politikavijesti

Fundamentalni preokret u Madridu

HAJRUDIN SOMUN

Za Ukrajinu je kasno, cijela se teško ikada može izvući iz Putinovog “imperijalnog sna”, ali valja spriječiti dalje širenje “ruskog svijeta”. Lideri svih članica NATO-a prihvatili su plan “temeljnog zaokreta u odvraćanju i odbrani”

Kako jedan čovjek može da izmijeni geopolitičku mapu cijelog kontinenta, u savremenoj historiji čovječanstva pokazali su Hitler i Staljin u Evropi, Mao Zedong u Aziji. S takvom namjerom pojavio se jedan na istoku Evrope, ali mentaliteta bližeg azijskim despotijama, čak iz doba mongolskih osvajanja svijeta. Neke umove s balkanskih prostora, poput pisca Filipa Davida, ruska invazija Ukrajine podsjeća na 1939, kada je Hitlerova Njemačka napala Poljsku da bi zaštitila svoju manjinu, kako Vladimir Putin smatra Ukrajince. Ili kako filozof Slavoj Žižek upozorava da Putin proizvodnjom hrane ucjenjuje cijeli svijet, stvarajući tako ekonomsku stvarnost kojom hrani svoj “imperijalni san”.

PUTINU NIJE VJEROVATI…

S takvim mislima pratio sam samit NATO-a, čiji je cilj bio upravo to: da zaustavi tog novovjekog despota, kako Evropa, a s njom i cijeli svijet ne bi ušli u novu katastrofu koja bi odnijela milione života i raselila cijele narode.

Putinu nije više ništa vjerovati, jer je prije desetak godina, isti taj NATO Rusiju prihvatio kao partnera, gotovo saveznika koji ne predstavlja prijetnju miru i svijetu opredijeljenom za liberalne demokratske vrijednosti. Vjerovalo mu se i kad je poveo prvi rat za Donbas, 2014, i kad je obavio aneksiju Krima, i kad je nekoliko dana prije invazije Ukrajine 24. februara 2022. govorio da neće biti rata. On ga ni danas takvim ne priznaje.

Za razliku od strategije otvaranja i saradnje sa samita pakta 2010, na ovom madridskom usvojena je nova strategija koja Rusiju vidi kao glavnog protivnika Alijanse. I još dalje, prvi put se u Kini vidi “strateški izazov”. Tako je učinjen “fundamentalni preokret” iz posthladnoratovskog perioda svjetske politike koji je trajao tri decenije u neki novi, neizvjesni hladni rat. Za Ukrajinu je kasno, cijela se teško ikada može izvući iz Putinovog “imperijalnog sna”, ali valja spriječiti dalje širenje “ruskog svijeta”. Lideri svih članica NATO-a prihvatili su plan “temeljnog zaokreta u odvraćanju i odbrani”, dogovorili se o daljoj vojnoj pomoći Ukrajini i pozvali Finsku i Švedsku da se pridruže Alijansi. Taj dugoročni plan “odvraćanja i odbrane” od Rusije, ali i Kine, dakle, nazvan je “Strategic Concept”. Nije mu precizirana dugoročnost, ali valja podsjetiti da je stari hladni rat trajao četiri i po decenije. Kad se dođe do njegovog punog sadržaja, nacrt će biti dalje naširoko razrađivan, ali ovo su mu početni koraci.

Prvo, po zapadnoj liniji fronta odbrane od eventualne “ruske agresije” treba da se rasporedi novih 300.000 trupa. To je sedam puta više nego što ih tamo sada boravi. Kao u “najboljim danima” hladnog rata. Mnoge vojne stručnjake iznenadila je ta brojka, koja se neće moći tako lako ni brzo dostići, iako se naglašava “hitrost” tog zadatka. Kanada je obećala da će u Latviji, gdje već ima 700 vojnika, formirati dvije brigade. Njemačka je zadužena za Latviju, gdje će poslati 15.000 vojnika kao “snage visoke spremnosti” za odbranu. Amerikanci će u baltičkim zemljama po prvi put imati 15.000 “stalno stajaćih trupa”.

Drugo, sve zemlje članice Saveza nastaviće vojno pomagati ukrajinsku vojsku različitim vrstama naoružanja, ali će finansijski teret i dalje najviše snositi SAD. Bidenova administracija uložila je blizu pet milijardi dolara u ukrajinsku armiju od početka invazije, a sredinom juna obećala je još jednu. Ono što će opet razočarati ukrajinskog predsjednika Zelenskog, ruskom Putinu dati odriješene ruke da može nastaviti osvajanje istoka Ukrajine, a ostatku svijeta nadu da hladni rat neće prerasti u svjetski, jeste uvjerljiv stav koji je predsjednik Biden izložio u autorskom prilogu za New York Times 31. maja. Pod naslovom “Šta će Amerika učiniti u Ukrajini”, on kaže: “Mi ne tražimo rat između NATO-a i Rusije. Koliko god da se ne slažem s gospodinom Putinom i smatram njegove poteze sramotnima, Sjedinjene Države neće pokušati srušiti njegov režim u Moskvi. Sve dok Sjedinjene Države ili njihovi saveznici nisu napadnuti, nećemo se izravno miješati u sukob, odnosno nećemo slati američke trupe u Ukrajinu niti napadati ruske snage. Ne ohrabrujemo Ukrajinu niti joj omogućujemo da napada izvan granica svoje države. Ne želimo produljiti ovaj ratni sukob samo kako bismo nanijeli bol Rusiji”. Gotovo sve iz ovog pisma, čak istim riječima, ušlo je u “Strategic Concept”, usvojen u Madridu.

Treće, NATO uskoro prima dvije nove članice, Finsku i Švedsku. To proširenje još jasnije ukazuje na težinu, dramatičnost i neizvjesnost ruske invazije na Ukrajinu, pošto su se te skandinavske zemlje, naročito prva, od osnivanja pakta 1949. držale po strani, kao vojno neutralne članice Evropske unije. Teško će se sada Putin odlučiti da ih “kazni” za podršku Ukrajini, jer bi bile zaštićene NATO-ovim članom 5. A ne ide mu dobro ni u Ukrajini. Turskom predsjedniku Erdoganu, koji je do posljednjeg dana prijetio da će spriječiti prijem Švedske i Finske, za razliku od hrvatskog Zorana Milanovića, isplatio se veto. Obnovio je poljuljano povjerenje i imidž u NATO-u. Dobio je ustupke od Švedske oko slobodnog djelovanja na njenom tlu stranih opozicionih, pa čak i terorističkih organizacija kakva je Kurdistanska radnička stranka PKK. Ustupke kakve ta zemlja nije davala ni Americi kad je primala dezertere iz njene armije koji su odbijali da ratuju u Vijetnamu. Što je najvažnije, Erdogan se “pomirio” s predsjednikom Bidenom, koji ga je izbjegavao zbog kršenja ljudskih prava, na što je američki predsjednik posebno osjetljiv. Ima već najava da će Šveđani izručiti Turskoj neke “kurdske militante”, a SAD skinuti embargo na isporuku borbenih aviona F-16. Erdogan je obećao da će se založiti kod Putina da se olakša izvoz ukrajinskog žita u svijet i nastaviti napore da se obnove mirovni razgovori između Rusa i Ukrajinaca na osnovu “uravnotežene diplomatije”, kojoj su sve više skloni zapadni saveznici.

JEDINSTVO ZAPADNOG SVIJETA

NATO je u Madridu potvrdio jedinstvo zapadnog svijeta, obnovljeno zahvaljujući šoku u kojem ga je zatekla invazija Ukrajine. Ali ono može da splasne, kao i ono političko jedinstvo u okvirima Evropske unije, zavisno od daljeg toka ukrajinskog rata. Dogovoreno je kako “odvratiti” Rusiju od nove agresije na neku od članica pakta. Ali ne i nečlanica poput bliske Moldove i Gruzije, čak na Balkanu. Iako su lideri alijanse obećali da bi i njima pomogli, nisu na to obavezni. Američki Kongres je poslije Afganistana još više podijeljen oko vojne intervencije bilo gdje, pa je pitanje da li bi odobrio slanje trupa u neku članicu NATO-a ukoliko bi je napala Rusija. Francuski predsjednik Macron je, ne treba zaboraviti, doskora govorio da je NATO “mrtvog mozga”. Nije usamljen ni među šefovima država članica koje zagovaraju, a neki i nagovaraju Zelenskog na teritorijalne ustupke Putinu. Aneksija Krima kao da se podrazumijeva kao trajna činjenica.

Na marginama tako važnih skupova i samita kao što je bio ovaj madridski uvijek ima nekih sporednih stvari i iskakanja iz pravila koja procure u medije. Tako se dogodilo da predsjednika Hrvatske u Madridu nije, kao što je propisano za sve članice NATO-a, pratio ministar odbrane Mario Banožić. Ali je na samit pozvan i obavio važne kontakte Sifet Podžić, ministar odbrane BiH, koja nije ni kandidat za NATO. Po komentaru koji je tim povodom dao predsjednik Zoran Milanović reklo bi se da na političkom vrhu Hrvatske nije ništa bolje nego u BiH. Rekao je: “Srećom da ovdje nema onih dvorskih luda”, aludirajući na članove sopstvene vlade.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: