Bila su to djela nihilističkog terora.

Jedini način borbe protiv terorista je njihova izolacija u okviru njihovih vlastitih društava. Bio sam na Bliskom istoku za The New York Times nakon napada.

Većina muslimanskog svijeta bila je užasnuta i revoltirana nad zločinima protiv čovječnosti koji su izvedeni u ime islama. Da smo imali hrabrosti i shvatiti da je ovo obavještajni rat, a ne konvencionalni rat, danas bismo bili daleko sigurniji.

Ovi ratovi u sjeni, kako su Izraelci ilustrirali kada su ušli u trag ubicama svojih sportista na Olimpijskim igrama 1972. u Minhenu, traju mjesecima, pa čak i godinama.

No, napadi su vladajućim elitama, željnim kontrole Bliskog istoka, posebno Iraka, koji nisu imali nikakve veze s terorističkim napadima, dali izgovor za izvršenje najveće strateške greške u američkoj historiji – invaziju na Afganistan i Irak.

Arhitekti rata, uključujući i tadašnjeg senatora Joea Bidena, slabo su znali o zemljama koje su napadnute, nisu shvaćali granice industrijskog i tehnokratskog rata ili neizbježni udarac koji će izazvati progon Sjedinjenih Država u cijelom muslimanskom svijetu. Vjerovali su da mogu silom uvesti režime klijenata u cijeloj regiji, koristiti prihode od nafte u Iraku, budući da će rat u Afganistanu biti gotov za nekoliko sedmica, kako bi pokrili troškove obnove i magično obnovili američku globalnu hegemoniju.
Desilo se suprotno.

Napadom na Irak i Afganistan, bacanjem gvozdenih fragmentarnih bombi na sela i gradove, kidnapovanjem, mučenjem i zatvaranjem desetina hiljada ljudi, korištenjem bespilotnih letjelica za sijanje terora s neba, uskrsnuli su diskreditirani radikalni džihadisti i bili moćno oruđe za regrutacije u borbi protiv SAD i snaga NATO.

Bili smo najbolja stvar koja se ikad dogodila talibanima i el-Kaidi.

U strukturama moći nije bilo prigovora na ove invazije. Glas Kongresa bio je 518 prema jedan za davanje ovlaštenja predsjedniku Georgeu W. Bushu da započne rat, a poslanica Barbara Lee bila je jedina protiv. Oni od nas koji smo govorili protiv idiotizma nadolazeće krvoločnosti bili smo oklevetani, uskraćeni za medijske platforme i bačeni u divljinu, gdje nas većina ostaje. Oni koji su nam prodali rat zadržali su svoje megafone, nagradu za svoju službu carstvu i vojno-industrijskom kompleksu. Nije bilo važno koliko su cinični ili glupi.

Historičari nazivaju samoporažavajući vojni avanturizam kasnih carstava „mikro-militarizmom“. Za vrijeme Peloponeskog rata (431-404. P. N. E.) Atinjani su izvršili invaziju na Siciliju, pretrpjevši gubitak 200 brodova i hiljada vojnika i pokrenuvši pobune po cijelom carstvu. Britanija je napala Egipat 1956. godine u sporu oko nacionalizacije Sueckog kanala i bila je ponižena kada je morala povući svoje snage, pojačavajući status arapskih nacionalista, poput Egipćanina Gamala Abdela Nasera.

„Dok su imperije u usponu često razborite, čak i racionalne u primjeni oružane sile za osvajanje i kontrolu nad prekomorskim vladavinama, imperije u opadanju sklone su nepromišljenim prikazima moći, sanjajući o odvažnim vojnim majstorskim potezima koji bi na neki način nadoknadili izgubljeni ugled i moć”, piše historičar Alfred McCoy.

„Često iracionalne, čak i sa imperijalne tačke gledišta, ove mikrovojne operacije mogu rezultirati drakonskim troškovima ili ponižavajućim porazima koji samo ubrzavaju proces koji je već u toku”, naveo je McCoy.

Smrtni udarac američkom carstvu bit će, kako piše on dalje, gubitak dolara kao svjetske rezervne valute. Ovaj gubitak će gurnuti Sjedinjene Države u osakaćujuću i produženu depresiju. To će prisiliti masovno smanjenje globalnog vojnog otiska.

Ružno, bijedno lice carstva, sa gubitkom dolara kao rezervne valute, postat će poznato kod kuće. Sumorni ekonomski pejzaž, sa svojim propadanjem i beznadežnošću, ubrzat će niz nasilnih i samouništavajućih patologija, uključujući masovna pucnjave, zločine iz mržnje, predoziranje opijatima i heroinom, morbidnu pretilost, samoubistva, kockanje i alkoholizam. Država će se sve više oslobađati fikcije vladavine prava oslanjajući se isključivo na militariziranu policiju, u osnovi internu okupacionu vojsku, te zatvore i koji već drže 25 posto svjetskih zatvorenika, iako Sjedinjene Države predstavljaju manje od 5 posto globalnog stanovništva.

Naš nestanak će vjerovatno doći brže nego što zamišljamo.

Kad se prihodi smanje ili uruše, ističe McCoy, carstva postaju „krhka“.

Ekonomija koja uvelike ovisi o ogromnim državnim subvencijama za proizvodnju prvenstveno oružja i municije, kao i za financiranje vojnog avanturizma, ući će u zamahu s jako oslabljenim dolarom, pavši možda na trećinu njegove bivše vrijednosti. Cijene će dramatično porasti zbog naglog povećanja cijene uvoza. Realne plate će pasti. Devalvacija trezorskih obveznica učinit će plaćanje naših ogromnih deficita teškim, možda i nemogućim. Nivo nezaposlenosti će se popeti na nivo ere depresije. Programi socijalne pomoći, jer korištenje budžeta za ugovaranje, bit će oštro ograničeno ili ukinuto. Ovaj distopijski svijet potaknut će bijes i hiper nacionalizam koji je Donalda Trumpa uspostavio u Bijeloj kući.

Ona će stvoriti autoritarnu državu koja će održavati red i, očekujem, hristijanizirani fašizam.

Alati kontrole na vanjskim dosezima carstva, koji su već dio našeg postojanja, postat će sveprisutni. Sveobuhvatni nadzor, ukidanje osnovnih građanskih sloboda, militarizirana policija ovlaštena za upotrebu neselektivne smrtonosne sile, upotreba bespilotnih letjelica i satelita kako bismo bili pod nadzorom i u strahu, zajedno s cenzurom štampe i društvenih medija, sve što je već poznato Iračanima ili Afganistancima, će definirati Ameriku.

Nismo prvo carstvo koje je zadesila ova sudbinu.

To je poznat kraj.

Imperijalizam i militarizam otrovi su koji iskorjenjuju podjelu vlasti, osmišljeni da spriječe tiraniju i ugase demokratiju. Ako oni koji su organizirali ove zločine ne odgovaraju, a to znači organiziranje stalnog masovnog otpora, platit ćemo cijenu, a uskoro ćemo je i platiti, zbog njihove oholosti i pohlepe”, napisao je Hedges.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button