kniževnostkultura

Hafiz Širazi u Bosni

Sabaheta Gačanin

Ako pogledamo u sadržaj intelektualne baštine muslimana na širokom geografskom potezu od Balkana, preko Anadolije, Irana, Srednje Azije, Afganistana pa sve do sjeverne Indije i Bengalskog zaliva, upada u oči da
knjiga koja najviše cirkulira preko jezičkih i društvenih granica, koja je najviše prepisivana, najčešće čitana, najčešće memorizirana, najčešće recitirana, najčešće zazivana kao autoritet i korištena kao poslovični izvor u literarnoj historiji, knjiga koja oslikava ideale, načine i mehanizme samoizražavanja u najvećem dijelu islamskog svijeta tokom pola milenija – jeste Divan Hadže Šemsuddina Muhammeda Hafiza Širazija (1315-1390).
Ono što nas zanima jeste kako je Hafizov Divan zapravo kanonsko djelo, čiji ethos tumači islamsku tradiciju.
Njegov Divan od 15. do kasnog 19. stoljeća najutjecajniji je poetski, konceptualni i leksički izvor u raspravama obrazovanih muslimana na geografskom potezu od Balkana preko Anadolije, Irana i centralne Azije, spuštajući se preko Afganistana i sjeverne Indije sve do Bengalskog zaliva. To je bio dom apsolutne muslimanske većine na planeti. Povijesni prostor koji se geografski protezao od Balkana, a kojem su Osmanlije donijele islamsku kulturu, pa sve do Bengalskog zaliva na kojem su živjeli muslimani dijeleći jedinstven kulturni koncept Shahab Ahmed nazvao je kompleks od Balkana do Bengala.
Hafizov Divan obuhvata oko 500 gazela, kroz koje o ljubavi kazuje zaljubljeni u nezamislivo lijepog i najčešće nedostižnog Voljenog. Performativna scena gazela je sijelo na kojem su sudionici ‘pijanke’ osobe dosljedne mističkoj i emocionalnoj interpretaciji života (istinske sufije), čija tekija je vrt, a ritual ispijanje vina; rind (bohem i opsesivni pijanica) i ‘āšiq (strasni zaljubljenik) termini su kojima se identificiraju mistici; njihovo zajedničko a opet individualno iskustvo jeste voljenje, a vino je definitivni medij intoksikacije, fizičkih i imaginalnih čula.
Intoksikacija suštinski znači intenziviranje tih čula i osjetila. Spomenuli smo utjecaj remek-djela Hafiza, Rumija, Firdusija, Sadija, Hajjama, Attara, kao i nebrojeno mnogo drugih djela na perzijskom jeziku, o čemu svjedoče fundusi i katalozi rukopisnih kodeksa na Balkanu, kao dijelu tog povijesnog prostora. U tom kontekstu u Bosni i Hercegovini danas se čuvaju brojni rukopisi kao svjedoci tog velikog perzijskog kanona, koji je Osmanska država podržavala kroz obrazovanje.
U toj kanonskoj jezičko-filozofsko-poetskoj dijahroniji, sa svojim općim i posebnim značenjima i nijansama, oslanjajući se na ovaj neprekinuti slijed, i bošnjački pjesnici grade vlastitu jezičko-poetsku dijahroniju, rekreirajući na osoben način izraz vlastitih iskustava, a istovremeno poetski reinterpretirajući jaku i živu riječ Hafiza, Rumija, Attara, Sana’ija, Ibn Arebija i brojnih drugih mustesavvifa i pjesnika. Mora se naglasiti da to nisu imitacije već imanentan stilski način repoetiziranja duhovne baštine. Time zapisi duhovnih dostignuća, kroz jednostavne i kompleksne metaforičke slike, ustaljene teme i motive postaju zapisi o duhovnom integritetu koji čini ritam jedne duge književne kanonske tradicije.

Hafiz Širazi u Bosni

Dijalog s prethodnim tekstovima i njihovo ugrađivanje u novi kontekst (označiteljski prostor), bilo kompozicijski bilo strukturno, sažeto ili raspršeno, u središtu ili izvan njega, veoma je važan za idejni smisao i koherenciju poetskog teksta, a time i za recepciju teksta.
Obilje je primjera kojima se može ilustrirati Hafizova poezija kao intertekst a koju u kontekstu kanona smatramo memorijskim konektorima u okviru cjelokupne mreže islamske kulture. Navešćemo samo neke primjere bošnjačkih autora kojima je Hafizova poezija instigator interteksta20:
Hajde krčmaru, zaokruži čašom redom, pa nek stigne i meni
Ljubav se pokaza sprva jednostavna, ali počeše tegobe pristizati.
(Hafiz Širazi)
Zijaji, opijen kao i ostali što u tebe su zaljubljeni, veli
Hajde krčmaru, zaokruži čašom redom, pa nek stigne i meni!
(Hasan Zijaji)
Prođi me se pobožnjače i raju me ne zovi
I sam Bog me još od ezela za raja ne zamijesi
(Hafiz-i Širazi)
U hram idi svešteniče svojoj ljepotici od srme
A meni jadnom nek ona hurija rajska ostane
(Hasan Zijaji)

Kad bi mi se smilovala ta Turkinja iz Širaza
Za ben s obraza na dar joj Semerkand i Buhara
(Hafiz-i Širazi)
Zar nas je ona širaska Turkinja
Pod svoje do te mjere uzela
Pa pomislila da zbog indijskog joj bena
Moj dar je Semerkand i Buhara
(Mehmed Fevzi)
Ako ono stasito djevojče po mojim se dvorima prošeta
U čast njena sjajnoga dolaska žrtvovaću slasti oba sv’jeta
Žeđ ljubavna ugasit se neće sa mojega srca zagrijana
Da ispijem sve što ima vode u sve sedam sv’jetskih oceana
(Derviš-paša)

Pjesma vinotoči
Hajde vinotočo, daj to vino što razgaljuje
I uzrok je plemenite darežljivosti i savršenosti
Daj to amo vino, bez srca se odavno živujem
I jedno mi i drugo u mom življenju nedostaje
Hajde vinotočo, daj to vino što ljeska iz čaše
O Kejhusrevu i Džemu vijesti nam kazuje
Daj vina da počnem uz zvuk naja kazivanje
Kako kralj Džemšid bijaše i Kavus kralj bijaše
(Hafiz-i Širazi)

Pjesma vinotoči
Hajde vinotočo, gdje je taj pehar Vahdeta
Što iz njeg’ klokotom ječi eho Tevhida
Napuni čašu s vrela časti Poslanikova
I sve tako ukrug puni k’o zrna od tespiha
Hajde vinotočo, dodaj tu čašu Zemzema
Jer kapljica ne umanjuje more rahmeta
Daj mi je, jer sam malaksao bez čista pića
Duša mi vapi za kapljicom rahmeta
(Zekerija Sukkeri)

Po uzoru na Hafiza brojni su potonji pjesnici napisali svoje kaside i gazele u kojima se eksplicitno referira na vino (spoznaju) i vinotoču (muršid), čiji je zadatak da prinese svježe i rumeno vino (spoznaje duhovnih istina), uz koje bi se kontemplirajući zaputili u nepregledne doline spoznaje snagom životvorne sile ljubavi, u kojima čovjek putem Božijih imena, svojstava i djela dostiže najviši mogući stupanj svijesti i znanja o Bogu.
Nažalost, veliki poetski kanon na čelu s pjesnikom Hafizom nije više dio općenitog shvatanja najvećeg dijela islamskog svijeta, kao što je to nekad bilo tokom pet stoljeća. Šteta je što je taj veliki perzijski kanon postao samo dio nacionalnog kanona Irana, Tadžikistana i ratom uništenog Afganistana i što ne postoji više nadnacionalni kanon u koji se uklapaju svi muslimani u potpunosti.

Časopis Živa Baština, Br.7.God. 3
Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close