politika

Afrika ne živi od kajanja

Francuska i Njemačka službeno su priznale odgovornost za genocide u Africi

Tena Erceg

Francuska i Njemačka službeno su priznale odgovornost za genocide u Africi: Njemačka je to učinila kao direktan počinitelj genocida u Namibiji početkom 20. stoljeća, dok je francuski predsjednik Macron priznao odgovornost Francuske za genocid u Ruandi. Po svemu sudeći, formalne isprike neće imati epilog u materijalnim reparacijama zbog straha od presedana.
S obzirom na to da se radi o zločinima koji su se dogodili prije više desetljeća, a u njemačkom slučaju i više od stoljeća te da ranije vlade država počiniteljica nisu bile voljne uhvatiti se ukoštac sa svojim zločinačkim prošlostima, radi se o hvalevrijednim gestama koje su pozdravile i vlade država u kojima su se genocidi dogodili. No isto tako, načini na koje su te geste formulirane i procesi koji su do njih vodili sugeriraju da su njemačka i francuska vlada suočavanju s prošlošću pristupile pragmatično te da njihov motiv nije bio isključivo humanistički, već i pokušaj da u svojim bivšim kolonijama povrate nešto od nekadašnjeg utjecaja koji su u kontekstu suvremenih geopolitičkih okolnosti izgubile. Pritom je u naročitom porastu antifrancuski sentiment u zapadnoafričkim državama, u kojima je Francuska nastavila vući konce i nakon što su dobile neovisnost. Stoga se ti pomiriteljski potezi tumače i kao pokušaj Francuske da poveća izgubljeni utjecaj, naročito s obzirom na rastući utjecaj Kine, Rusije i Turske u Africi.

Emmanuel Macron odgovornost Francuske za genocid u Ruandi priznao je nakon što je komisija povjesničara, koju je formirala sama vlada, završila izvještaj na kojemu je radila dvije godine. Zaključak je izvještaja da vlada tadašnjeg predsjednika Françoisa Mitterranda “snosi tešku odgovornost” za zbivanja u Ruandi jer je predugo surađivala s režimom koji je poticao masakre i “zatvarala oči na pripremu genocida od strane najradikalnijih elemenata tog režima”.

Nakon objave izvještaja Macron je otišao u Ruandu te u memorijalnom centru u Kigaliju, u kojemu su pohranjeni ostaci 250 tisuća ubijenih, rekao da je došao “s poniznošću i poštovanjem kako bi priznao odgovornost” Francuske. Macron je tom izjavom otišao dalje od svih svojih prethodnika, pa je i ruandski predsjednik Paul Kagame njegove riječi nazvao “vrednijima od isprike, jer su one istina”. Kagame se time referirao na činjenicu da Macron nije ponudio formalnu ispriku kakva bi se možda očekivala, što su neki analitičari objasnili Macronovom namjerom da pred predsjedničke izbore, koji će se dogoditi za nešto manje od godinu dana, ne ozlovolji konzervativnu desnicu koja blagonaklono gleda na francusku kolonijalnu prošlost.

Njemačka istrebljenja afričkih naroda organizirali su ljudi od kojih su neki kasnije bili pripadnici nacističkog režima i na jednak način primjenjivali i širili rasističku ideologiju koja je dovela do genocida nad Židovima

Osim onoga koji se odnosi na Ruandu, Macronova je vlada naručila izvještaj i o francuskoj kolonizaciji Alžira, a taj je izvještaj u siječnju ove godine predstavio njegov autor, povjesničar Benjamin Stora. Macron se na kolonizaciju Alžira prvi put referirao 2017., nazvavši je zločinom protiv čovječnosti, a potom i godinu dana kasnije, kada je ustvrdio da je Francuska tamo uspostavila temelje sustava torture koju je provodila za vrijeme alžirskog rata za neovisnost od 1952. do 1962., u kojemu je ubijeno milijun i pol ljudi. No isto tako, Macron je isključio mogućnost formalne isprike za zločine i za cjelokupni period kolonijalne vladavine koja je trajala više od 130 godina, iako je alžirski predsjednik Abdelmadjid Tebboune ispriku opetovano tražio kao temelj za normalizaciju odnosa.

Prilikom predstavljanja izvještaja, njegov autor Stora predložio je osnivanje komisije za istinu i pomirenje, komemoriranje važnih datuma zajedničke povijesti i promjenu načina podučavanja kolonijalne prošlosti u školi, ali i upozorio na “kulturu kajanja”, koju smatra beskorisnom za popravljanje odnosa. Sličnu formulaciju upotrijebio je uoči predstavljanja izvještaja i jedan Macronov savjetnik, koji je rekao da je “pokajanje taština, a priznanje istina, a istina se gradi djelima”.

Francuski dužnosnici također su se, u raznim prilikama i u širem kontekstu, osvrtali na davanje formalnih isprika za koje smatraju da ga evropskim društvima nameću američki akademski krugovi, a premijer Jean Castex potkraj prošle godine kritizirao je pozive za formalnim isprikama kao podilaženje islamističkim teroristima. Bitno je, međutim, naglasiti i da formalne isprike obično rezultiraju zahtjevima za materijalnom reparacijom, što za države koje su činile zločine predstavlja opasnost od postavljanja presedana i potencijalne lavine takvih zahtjeva. Taj bi se presedan, osim toga, mogao primjenjivati i na druge države, odnosno i na ostale bivše kolonijalne sile Evrope.

Slična logika stoga se može nazrijeti i u rezoniranju vlade Njemačke u vezi genocida nad narodima Herero i Nama u tadašnjoj koloniji Namibiji između 1905. i 1908. godine. U nastojanju da izvrše etničko čišćenje njemački su vojnici na najveći otpor nailazili upravo kod pripadnika ovih naroda, koje su zato ubijali, protjerivali u pustinju gdje su skapavali od gladi i držali u koncentracijskim logorima. Ubijeno je oko 80 posto naroda Herero i 50 posto naroda Nama, zbog čega se taj događaj smatra i “prvim genocidom 20. stoljeća”. Njemački okupatori također su sa stratišta odnijeli tisuće lubanja ubijenih, od kojih je većina završila na sveučilištima i u muzejima, u svrhu bavljenja eugenikom, ali i u “privatnim kolekcijama”.

Pregovori između vlada Njemačke i Namibije započeli su 2015. godine, a njemačka strana u međuvremenu je priznala da je počinjen genocid. No nije koristila termine “reparacija” ni “kompenzacija”, iako je namibijski predsjednik Hage Geingob na tome inzistirao. Umjesto toga, Berlin je 28. svibnja formalno obznanio svoje priznanje genocida, ali je Namibiji umjesto odštete ponudio “razvojnu pomoć” vrijednu 1,1 milijardu eura. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier uskoro bi trebao otputovati u Namibiju i u tamošnjem parlamentu zatražiti oprost.

Njemačko pristajanje na reparacije značilo bi i priznavanje krivice u odnosu na UN-ovu Konvenciju o sprječavanju genocida iz 1948., za koju su njezini stručnjaci tvrdili da se ne može primjenjivati retroaktivno na zločine koji su se dogodili prije njezinog postojanja.

Osim zbog mizernog iznosa razvojne pomoći koju je njemačka vlada ponudila, cijelim procesom pomirenja nezadovoljni su upravo predstavnici naroda Herero i Nama, koji su i danas marginalizirani u odnosu na većinski narod i koji zbog toga nisu bili zastupljeni u pregovorima s Njemačkom. Glavni njemački pregovarač Ruprecht Polenz njemačkim je medijima rekao da su njihovi predstavnici prisustvovali formuliranju pozicije namibijske vlade, no da ta uključenost očigledno nije bila dovoljno istaknuta potvrdio je Vekuii Rukuro, poglavica naroda Herero i član namibijskog parlamenta, koji je CNN-u nedavno rekao da je njemački predsjednik “što se zajednica žrtava tiče, u Namibiji persona non grata”.

Njemačko kolonijalno prisustvo u Africi trajalo je relativno kratkih tridesetak godina na prijelazu 19. i 20. stoljeća, no ona je u to vrijeme bila treća najjača evropska kolonijalna sila, a područje koje je okupirala uključivalo je značajan dio supsaharske Afrike. Njemačka je i mjesto u kojemu se 1884. održala Berlinska konferencija na kojoj su evropske kolonijalne sile između sebe podijelile teritorij Afrike, no unatoč tome taj dio prošlosti, prema mišljenju brojnih stručnjaka, premalo je zastupljen u javnosti i uglavnom zasjenjen holokaustom.

Budući da je u svim svojim afričkim kolonijama nailazila na otpor, Njemačka je taj otpor brutalno suzbijala, a najkrvavije je, osim u Namibiji, bilo u Tanzaniji, gdje je u ustanku naroda Maji Maji ubijeno oko 300 tisuća njegovih pripadnika. Njemačke su snage i tamo primjenjivale prisilno izgladnjivanje, a tanzanijska je vlada 2017. također od Njemačke zatražila reparacije za ubijene, kao i povrat ukradenih artefakata i lubanja.

Na istom je valu reparacije u iznosu od 36 milijardi eura zatražio i Burundi, i to od Njemačke i Belgije koje su njime vladale jedna za drugom: Njemačka do kraja Prvog svjetskog rata, a zatim i Belgija do neovisnosti 1962. Obje kolonijalne sile tamo su poticale razdor između naroda Hutu i Tutsi, što je dovelo do njihovih sukoba 1970-ih, a potom i 1990-ih. Belgija se formalno ispričala 2009. godine, a senat Burundija lani je osnovao panel stručnjaka koji je procijenio štetu i koji će poslati preporuke vladama Njemačke i Belgije.

Njemačka istrebljenja afričkih naroda organizirali su ljudi od kojih su neki kasnije bili pripadnici nacističkog režima i na jednak način primjenjivali i širili rasističku ideologiju koja je kasnije dovela do genocida nad Židovima.

Berlinska neprofitna organizacija AfricAvenir International sastavila je popis nekoliko desetaka naziva ulica i trgova u Berlinu s imenima kojima se i dandanas glorificira kolonijalizam, primjerice Ulica Mohren, arhaična riječ kojim se označavaju tamnoputi ljudi, a koja se danas koristi kao rasistička uvreda. Tek su posljednjih godina zaživjele aktivističke skupine koje se time bave, no one se spore oko toga treba li takva imena mijenjati ili ih koristiti kao alat za drugačije učenje o kolonijalnoj prošlosti, koja je još uvijek podzastupljena u standardnim školskim programima.
Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button