Analizavijesti

Gdje leži ključ stabilnosti BiH?

HAJRUDIN SOMUN

EU Dodika mazi mlakim sankcijama i poziva ga u Bruxelles, gdje prihvati neke takođe mlake deklaracije pune “strateškog opredjeljenja EU o prihvatanju u članstvo svih zemalja Zapadnog Balkana”. A on onda ode u Sankt Petersburg da ih ruskom mačku veže za rep

Milorad Dodik je čekao da se danas, “u petak u pet popodne po našem vremenu”, kako je rekao prije tri dana, sastane s Vladimirom Putinom u Sankt Petersburgu, gdje je preko Turske stigao na Međunarodni ekonomski forum. To je proruski Davos, na kojem učestvuje i talibanski Afganistan.

TOGA NEMA U ZVANIČNOM SAOPĆENJU

Protokolarno bi takav susret bio uredu, pošto predsjednik Rusije kao domaćin prima člana kolektivnog šefa države učesnice. Stigavši u Sankt Petersburg, Dodik je ipak saznao da susret s Putinom nije siguran, možda ni uzgredno rukovanje od kojeg bi bio u stanju da isprede priču o punoj podršci svojoj politici u BiH. No, rečeno mu je da će sigurno razgovarati sa Sergejom Lavrovom, što je i ovome potrebno nakon nedavnog neuspjeha da stigne do Beograda.

Zna se kakve su Dodikove namjere. Zna ih dobro i Lavrov, jer ih je zajedno sa svojim šefom odavno razradio. Rat u Ukrajini, a pogotovo kako se i u kojem pravcu odvija, možda ih je samo odgodio. Prije pet-šest dana je Bodo Weber, veliki znalac balkanskih prilika, rekao iz Berlina Omeru Karabegu za Radio Slobodnu Evropu: “Sve zavisi od toga šta Putin smjera i, ako Putin odluči da treba krenuti u secesiju (entiteta RS od BiH), Dodik bi teško mogao da mu odoli. Moje kolege i ja smo 2014. na osnovu informacija iz zapadnih izvora objavili da je Putin nekoliko sedmica nakon ilegalne aneksije Krima ohrabrio Dodika da krene u avanturu secesije, ali je to navodno spriječio Vučić jer nije bio spreman da žrtvuje stabilnost Srbije zbog te avanture.”

Stanje je isto i danas. Čak i to s predsjednikom Srbije koji se koleba. On ne bi smio ni otići u Sankt Petersburg jer bi sasvim srušio krhki most prema Evropskoj uniji, ali se Dodiku da, zato što Evropa ne zna šta će ni s njim ni s Bosnom i Hercegovinom. EU Dodika mazi mlakim sankcijama i poziva ga u Bruxelles, gdje prihvati neke takođe mlake deklaracije pune “strateškog opredjeljenja EU o prihvatanju u članstvo svih zemalja Zapadnog Balkana”. A on onda ode u Sankt Petersburg da ih ruskom mačku veže za rep. Ništa suštinski novo nije postignuto na tom skupu vođa političkih stranaka u Bruxellesu, a jedino zajednički bio im je usiljeni osmijeh s kojim su se na kraju zajedno slikali, i oni koji predvode nacionalističke elite i koji zastupaju građansku BiH. Tipičan “truli kompromis”. A i pri tome, nisam sigurno sam koji je to primijetio, u tradicionalnom balkanskom stilu koji pokazuje koliko smo još daleko od evropskih vrijednosti kojima navodno težimo: samo je bila jedna žena, a i ona je nestala s nekih snimaka. Rat u Ukrajini kao da ih se u Bruxellesu nije ticao. Samo “podsjećanje” na rezoluciju Generalne skupštine UN-a od 2. marta 2022, kako se navodi u zajedničkom dokumentu. Kad je opozicija u Banjaluci optužila Dodika da je tako izdao Republiku Srpsku i osudio Rusiju, odgovorio je: “Nisam ništa potpisao.”

Ni u četvrtom mjesecu rata se ne zna koliko će on trajati. Eno predsjednik Biden dodaje Ukrajini još milijardu dolara vrijednog naoružanja. U tekstu u New York Timesu od 31. maja, koji je potpisao Joseph R. Biden Jr, kako je činio rijetko koji američki predsjednik, kao da se nazire mogućnost skorih pregovora. U situaciji koja nije ni pobjednička ni gubitnička ni za jednu stranu. A pošto “svaki pregovori reflektuju činjenice na terenu”, kaže, Ukrajinu treba snabdjeti sa što više naoružanja kako bi se ojačala njena pregovaračka pozicija. O tome je prekjuče četrdeset minuta razgovarao s predsjednikom Zelenskim.

A gdje je tu Bosna i Hercegovina? Kad predsjednik kaže da su SAD odlučne i da on želi vidjeti “demokratsku, nezavisnu, suverenu i naprednu” Ukrajinu, “sposobnu da se odupre i brani od dalje agresije”, nema naznake kako bi se ta agresija mogla proširiti dalje po Evropi, pa i njen jugoistok. Pa i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je, govoreći o sastanku ministara odbrane alijanse u Madridu krajem mjeseca, jasno najavio pomoć drugim partnerskim “ugroženim” zemljama poput Bosne i Hercegovine i Gruzije, ali se to nije pojavilo u zvaničnom saopštenju ni medijskim izvještajima. Ne znači to da ni predsjedniku Bidenu, kao ni Stoltenbergu, nije jasno da predsjednik Rusije nastavlja da zabija klin u odbrambeni pojas NATO-a. I da zato prijeti Švedskoj i Finskoj ako se pridruže alijansi i šalje Lavrova u Beograd da ga odvrati od svrstavanja uz Zapad. I na kraju tetoši Milorada Dodika da se ni Bosna i Hercegovina ne pridruži sankcijama, a kamoli da prihvati NATO kandidaturu.

Kako se, međutim, veto kojim su šefovi država Hrvatske i Turske prijetili Švedskoj i Finskoj tope – Milanović se pokunjeno povukao, a Erdogan isposlovao neke od uslova – Bosna i Hercegovina kao da se opet prepušta politici EU koja ovu zemlju već četvrt vijeka ne uspijeva spasiti od prijetnji njenom podjelom i destabilizacijom. Svaka čast predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu koji je okupio stranačke vođe BiH u Bruxellesu, ali bi im bilo bolje da su ih makar svratili u briselski kvart u kojem je sjedište NATO-a. NATO je u jeku rata u Ukrajini važniji od evropskih političkih institucija. Eh, ali nisu svi otišli ni kod Michela, a kako bi tek bilo da ih je pozvao Stoltenberg!

UPOZORENJE

Ključevi stabilnosti Evrope, a pogotovo Bosne i Hercegovine, ne leže u Bruxellesu, nego u Washingtonu, svidjelo se to kome ili ne. Zbog toga bi sve političare kojima je stalo do stabilnosti trebalo da obraduje jedna vijest iz Washingtona, a ne vidim da se njome zabavio iko od njih ova dva dana otkako ju je prenio moj predratni kolega i jutelovac Ivica Puljić, čije raporte za Al-Jazeeru u ponoć čekam ne bih li čuo nešto vedro za našu Bosnu i Hercegovinu. Koliko je to dosta i koliko može pomoći da se očuvaju nezavisnost i teritorijalni integritet BiH, ali onaj isti Joseph R. Biden Jr. potpisao je poruku Kongresu kojom se produžava važnost situacije na Zapadnom Balkanu, što znači i u BiH, za nacionalnu sigurnost SAD-a. “Utvrdio sam da je potrebno nastaviti to izvanredno stanje, proglašeno u Izvršnoj naredbi 13219 iz 2001. godine.” To znači da se već dvije decenije na Zapadnom Balkanu, a za nas znači prije svega u BiH, nastavljaju “djela ekstremističkog nasilja i opstrukcionističke aktivnosti, koji koče napredak prema uspješnom i demokratskom upravljanju i punoj integraciji u transatlantske institucije…”.

Ova poruka bi trebalo da ima upozoravajući efekat na eventualne namjere destabilizacije BiH s bilo koje strane, pa i iz Moskve ako o tome u Sankt Petersburgu bude Sergej Lavrov razgovarao s Miloradom Dodikom. A hoće, bez sumnje.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: