Analizavijesti

Gojko Berić :Sve će to narod pozlatiti

Gojko Berić 

Medijski dosadna, stereotipna i reducirana na sve rjeđa TV sučeljavanja pretendenata na novi kolač vlasti, prepuna starih političkih trikova i lišena stvarne nade da će nakon 2. oktobra događaji u Bosni i Hercegovini najzad krenuti u dobrom pravcu – to je slika i prilika tekuće izborne kampanje. Udruženje novinara BiH protestuje što političari odbijaju sudjelovati u TV debatama, pa navodi “poražavajuću činjenicu” da je od ukupno deset pretendenata na mjesto u državnom Predsjedništvu samo jedan prihvatio poziv javnog servisa BHRT da sudjeluje u televizijskom sučeljavanju s drugim kandidatima.

Slijedi gomila fraza o tome šta je dužnost političara, pa se onda navodi da je većina njih “nespremna da građanima ponudi bilo šta više od praznih predizbornih obećanja, naučenih fraza i slogana koje predstavljaju isključivo pred svojim glasačima i simpatizerima koji su im unaprijed dali podršku”. Pa kad je tako, šta će onda ti prevaranti na televiziji?

Narod će ionako, kao i uvijek, pozlatiti njihove želje. Ne bi li bilo časnije da mediji ignorišu tu šibicarsku kampanju i prestanu biti saučesnici u obmanjivanju javnosti. Naravno, ovo je samo “izdvojeno” mišljenje jednog ostarjelog profesionalca, svjesnog da je moć medija da mijenjaju jedno zapušteno i moralno posrnulo društvo, kakvo je naše, gotovo nikakva. A opet, znam da im je to trenutno prvorazredna dužnost – da narod čuje na šta može računati u naredne četiri godine. To bi još i imalo nekog smisla kad bi olinjalim konzumentima dugogodišnje vlasti naši TV voditelji postavili pitanje: “Izvinite, ali nije li nemoralno da nakon toliko godina provedenih u politici iza koje je ostala katastrofa i dalje želite imati svoje mjesto pod njenim suncem?” Ili kad bi nove favorite, koji idu grlom u jagode obećavajući kule u oblacima, priupitali: “Dobro, a kako sve to mislite ostvariti?”

Kad smo već kod izbjegavanja političara da se međusobno sučele na TV-u, postoji u ovom slučaju nešto što mnogo više svjedoči o dubini krize kroz koju zemlja prolazi. Naime, socijalne i političke frustracije građana dostižu vrhunac, dok je istovremeno njihova nezainteresovanost za izbore dospjela na najnižu tačku, pa je samo onaj ko nema pametnijeg posla u stanju da satima zuri u TV ekran iščekujući da čuje nešto što će mu biti po volji i u što će naivno povjerovati. Dolazi duga i teška zima, struja i plin će biti skuplji nego ikada, ako ih uopšte i bude dovoljno, a vladajuće i opozicione stranke obećavaju narodu još neispečene medene kolače.

Dolaze teška vremena, čitav svijet obuzimaju strah i neizvjesnost, više ništa neće biti isto kao prije pandemije koronavirusa i Putinovog brutalnog pohoda na susjednu Ukrajinu, a naši politički prvaci glože se oko Izbornog zakona, akciza i sličnih “biti ili ne biti” pitanja, budno motreći da nekom nesmotrenom odlukom ne ugroze svoje nezasluženo stečene privilegije. Iritiran jednom od najvećih obmana vladajućih vrhuški, da će otvoriti širok front borbe protiv korupcije, koja je zahvatila sve oblasti života, u izbornu kampanju se početkom ove sedmice direktno i gotovo ljutito uključio i američki ambasador u BiH Michael Murphy. On je oštro osudio ovdašnje pravosuđe zbog otvorene opstrukcije, rekavši kako je nezadovoljan i kako niko ne bi trebao biti zadovoljan što su velike ribe među najkorumpiranijim političarima i dalje na slobodi.

Nije dovoljno da krupne ribe samo odu sa vlasti, potrebno je da im se oduzme nezakonito stečeno bogatstvo i da završe u zatvoru. Samo u tom slučaju javnost će steći povjerenje u pravosuđe koje je godinama samo sebe kompromitovalo i danas je u žalosnom stanju. A priču o građanskoj Bosni i Hercegovini ostaviti za neka bolja vremena. Svaki od tri naroda, voljom nadmoćne većine, ima unutar BiH vlastitu paradržavicu kakvu želi. One funkcionišu tako da u odnosu prema cjelini djeluju dezintegrativno. Takva je realnost. Možete vi Dodiku, Čoviću i Izetbegoviću dovesti starog Kissingera za savjetnika, on neće promijeniti njihova uvjerenja i ciljeve. Uostalom, koliko se pristalica građanske države okupilo prošle srijede ispred zgrade OHR-a? Ne više od sto, osim ako se u obzir ne uzme TV reporterka koja se potrudila da tu brojku makar udvostruči. Ne vidim čemu to okupljanje deklarisanih patriota koji se satima izlažu ljetnom suncu i dozivaju Christiana Schmidta, kad na mnogo elegantniji način mogu da riješe taj problem. Eto im 2. oktobra, eto im glasačkih listića i olovke, pa neka bez ikakve muke izaberu građansku državu.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: