kinematografijakultura

Hafiz i Goethe: Takvo čudo kreativnosti je bez primjera

Karl-Josef Kuschel govori o Goetheu i njegovoj zbirci lirike “Zapadno-istočni divan” – i osvrće se na pitanje zašto Goetheovo duboko divljenje za pjesnika Hafiza sve do danas ne nailazi na veliki interes u Njemačkoj
Karl-Josef Kuschel rođen je 1948. u Oberhausenu, završio je studij germanistike i katoličke teologije u Bochumu i Tübingenu. Do 2013. godine bio je profesor teologije kulture i međureligijskog dijaloga na Fakultetu za katoličku teologiju Sveučilišta u Tübingenu i kodirektor Instituta za ekumenska i međureligijska istraživanja.

SLIKA ISLAMA
Među njegovim knjigama se ističu: “Im Fluss der Dinge. Hermann Hesse und Bertolt Brecht im Dialog mit Buddha, Laotse und Zen” (U rijeci/tijeku stvari. Hermann Hesse i Bertolt Brecht u dijalogu s Buddhom, Laotseom i Zenom, 2018.) i “Die Bibel im Koran. Grundlagen für das interreligiöse Gespräch” (Biblija u Kurʼānu. Temelji za međureligijski dijalog, 2017.).

GOSPODINE KUSCHEL, VI PREDSTAVLJATE GOETHEA, PJESNIKA KOJI JE ČESTO INSTRUMENTALIZIRAN U NACIONALISTIČKE SVRHE, KAO STRASNOG POŠTOVATELJA KUR`ĀNA. ŠTO JE SA SLIKOM ISLAMA KAO NEPRIJATELJSKE RELIGIJE/KULTURE?
– (Kuschel se smije.) U Goetheovo doba, neprijateljska slika islama bila je (uvijek) u pozadini – i to u dvostrukom smislu. Od srednjeg vijeka i razdoblja reformacije crkve su činile sve kako bi demonizirale islam kao religiju Antikrista, a denuncirale Muhammeda kao varalicu i pseudoproroka. Preziranje islama ima dugu tradiciju koju su prije svega obilježile crkve…

ŠTO SE MOŽE VIDJETI U TEKSTOVIMA MARTINA LUTHERA USMJERENIM PROTIV ISLAMA…
– I ne samo tamo. Uza sve to, Goethe je živio u doba turskih ratova. To su bili pravi križarski pohodi kršćanskih sila, prije svega Rusije, protiv Osmanlijskog carstva. Utoliko više zapanjuje činjenica da se Goethe toga oslobađa i dolazi do vlastitog viđenja kulture i religije islama. Posve u duhu parole prosvjetiteljstva da se čovjek treba poslužiti vlastitom pameću.

S DRUGE PAK STRANE, POSLJEDICA JE NJEGOVE OTVORENOSTI DA GA ODREĐENI ISLAMSKI KRUGOVI INSTRUMENTALIZIRAJU, TVRDEĆI KAKO SE GOETHE DEKLARIRAO KAO MUSLIMAN. TO JE NA SLIČAN NAČIN NESERIOZNO KAO I NJEGOVANJE STAVOVA NJEMAČKOG NACIONALIZMA.
– Uistinu. Kao dokaz se navode identifikatorske izjave Goethea poput: “Ako islam znači biti predan Bogu/onda živimo i umiremo u islamu svi.” Ili: “Pjesnik ne odbija i sâm biti nazvan muslimanom.” Najoštrije se protivim svakom obliku pjesnikove instrumentalizacije i nekritičke glorifikacije. Prvenstveno kada Goethe bez kontekstualizacije biva zloupotrijebljen u propagandne svrhe.
U SURADNJI S KALIGRAFOM ŠAHIDOM ALAMOM NAPRAVILI STE PREKRASNU KNJIGU “GOETHE I KUR`ĀN”. ZAŠTO JE KNJIGA UKRAŠENA KALIGRAFIJAMA?
– S jedne strane, ukras je svakoj knjizi o nekom velikom pjesniku ako se u nju uključi i jedna druga umjetnička dimenzija, kao u ovome slučaju slikarstvo. K tome treba znati da je i sâm Goethe vježbao kaligrafiju. Osjećao je da mora ući u duh ove umjetnosti, (da ju mora osjetiti) kako bi ona mogla djelovati na njega.

ŠTO ČINI TAJ POSEBAN DUH?
– “Ni u jednom jeziku duh, riječ i pismo nisu možda tako praiskonski isprepleteni u jedno tijelo (kao što je to slučaj u arapskome)”, pisao je Goethe. Što je time htio reći? Ni u jednome drugom pisanom jeziku nije moguće tako ispreplitati slova a da se istodobno sačuva njihova individualnost. Ako u njemačkom (pisanom) jeziku slova gurnete jedna preko drugih, nećete više moći pročitati riječ; takvo postupanje rezultirat će grafikom bez semantike. U arapskome to je drugačije.

USPRKOS POSTOJANJU ZBIRKE “ZAPADNO-ISTOČNI DIVAN”, ŠIROKA SE JAVNOST NIKADA NIJE OSOBITO ZANIMALA ZA GOETHEOVU LJUBAV PREMA ORIJENTU. ZAPRAVO, ZAŠTO NE?
– Jer se radi o poruci koja je izazovna u religijsko-političkom smislu, ali i intelektualno zahtjevna. Goethe je vrlo intenzivno izučavao složeni svijet Kurʼāna i biografiju Poslanika (Muhammeda) kao i stručnu literaturu o toj temi. Bavio se orijentalnim studijama čiji su opseg i dubina jedinstveni u sferi pjesništva. Na taj je način stvorio vlastiti “Divan” koji se sastoji od dvanaest knjiga s gotovo tristo pjesama. Tomu je pridodao jedan dio u prozi u kojemu pokazuje do koje se mjere temeljito pozabavio jednom drugom kulturom.

GOETHE JE TEK U KASNIM GODINAMA OTKRIO SVOJU LJUBAV PREMA ORIJENTU. ZAPRAVO, SLUČAJNO JE OD SVOGA IZDAVAČA 1814. DOBIO NA POKLON ZBIRKU PERZIJSKOGA PJESNIKA HAFIZA.
– …Slava budi i hvala Tübingenu, s obzirom na to da je Goetheov izdavač Cotta bio rodom iz Tübingena. Cotta mu je uručio prijevod Hafizovih pjesama koji je netom bio objavljen – i čudo se dogodilo. Ovo nije floskula, gospođo Mika! Čovjek koji je vjerovao da je, sa svojih 65 godina, u književnom pogledu pregorio i koji je samo još živio u svojim sjećanjima, taj čovjek doživi da, prilikom čitanja Hafiza, književna iskra prijeđe na njega, uključujući zanosnu ljubavnu liriku. I u najkraćem roku, do kraja 1814. godine, nastalo je već gotovo stotinu pjesama. Takvo čudo kreativnosti je bez primjera u njemačkoj književnosti.

PA ŠTO LI SE TO DOGODILO S GOSPODINOM TAJNIM SAVJETNIKOM?
– Dajte Vi objasnite čudo kreativnosti! (Smije se.) U tome i jest tajna umjetničkog stvaralaštva. Čovjek ne raspolaže trenutkom kada će nastati (kreativna) iskrica. Stoga se mi koji smo izvan toga divimo takvim zvjezdanim trenucima čovječanstva i promatramo ih u sreći i poštovanju.

JE LI TO ZA GOETHEA BILO KULTURNO, RELIGIJSKO ILI POETSKO BUĐENJE?
– To je nemoguće razdvojiti. Kao prvo, to je buđenje poetsko, s obzirom na to da se radi o poetskoj reakciji. No u isti mah, fascinacija poezijom izaziva potrebu da se posveti religiji. Kada primjerice čitate (pjesmu) “Knjiga Raja”, primjećujete kako je Goethea upravo fascinirala pomisao da čovjek koji vjeruje ima budućnost i da nastavlja živjeti u raju. Tu se isprepliću poezija i religija – kod Hafiza i Goethea.

MUHAMMED ŠEMSUDIN HAFIZ ŽIVIO JE U 14. STOLJEĆU. ŠTO ODLIKUJE NJEGOVU POEZIJU?
– Visok stupanj formalnog savršenstva. Sve pjesme u svojoj konstrukciji slijede određena pravila forme i rime. K tome, Hafizova zbirka “Divan” u cijelosti ima karakterističnu strukturu jer se pod svakim slovom perzijske abecede grupira niz pjesama. Uza sve to treba uzeti u obzir i unutarnju slobodu kojom je Hafiz stvarao svoje pjesme – iako je živio u vremenu bremenitom katastrofama, osvajačkim ratovima, borbama za teritorije i promjenama vladara. On sâm bio je izložen represijama, bio je uvijek iznova žrtvom sumnje da je krivovjernik, predstavnici zakona su ga kontrolirali jer je za njih predstavljao opasnost. Usprkos tome, njegove pjesme odišu životnom radošću u znaku vina i ljubavi. Sve to je ponijelo Goethea koji je (tad) imao 65 godina.

NI GOETHEOVO VRIJEME NIJE BAŠ BILO MIRNO…
– “Sjever, Zapad, Jug se lome/Carstva tresu, prijestolja tonu …” (prijevod S. S.). Prva pjesma Goethova “Divana” nije samo lijepa poezija nego odraz gorkog životnog iskustva. Goethe je smatrao Hafiza bratom blizancem po duhu, on ga u svojim pjesmama oživljava kao da s njime razgovara. U njegovoj zbirci postoje mnoge pjesme naslovljene “Hafizu”. Goethe mu u njima daje različite uloge: jednom s njime ispija (vino), na drugom mjesto on mu je veseo drug, onda pak smion krivovjernik ili dubokoumni pjesnik. Kod Hafiza Goethe otkriva analogije koje ga, kao što kaže, “dižu i oživljavaju”.

U KOJOJ SE MJERI GOETHEOVI TEKSTOVI OSLANJAJU NA HAFIZOVE PJESME?
– Goethe od Hafiza preuzima motive i pretvara strane elemente u vlastite. Bez Hafiza to se ne bi bilo dogodilo. Bio mu je potreban pjesnički sugovornik kako bi i sâm bio produktivan.

SLIČNO ONOME ŠTO SE U GLAZBI NAZIVA VARIJACIJOM NA TEMU?
– Uzmimo kao primjer Goetheovu pjesmu “Blažena čežnja”: “Reci to mudracu samo/Jer mu se narod odmah ruga/Slavim onaj život samo/Komʼ smrt u plamu sva je čežnja …” (S. S.) Jedna od najdubljih pjesama koju je pjesnik ikad napisao. Radi se o duši koja mora izgorjeti kako bi se ujedinila s božanskim. Motiv je mističan: odustajanje od samoga sebe/samoprijegor u znaku ljubavi. Što je također i problematična tema jer bismo ju mogli shvatiti kao poticaj na samouništenje. Goethe preuzima ovaj motiv od Hafiza, što rezultira pjesmom koja je tipična za njega: “I dokle god za te ne vrijedi/Geslo: Umri i postani/Bit ćeš samo tužan gost/Na ovoj mračnoj Zemlji …” (S. S.)

Dostojan nasljednik Künga
Oslobođenje objavljuje ovaj ekskluzivni intervju gospođe Basche Mike (Bascha Mika) sa profesorom Karl-Josefom Kuschelom. Intervju je na njemačkom objavljen 1. juna 2021. godine u uglednim novinama Frankfurter Rundshau, a na hrvatski ga je prevela profesorica Silvia Sladić.

Karl-Josef Kuschel našoj bosanskohercegovačkoj javnosti poznat je prije svega kao vodeći njemački katolički teolog, po svemu dostojan nasljednik nedavno preminulog Hansa Künga (1928-2021). Također, profesor Kuschel je autor iznimno vrijednoga djela “Jevreji, kršćani, muslimani – porijeklo i budućnost” koje je prevedeno na hrvatski (bosanski, srpski) i objavljeno prije nekoliko godina.

U nas je manje poznato da se profesor Karl-Josef Kuschel posebno bavi onim njemačkim velikanima književnosti koji su pisali i pjevali o islamu, Kur`ānu, Muhammedu alejhiselamu… Ovaj intervju, između ostalog, pokazuje koliko su velika i prostrana znanja Karla-Josefa Kuschela o viševjekovnim uplivima islamske vjere, kulture i civilizacije u mnogostrano razgranate njemačke duhovnosti, napose one u književnosti i filozofiji.

Zahvaljujemo Baschi Mike koja je srdačno darovala autorska prava da se ovaj intervju objavi u Oslobođenju. Također, poštovana Silvia Sladić nesebično je darovala prijevod ovog intervjua čitateljstvu Oslobođenja, te uvaženoj profesorici srdačno zahvaljujemo. ENES KARIĆ

PIŠETE DA JE GOETHEOV “DIVAN” POLITIČKI DOKUMENT. JE LI TAKVA BILA I PJESNIKOVA NAMJERA?
– Da i ne. Goetheu je bila poznata tradicija prezira prema islamu, kao što rekoh. Znao je da mora ostaviti znak/učiniti nešto značajno kako bi se ispravila nepravda učinjena jednoj velikoj kulturi. Samo se tako može razumjeti prozni dio “Zapadno-istočnog divana”. Napokon, vrlo je neobično da pjesnik svoju liriku popraćuje objašnjenjima i time signalizira da je napravio školsku zadaću/učinio nešto što je već dugo trebalo napraviti. Svojim je Nijemcima, koji su se utaborili u svome preziru spram Orijenta, htio pokazati kakvim blagima Orijent obiluje. Primjerice, u stvaralaštvu sedam velikih pjesnika perzijske književnosti. Goetheov je “Divan” dakle ciljano napisan da bude politički dokument u prilog kulturnom prosvjećivanju.

VRIJEDI LI TO I DANAS?
– Goethe nije bilo kakvo ime u njemačkoj kulturi, nego mjerilo (za kvalitetu). Ako je upravo on ne samo zahtijevao nego i sam vodio egzemplaran dijalog između Orijenta i Okcidenta, između islama i kršćanstva, onda to nama služi kao kriterij. I tad se moramo preispitati i definirati kakvu to predodžbu o islamu imamo.

POGREŠNO VJEROVANJE
Jesmo li se i mi pobrinuli da intenzivno proučimo Kurʼān na najvišoj znanstvenoj razini, kao što je on to učinio? Jesmo li se i mi udubili u povijest orijentalne književnosti u onoj mjeri koju je Goethe za sebe smatrao potrebnom?

VI IPAK NE ZAGOVARATE, KAO ŠTO TVRDITE (NIKAKAV PLITKI) “ZANOS ZA ORIJENT”. MEĐUTIM, ŠTO VAM JE CILJ?
– Podići percepciju Orijenta i islamske kulture na kompleksniju razinu – to je moj cilj. Mi smo danas uglavnom sveli islam na nekoliko stereotipa, a to su nasilje, mržnja prema ženama, gaženje ljudskih prava i tako dalje. Takve predodžbe temelje se, doduše, na određenim (realnim) iskustvima s islamskim svijetom, ali one nas navode na pogrešno vjerovanje kako je islam upravo (samo) to. Goetheova konfrontacija s Orijentom i islamom nama tek predstoji.

ZNAČI, GOETHE I DANAS MOŽE POSLUŽITI KAO UTIRAČ DIJALOGA S ISLAMSKIM SVIJETOM?
– Da, uvjeren sam u to. Ukoliko uopće još dopustimo Goethea kao mjerilo u njemačkoj kulturi, onda se zajedno s njime moramo boriti za (novu) kompleksnu predodžbu/sliku o islamu. Treba recipirati islam diferencirano, ali i kao estetski i umjetnički izazov, onako kako je Goethe to učinio. Najbolje bi bilo kada bismo zajedno s muslimanima čitali Goethea i Hafiza i otkrivali kakav je dijalog između (naših) dviju kultura (u ono vrijeme) već bio moguć. Posve u duhu Spomenika dijalogu između Goethea i Hafiza u Weimaru, ili kaligrafa Šahida Alama, muslimana iz Pakistana, i orkestra West-Eastern Divan Orchestra pod ravnanjem Daniela Barenboima.

(S njemačkog prevela: Silvia Sladić)
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button