GOJKO BERIĆ : buke ni oko čega

Tresla se gora, a nacionalisti su dobili mandat da i dalje upravljaju Mostarom!

GOJKO BERIĆ

Tresla se gora, a nacionalisti su dobili mandat da i dalje upravljaju Mostarom! Što bi se reklo, stvari su se promijenile da bi ostale iste.

To je suština decembarskih izbora u ovom gradu, koji više ne može biti grad slučaj, jer je ta metafora izlizana i danas zvuči kao dosadan vic, nego će biti grad spaljenih iluzija o skorom početku radova na postepenom uklanjanju etničkih barijera i sličnih anahronih fenomena u Bosni i Hercegovini. Koliko smo samo puta pročitali i čuli da će sudbina mitskog grada na Neretvi odrediti i sudbinu ove zemlje, tačnije – da će ona izgledati onako kako bude izgledao Mostar.

DEŽURNA PAROLA

Ova aksiomatski uspostavljena veza ima smisla zato što je Mostar posljednji multietnički toponim u BiH, jedinstven i jako značajan, ali podijeljen upravo po liniji svoje demografske različitosti. “Mostarci gladni demokratije”, glasila je dežurna parola u predizbornoj kampanji. Djelovalo je to patetično, gotovo srceparajuće, iako nikome nije jasno zašto su stanovnici Mostara morali čekati punih 12 godina da ostvare jedno od svojih osnovnih prava. Jesu li se oni zbog toga bunili, jesu li zbog toga hiljade Mostaraca makar jednom izašle na ulice ili otkazale građansku poslušnost svojim dvostranačkim upraviteljima? Ništa od toga se nije desilo.

Ali ako ništa drugo, predizborno prestrojavanje i postrojavanje, praćeno pobjedničkim aspiracijama svih aktera, ovog puta je bilo uzbudljivije nego ikada ranije. Stranački lideri, međunarodni autoriteti, mediji i aktivisti nevladinih organizacija ispoljili su u tome visok stepen mobilnosti. “Mostar po mjeri svih njegovih građana”, bila je karta na koju su igrali i nacionalisti i tzv. građanska koalicija. Neko neupućen u ovdašnje prilike mogao se upitati: Pa šta je onda tu sporno, ne marširaju li pretendenti na vlast pod istom zastavom? Međutim, iza toga je stajala jasna i oštra linija podjele – Mostar kao “hrvatski stolni grad” na jednoj strani i nedjeljivo uređen grad na drugoj.

Nisam se u to mnogo miješao, osim što sam na ovom istom mjestu izrazio čuđenje što je Safet Oručević, valjda uvjeren da je došao trenutak za “osvajanje” Mostara, pao u zagrljaj Bakira Izetbegovića, on koji ni Aliji nije kadio i kojem, koliko me pamćenje služi, politika SDA nikada nije ležala na srcu, jer je u njoj prepoznao suglasnost sa podjelom bosanskohercegovačkog društva po principu etničke i vjerske pripadnosti. Odvratio je Aliju od njegovog nauma da isključivo Turskoj povjeri obnovu Starog mosta, insistirajući da to bude međunarodni projekat. Tako je i učinjeno.

HDZBiH i SDA

Ali, sve je to bilo davno, HDZBiH i SDA dijelili su Mostar do apsurda, zakomplikovali ljudima život i, kako je to stanje, u vrijeme nepodnošljive zagađenosti brdima neodvoženog smeća, ljutito opisao jedan penzioner, pretvorili ga u grad “pacova i nacionalizma”. I šta drugo pomisliti u predvečerje proteklih izbora osim da takva vlast mora biti kažnjena i pometena sa scene? Međutim, to se nije desilo. Isparila je i medijski podgrijavana fama da će mladi ujediniti Mostar. A koliko ih je izašlo na birališta? Da su glasali u željenom broju i povjerili mandate kandidatima iz svoje generacije, možda bi činili polovinu Gradskog vijeća. I možda bi se onda moglo reći: Eno svjetla na kraju tunela!


Glasalo je nešto manje od 60 hiljada upisanih birača, njih 55 posto, što otprilike odgovara regionalnom i evropskom prosjeku. Ali za sto hiljada ljudi za koje se tvrdilo da su “gladni demokratije”, to je ipak malo. Još veće razočarenje predstavlja podatak da je građanska opcija dobila tek 15 posto glasova, gotovo isključivo bošnjačkih. Hrvati će, izgleda, svoj etnički monolitizam zamijeniti demokratskim pluralizmom tek kad i ako u Bosni i Hercegovini postanu “jednakopravni”.

Naknadno je utvrđeno da je prilikom brojanja glasova bilo krađe koliko hoćeš. Krao je ko god je stigao, a najviše oni koji su u tome imali najviše iskustva. I pobjednici i gubitnici žalili su se da su pokradeni, pa se nije znalo ko tu pije, a ko plaća. Stvar je završena u stilu stare izreke: Pojeo vuk magarca.

A kad se sve sabralo i oduzelo, ukazao se šekspirovski ishod: Mnogo buke ni oko čega! Bilo kako bilo, ispostavilo se da nije nimalo lako oteti nacionalistima vlast iz ruku. Eksploatišući temu rata i ratnih zasluga, oni i dalje uživaju podršku dominantne većine građana, za koju moramo reći da je zadojena nacionalizmom i da je, prema tome, suučesnik u oblikovanju stvarnosti u kojoj i sa kojom živimo. “No pasaran” nije više parola kojom bi se iko ozbiljan suprotstavljao nacionalizmu. Nije li Draško Stanivuković, novi gradonačelnik Banjaluke, možda veći nacionalista i od samog Dodika?

NAJBIZARNIJI DETALJ


Što se mene tiče, najbizarniji detalj u cijeloj toj priči desio se u izbornoj noći u štabu Srpske liste Ostajte ovdje, gdje su potekle suze u trenutku kad je glasnik objavio da će i mostarski Srbi imati jednog vijećnika?! A trebalo je plakati, trebalo je vriskati do neba prije više od dvadeset osam godina, kad je ratni zločinac Radovan Karadžić svojom naredbom protjerao iz Mostara više od 20 hiljada Srba, kako bi Miloševiću olakšao trgovinu sa Franjom Tuđmanom, i dvojici iskrenih neprijatelja omogućio da podijele i raskomadaju Bosnu i Hercegovinu.

Davno posijano sjeme još dugo će davati otrovne plodove podjela i etničkih trvenja. Ko ne vjeruje, neka sačeka izbor novog gradonačelnika Mostara. Ne može biti kao što je bilo do sada, a teško da može biti drugačije. Mostar kao “hrvatski stolni grad” i Mostar kao nedjeljivo uređen grad dvije su međusobno nepomirljive vizije, nerješiv rebus nad kojim će se mučiti i Bakir Izetbegović i Dragan Čović.

Izvor

Exit mobile version