povijest

Hasan Maglajlija i njegov drveni bicikl

Riječ je o 22-godišnjem Hasanu Smajloviću, prvom proizvođaču bicikla u Bosni

Ne mogu drukčije nego, parafrazirajući Ivu Andrića i njegova Jovu Markova Džinovića, kazati: “Svaki ti je vrag u njegovo libro zapisan.”

Hoću reći: u libro fra Tomislava Brkovića, inače Ramljaka iz dna kace, ali koji zbog službe zadnjih godina u maniri starih samostanskih ljetopisaca, dakako šeretski, svome imenu dodaje i predikat “a Vareš”.

I u fra Tomislavovoj elektroničkoj torbi nalazi se kao na buvljoj pijaci ili derventskom vašaru uistinu svakog vraga. Nema šta nema. Svega ima.

Ali važnije od toga jest da vlasnik sve te šarolike robe ne škrtari, nego je velikodušno dijeli, ne cjenka se i ne prebrojava riječi zahvale koje mu se udijele.

Radio sam dvije pune godine na pripremi izdanja “Ratnih zabilježaka” fra Josipa Markušića, zapravo posao koji bi se morao obavljati u Jajcu ili Sarajevu, ali “okolovštine” (tako su pisali stari fratri) bile su takve da su Sarajevo i Jajce bili daleko od Bavarske, pa sam bio upućen uglavnom na samoga sebe ili bio prisiljen svako malo zapitkivati i moliti druge za pomoć u velikim i u malim stvarima.

I podesilo se tako da su mi bez ustezanja ususret izlazila baš trojica Ramljaka: fra Ivan Šarčević, Mislav Jozić i onaj gore spomenuti “a Vareš”.

Ne znam kako je fra Tomislav organiziran i kakav arhiv nosi u svojim fratarskim bisagama, ali ja sam svaki put fasciniran kako do traženih podataka dolazi brzo i bez oklijevanja ih prosljeđuje.

Ali ne samo traženih.

Priča se da je prevoditelj za njemački jezik generalnog sekretara KP Sovjetskog Saveza Leonida Brežnjeva, jedan debeljuco koji je na svakoj službenoj fotografiji ili filmskom kadru zauzimao prilično dosta prostora, bio tako uvježban da je kod prevođenja išao uvijek jednu rečenicu unaprijed jer je točno znao što će njegov šef kazati.

Tako je i fra Tomislav, znajući čime se bavim, meni uvijek unaprijed slao dokumente i arhivski i knjiški materijal koje bih ja ionako kad-tad od njega tražio.

Čovjek se navikne na takvu komociju, pa mu i udaljenost od Jajca i Sarajeva ne pada tako teško.

Znalo se, međutim, i to događati da zamolim fra Tomislava za ovaj ili onaj konkretni podatak, na što bi mi on stante pede odgovorio da pregledam svoju poštu pod tim i tim datumom i da mi je to već davno poslao.

Isprike elektroničkim putem su prilično sterilne, neutralne, one ništa ne odaju od crvenila u licu ili nelagode (pitanje je, jesam li se uopće crvenio!).

Tako smo se mi “uhodali” u našoj suradnji i korespondenciji i tako to funkcionira do dana današnjega.

Najnovija fra Tomislavova pošiljka bila je jedna crno-bijela novinska fotografija s legendom na njemačkom jeziku: “Der Verfertiger eines Holzbicycles in Bosnien: Hasan Smajlowic mit selbstverfertigtem Bicycle” (“Graditelj drvenog bicikla u Bosni: Hasan Smajlović s biciklom koji je sam izradio”). Uz fotografiju je navedeno da je specijalno snimljena za list Das interessante Blatt, ilustrirani tjednik koji je u Beču izlazio punih 57 godina, od 1882. do 1939. godine, ali datuma nije bilo.

Takve nejasnoće ne daju mi mira.

A k tome dolazi do izražaja i onaj “kompliment” koji mi je nekoć dodijelio jedan kolega tvrdeći da sam najsličniji istarskim svinjama koje traže tartufe.

Dakle, dao sam se na njušenje i – pronašao.

Konačno se i ja mogu fra Tomislavu “a Vareš” revanširati pričom o poslanoj fotografiji, objavljenoj u godištu XVII. i broju 23. spomenutog ilustriranog žurnala, dana 9. lipnja 1898. na stranici 5.

Prepričavam ono što u nepotpisanom članku nekoliko stranica kasnije piše o fotografiji. Neka se i ovaj opis nađe u fra Tomislavovoj torbi. Nekada će mu ga sigurno netko tražiti, a možda ću to čak biti i ja ako zaboravim da sam mu to već jednom poslao.

*

Nastoji se svim silama, piše u spomenutom članku, da se u carevinskim zemljama Bosni i Hercegovini podigne industrija i da se s nekim uspjehom do sada ne bi moglo pohvaliti. Ali određeni napredak u gospodarstvu ipak se ne da zanijekati. Doduše ostvarena industrija počiva uglavnom na sirovinama kojih u zemlji ima u izobilju.

Međutim, osim ovog bogatstva na kojem počiva industrija Bosna ima i jednog proizvođača o čijem postojanju bosanskohercegovačka Zemaljska vlada nema pojma i koji za svoju tvornicu niti je dobio koncesiju niti plaća porez. Riječ je o 22-godišnjem Hasanu Smajloviću, prvom proizvođaču bicikla u Bosni. Hasan je rano ostao bez roditelja, potječe iz Pridjela u okrugu Maglaj, a budući da mu je kuća udaljena oko tri četvrt sata od Doboja, on kupovinu obavlja u Doboju, prolazeći pokraj šećerane na Usori. Tu je često imao priliku vidjeti bicikliste, a i službenike šećerane koji su se bavili biciklističkim sportom. Razumljivo je stoga da se u njemu pojavila želja da se i sam domogne bicikla. Ali budući da je bio siromašan i ovisan od svoga rođaka koji ga je uzdržavao, on se dao na posao da vlastitim rukama napravi bicikl. S ono malo alata što je imao napravio je vrlo primitivni drveni bicikl, težak oko 25 kilograma, kojim je mogao za sat prijeći put dug pet do sedam kilometara.

Kada je Hasan prošle godine na svome biciklu stigao u Maglaj, podrugljivom smijehu Maglajlija nije bilo kraja. Domaći biciklisti, sve sami “profesionalci”, podučavali su Hasana što bi trebao popraviti i koje dijelove svoga vozila izraditi drukčije da ono bude što praktičnije i bolje. Mladi fabrikant je saslušao savjete i dao se na posao. Svoj izrugani bicikl poklonio je susjedima, premda mu je jedan tešanjski beg za njega nudio 25 guldena. Čitavu je zimu radio na drugom “serijskom” produktu koji je ispao tek neznatno bolji. Ovaj je sada bio težak 18 kilograma i na njemu se po ravnom i suhom putu moglo prijeći osam do deset kilometara na sat. Na fotografiji, snimljenoj između Doboja i Maglaja, vide se ovaj drugi bicikl i njegov majstor.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button